Josipa Lisac: Primitivizam je naš najveći neprijatelj

Josipa Lisac: Primitivizam je naš najveći neprijatelj

„Moji su koncerti ljubav, susreti su to s prijateljima jer to su ljudi koji dolaze na koncert. Daleko su negdje i nisu svakodnevno sa mnom fizički, ali to su osobe koje te vole i poštuju. Tim ljudima odašiljem bezvremensku ljubav, ne znam točno kome ali ona putuje pa da i jedna osoba primi tu poruku – sretna sam“

Razgovarala: Snježana Kratz

Kako voljeti svoj grad ponajprije djelima, zašto se rijeka Sava „plaši“ Zagreba i zašto Trgu bana Jelačića ne pristaje miris kobasica, zelja i piva, u razgovoru za portal ZG-magazin govori hrvatska glazbena diva Josipa Lisac. Hrvatskim je društvom smatra zavladala površnost, mentalni sklop roštiljanja i snobizam, ustvrdila je naša sugovornica.

“Znate, ideali su svakako potrebni jer idealisti su stvarali svijet ali materijalisti, površnjaci i egoistični tipovi su njime zavladali, a ja se ne mogu i neću s time Josipa-Lisac-masepomiriti. “

Zašto volite Zagreb?

Zagreb volim i poznajem, u njemu sam se rodila i ponosna sam da je tako. Ali nije samo ta činjenica ljubav, to su i lijepe riječi upućene Zagrebu kao i primjedbe da bi bio bolji. Sa Zagrebom se ne volim ni javno ni tajno jer se s njim svakodnevno susrećem, znam što se u njemu događa, šećući susrećem nepoznate ljude koji me nerijetko pozdrave i učine dan lijepim, pa je i to ljubav, njezina viša dimenzija. Posebice, jer događa se danas da od poznatih ne budeš pozdravljen, što zapravo ne čudi jer se sve izvitoperilo, populacija se promijenila. Pitate kako voljeti svoj grad? To se svatko od nas treba zapitati. Kako ga ja to volim? Ostavljajući za sobom smeće po gradu? Hračkam li po njemu, želim li da je čist? Ili da je taj grad nepristojan? Zapitaj se želiš li biti kvalitetan član društva i onaj koji voli svoj grad. E, onda ne bacaj papire po njemu, gledaj kuda voziš jer oko tebe su ljudi – primijeti ih! Oko tebe je život, pokazuj primjerom tu svoju ljubav. O ljubavi se ne govori ona se pokazuje! Tako se voli grad.

Djelima?

Da! Ljudi o ljubavi puno pričaju, a ne stoje iza toga što govore. Prav za prav sve je u mentalnom sklopu čovjeka, kako u odnosu prema sebi i drugima tako i u odnosu prema gradu. Zagreb se razvija i on je jedna prekrasna priča. Odrastala sam u centru grada na potezu Zvonimirova – Džamka, zapravo Džamija jer, tak smo ju nekad zvali – Krešimirov trg. Tu sam se nekad rolala i koljena razbijala…

Danas ste…

… na Srednjacima. Od 1976. godine smo tu došli Karlo i ja, a tu sam i danas. Tu gdje ja živim i danas stanuje ljubav. Kada sam živjela u svom prvom kvartu, dio grada gdje danas stanujem bio mi je kao odlazak u neko drugo mjesto. Danas je cijeli moj grad istodobno i moj kvart. Pa ako gledamo zemljopisno, cijela je Hrvatska kao kvart nekog europskog grada. Zagreb je grad u kojem sam imala lijepo djetinjstvo, sjećanja. Tu sam upoznala i Karla. Često bismo on i ja šetali uz Savu, po Maksimiru…

Lijepa su vam sjećanja?

Jesu. Sjećam se, kao djevojčica bila sam član Dječjeg zbora Radio televizije Zagreb i gotovo bih svaki dan odlazila na probe i bila aktivna, zapravo sam od jedanaeste godine na pozornici. Sa sedamnaest, osamnaest godina odlazila sam kod „Pante“ jer bio je to disco klub a kasnije je ondje zaživio „Saloon“. To je kod Pante bilo lijepo i elitno mjesto i voljela sam ga, ali drukčiji je tada bio odnos prema glazbi i glazbenicima. Znalo se primjerice tko gdje svira pa je na Vrbiku bila Grupa „220“, na Črnomercu „O Hare“. Svirala se na tom Črnomercu divna glazba, a dolazili su nas pogledati i drugi poznati glazbenici. Dolazili su da čuju mladu djevojku „kak krasno pjeva“. Marketing se tada događao usmenom predajom, a gotovo je i danas tako.

Josipa-Lisac4

U zboru ste stekli disciplinu?

Kao zboristica imala sam sreću naučiti se disciplini, a da si ne znam kak bio izvrstan, nije bilo mjesta za (ra)širiti si krila. Ma kakvi! Odmah bi vas „prizemljili“. Zagreb kojeg se sjećam krasili su i odlasci na matineje u HNK, uvelike su živjeli festivali zabavne glazbe, snimale su se ploče, nizali nastupi. Bilo je jako lijepih mjesta. S Karlom sam često odlazila „Kod stare vure“, bila je lijepa i „Gradska kavana“ odnosno „Gradski podrum“ gdje smo često sami, ali i u društvu odlazili na poznati „zagrebački“ odrezak. Zapravo nema mjesta usporedbi onog i ovog Zagreba, jer svaki nosi svoje. Danas je drukčija priča jer nekad je prisnost ljudi bila veća.

Jeste li se družili s prijateljicama?

Nisam imala običaj odlaziti na kavu i pričati s prijateljicama „o mužu i deci“. Sve sam svoje priče (po)dijelila s Karlom. Svaki sam problem koji bih imala, s njime riješila i nisu mi bile potrebne „trač“ partije iako su one oduvijek tu. No, kad malo bolje pogledam, Zagreb se zapravo ponavlja, a danas mi se neki trenuci čine kao deja vu, i nije tu ništ novog.

Novopridošli su ljudi?

Da, ali ne uspoređujem. I nekad je zasigurno bilo nešto što mi je smetalo i nije valjalo a smisao je zapravo kako nešto što mi smeta učiniti boljim. Evo primjerice što učiniti da Zagreb zavoli svoju rijeku Savu jer on je – ne voli! Iako je Sava njemu 1964. godine učinila veliko zlo jer je poplavila trećinu grada, pa i moj je tata spašavao poplavljene, isti je problem ostao i danas. Napravili smo kao odvodne kanale i slične sadržaje, a poplave su opet tu. Rastužuje me što Zagreb ne voli tu svoju rijeku.

Koju su pjesnici zvali srebropjena.

Da? Utoliko bi više trebala zaživjeti, jer kada se iz inozemstva vraćam doma želim da me dočekaju svjetla tog mog grada, divna rijeka, osvijetljen most, a kad pogledaš imaš mrak, ponor i ništ. Preko te rijeke trebaju zaživjeti prekrasni mostovi jer oni nisu nešto što razdvaja, oni spajaju i kao takvi trebaju postojati u svoj svojoj ljepoti. A kakvi su naši? Sivi, depresivni i za brze sportske aute odnosno s doživljajem kako dijele Zagreb na stari i novi. A kakvih sve krasnih mostova ima, onaj na češkoj Vltavi, pariškoj Seini, ruskoj Nevi…

Ali Zagreb je nastao ispod Sljemena.

Ali život na rijeci do i preko Save svakako treba dobiti. Posebice jer se i Novi Zagreb danas tretira nehumano jer su gotovo svi sadržaji u starom. Ulazak u jedan grad odmah mi u prvi mah mora sve reći, a što mi govori slika kada ulazim u Zagreb? Zbuni me i govori da on ne voli svoju rijeku, ona je tu samo kada su kiše! Kada se od Slovenije Sava približi Zagrebu, ona od njega „zbriše“ ne vidiš ju, mala je, jer zna da ju Zagreb ne voli. Na sreću od Siska nadalje opet izlazi.

Što to Sava treba dobiti?

Živo(s)t! Kada se maknem dalje od Zagreba, to je predivna rijeka na kojoj su klubovi i život. Čovjek mora biti spreman za rijeku, uvijek i svugdje. U Mariboru, na nešto više od sto kilometara od Zagreba nisam mogla vjerovati kakva je Drava divna rijeka, a u Beogradu su na Savi zaživjeli restorani, jazz klubovi, ljudi su se tamo sljubili s tom svojom rijekom. A kako je kod nas? Kad igram golf …

… gdje ga igrate?

U Blatu, gdje se nerijetko podižu podzemne vode. Htjela sam reći da je vani nemalo gradova od svojih rijeka napravilo atrakcije, a pogledajte ovu našu uplašenu Savu. Mi smo napravili mostove samo da se prijeđe preko, a mostovi imaju dublju funkciju. Pa i jedna moja pjesma se zove „Život je samo most“, a indijska misao na to se i nadovezuje – „stoga ne gradi kuću na njemu da dođeš u vječnost“.

Ali Zagreb je već u vječnosti.

Je, sa svojim prekrasnim sadržajima – Gornjim gradom, divnom Glazbenom akademijom, Muzejom Suvremene umjetnosti. Zagreb je zaista u tom smislu velik, a Milan Bandić također je imao udjela u tome jer primjerice protiv fontana ispred Nacionalne i Sveučilišne knjižnice nemam ništ protiv. Bundek je osvježen, a ima i sadržaja, pa Jarun koji mi je doduše bio lijep u početku…

… a sada nije?

… bio mi je lijep sve dok nije počeo biti prekriven dekama, sendvičima, smećem i zmazanoćom koja ostaje iza ljudi koji ga posjećuju. S početka „života“ Jaruna vozila bih se biciklom po njemu i uživala, a danas je tamo svega: kafića, restorana i svakakvih sadržaja i ljudi koji uvelike ne mare kak će za sobom ostaviti smeće. Smeta me što se kod nas sve uzima olako, samo je bitno da dobro zaradiš i novcu je podređeno sve. Ne mari se za ništa drugo – za ljude, kulturu, čistoću, ništa nam nažalost više nema značaja. Sjećam se kada sam se vraćala doma s jednog koncerta u malom klubu, lijepog intimnog prostora i prolazim tom jarunskom trasom. Kad tamo na tisuće automobila, sve je bilo puno djevojaka u minicama, momaka sa zlatnim lancima. Zatečena, rekla sam si „… Isuse Bože, kaj je ovo ?“

Jospia na sceni (foto: Roman Avdagić)

Jospia na sceni (foto: Roman Avdagić)

I kaj je bilo?

Narodnjaci! Svirali su narodnjaci. Znači oni su tam došli, promet je bio enorman, zagušili su sve! To je nešto najgroznije što sam vidjela. I na koncu što ti ljudi tako čuju i vide? Ništ! To im izgleda nije ni važno, jer važan je provod, a kaj su oni to slušali, koga i kak, to nema veze. Oni su tam došli da se propušu, a koja je to glazba svirala i gdje niti ne znaju. Valjda se poslije tek prisjećaju – „ … čekaj, kaj sam tu bio? Tako se čovjek gubi kao individua, postaješ dio gomile u kojoj se svi samo na ovakvim primjerima „ispušu“ i sutra se priča nastavlja. A značaj? Gdje je tu značaj svega? Onaj dublji smisao? Nema ga.

Zavladao je drukčiji mentalni sklop?

Jest, onaj roštiljanja! Htjela bih da ono što mi je pruženo u životu ima vrijednost koju ću njegovati i poštovati. A ovo? Pa pogledajte Trg bana Jelačića, oni su šatori na njemu nehumani! Miris kobasica, piva i kiselog zelja je na takvom mjestu nehuman. Ne bih se složila s Milanom Bandćem kada je u tom smislu uspoređivao Zagreb sa Bečom i drugim gradovima jer uspoređivati se ne treba. Svatko je, pa i mi, različit na svoj način i to treba njegovati. A što danas imate na Trgu? Džunglu! Bana ni ne vidiš! Pa zakaj su ga onda tam stavljali? Kad pogledaš na Trg moraš bana tražiti, jel s lijeve ili desne strane? To nije dobra slika grada. Onaj tko dolazi u Zagreb kada to vidi zapitat će se kaj je to centar? A što je kod nas danas centar grada?

Što?

Potez : Trg – Gajeva – Bogovićeva – Cvjetni -Varšavska i Ilica koja se veže na Gundulićevu. To je uzak četvorni metar gdje se naguraju tisuće ljudi, a već se u Frankopanskoj ništ ne događa. Kreneš malo dalje i opet ništ! Pa pogledajte Cvjetni trg, tamo su poredali kafiće gdje ljudi satima sjede. Netko jer ima i može tamo sjediti, netko jer nema pa čeka da mu onaj drugi plati kavu ili piće. Kaj je to postalo centar?

“Smeta me što se kod nas sve uzima olako, samo je bitno da dobro zaradiš i novcu je podređeno sve. Ne mari se za ništa drugo – za ljude, kulturu, čistoću, ništa nam nažalost više nema značaja.”
“Čovjek gubi kao individua, postaješ dio gomile u kojoj se svi samo na ovakvim primjerima ispušu i sutra se priča nastavlja. A značaj? Gdje je tu značaj svega? Onaj dublji smisao? Nema ga.”

Ali svaki grad ima neko mjesto takvog tipa – svoj korzo.

Zagreb je dobio svoj korzo – zagrebačku špicu, ali ovo je danas postalo mjesto gdje se svi guraju, hodaju jedan prek drugog, gaze se! Pa tu su ljudi jedan naprema tri! Neki hodaju sami, neki s voljenom osobom ili s djecom i svi su tu jedan na drugom. A malo dalje Frankopanska ulica zjapi prazna, a uokolo nje niču kafići i pekarne u koje se ljudi zalijeću uzeti komad pizze. Onda pokazuju i kulturu – jeli iza sebe ostavljaju smeće ili što. Pokazuju kakav odnos imaju prema tom svom gradu, sebi, pokazuju kako i sami žive. U životu nisam primjerice pljunula na cesti, pa mi netko za to može reći „je, pa ti imaš kućni odgoj!“ A što to znači? Pa zar u životu nemremo nekaj i sami naučiti? Pa to mu je smisao jednako kao i to da grad volimo primjerom, jer što ostaje iza nas – naša djela. A kada o tome govorimo, u Zagrebu je puno ljudi ostavilo traga kako u gradnji, arhitekturi tako i u glazbenoj, ali i drugim umjetnostima. Ljudi su radili i stvarali i pokazivali su svoj odnos i poštovanje prema gradu. Njega bi svi mi trebali ispitati, jer kada dođeš u Zagreb moraš ga i prihvatiti takvog, kao grad i njegovu kulturu, jer uz građansku svijest ide i ona malograđanska, baš kao što u životu uz dobro uvijek ide i zlo. Nažalost, hrvatsko društvo ima problem samo sa sobom jer još u tom smislu nismo dovoljno osviješteni. Licemjerje je ogromno.

I jal?

Da, i to! Imamo jednu zlobnu navadu da smo kao narod jalni, ne možemo podnijeti uspjeh onoga kraj nas. Izjeda nas uspjeh drugoga, što sam iskusila na žalost i u svojem životu, osjetila sam to licemjerje. Zapravo, primitivizam je naš najveći neprijatelj i to nema veze s obrazovanjem već s mentalnim sklopom. On je u funkciji nerazumijevanja, bez širine je i slobode. Zapravo, kada govorimo o slobodi, o njoj svi govore – svi si uzimaju za pravo koristiti tu slobodu, a sloboda je činjenica da budeš spreman raditi sve što hoćeš, ali za to moraš snositi i posljedice. Kod nas je na žalost sve površno; kao katolička smo zemlja, govorimo o vjeri, pa kada o njoj već okolo govorimo, kako onda imamo toliko lopovluka? Pa ne mora svatko od nas uzeti i pročitati Bibliju u cijelosti, ali uzmi si skraćenu verziju i pogledaj te Isusove rečenice pa kad ih vidiš – shvati ih! Okreni se, pogledaj što radiš. Sve je danas tako površno i bez dubine, a ona daje značaj. Posebice jer svi nosimo teret tuđih grešaka. Kolikogod rekli „… ja nisam kral – je nisi“, ali kad odeš negdje van, nosiš poruku otkud si i na kakvom glasu. Meni kad ljudi dođu na koncert vide me, čuju me, dobivaju poruku i nose tu sliku doma. Ali danas se sve mijenja i podložno je promjenama, počevši od klime, samo čini mi se, mentalni nam sklop jako teško prihvaća promjene. Ja sam nekada imala dvadeset, a danas imam 64 godine ali ostala sam i dalje osoba koja se želi mijenjati. Kako to da se sve oko nas mijenja a čovjek i te uske glave nisu se nimalo mentalno proširile niti išta saznale?

Treba znači stalno raditi na boljitku stvari?

Da, život je borba i nikako se ne treba miriti s tim da se nećemo boriti i usavršavati. Kod nas je snobizam ogroman, a premalo radimo na značaju odnosno čuvanju onoga što stvaramo. To brzo zaboravljamo – tko smo, što smo napravili. Žalosno je da sam kod intelektualaca vidjela ogromne doze primitivizma i to je obeshrabrujuće. Znate, ideali su svakako potrebni jer idealisti su stvarali svijet ali materijalisti, površnjaci i egoistični tipovi su njime zavladali, a ja se ne mogu i neću s time pomiriti.

S naslovnica časopisa

S naslovnica časopisa

Kada radite koncert za Karla?

Koncert u čast Karla Metikoša održat će se 10. prosinca u Tvornici. Tim koncertom ja zapravo slavim život, ljubav, čovjeka i njegovo stvaralaštvo. Moji su koncerti ljubav, susreti su to s prijateljima jer to su ljudi koji dolaze na koncert. Daleko su negdje i nisu svakodnevno sa mnom fizički, ali to su osobe koje te vole i poštuju. Tim ljudima odašiljem bezvremensku ljubav, ne znam točno kome ali ona putuje, pa da i jedna osoba primi tu poruku – sretna sam. Imam na tisuće prijatelja koje ne poznajem, ali ih osjećam, a moj je najveći prijatelj bio Karlo. On je to i danas jer, što je najveći stadij ljubavi nego prijateljstvo.

Komentari su zatvoreni