Josip Mikulec, veliki pustolov iz malog zagorskog sela

New York Times od 2. rujna 1923. donosi članak o Josephu Mikulcu, “sakupljaču autograma”.  Članak ističe da je Mikulec dva puta obišao svijet pješice, sakupljajući autograme uglednijih osoba. Tih dana je bio u New Yorku i njegovu ogromnu, kožom uvezanu knjigu s autogramima (koja je tad težila oko 26 kilograma), potpisao je gradonačelnik John F. Hylan, kao i važnije osobe iz poslovnih krugova, kazališta, politike i drugi.  U knjizi su bili potpisi američkih predsjednika T. Roosevelta, W.H. Tafta, W. Wilsona, W.G. Hardya i C. Coolidgea, a potpisali su je i mnogi drugiuglednici: Lloyd George, Lord Curzona, Princ od Walesa, predsjednik Kine, admiral Togoa, J. Pierpont Morgan, senatori, guverneri, ambasadori itd. 

Josip Mikulec je 1908. boravio u Coloradu i tamošnje novine , među ostalim, pišu da je u grad Pueblo stigao “mlad Hrvat”, koji je napravio ugovor s Maticom hrvatskom da će za pet godina proći 25.000 milja pješice i nakon putovanja napisati putopis, a Matica će mu isplatiti 50.000 kruna i izdati knjigu. Kasnije novine pišu da mu je propao ugovor s Maticom i da se njegov putopis izrodio u romantični roman. Ovaj put se navodi da je poderao 36 pari cipela, što bi značilo da je, premda nije ispunio Matičine uvjete, nastavio pješačiti i dalje…

Piše: Marijan Ožanić

Foto: CROWN – Croatian World Network

„Znate li tko je Josip Mikulec i zašto je bio poznat u svijetu?“  pitao me je jednom prof.dr. Darko Žubrinić, redovni profesor matematike na FER-u. Profesor Žubrinić, osim što je jedan od naših vodećih matematičara, čovjek je široke kulture i širokog područja zanimanja, veliki je poznavatelj hrvatske glagoljice,  neumoran planinar i posebno angažiran u pronalaženju i objavljivanju podataka o značajnim, poznatim i nepoznatim Hrvatima, od znanstvenika do pustolova. Sve te tekstove objavljuje na svom portalu www.croatianhistory.net  i portalu www.croatia.org.

Naravno, nisam znao, jer  se o Josipu Mikulcu više ništa ne zna, iako je  za vrijeme svog života bio svjetski poznati „globetrotter“, „neumorni pješak kuglom zemaljskom“. Unazad oko stotinu godina američke, a i mnoge druge novine pisale su o tad mladom i veoma hrabrom, hrvatskom pustolovu Joži Mikulcu, koji se uputio pješice, za pet godina, obići kuglu zemaljsku. Tim putovanjem, moglo bi se reći, Zagorec Joža postaje vječiti putnik. Putovao je širom kugle zemaljske, najviše pješice, barem 28 godina i proslavio se prikupljanjem preko 30.000 autograma koje su razni svjetski uglednici upisivali u jednu ogromnu, 26 kilograma tešku knjižurinu, što ju je stalno nosio sa sobom.

Josip Franjo Mikulec rođen je 15. siječnja 1878. u selu Krušljevu od oca Josipa Mikulca i majke Kate r. Novosel iz istog sela.  Po nekim izvorima  Mikulec je došao u Ameriku 1905. U Americi su ga zvali Joe i Jopseph.

Mnogo podataka o životu Jože Putnika, kako su ga zvali njegovi Zagorci, saznao sam čitajući zanimljiv članak koji je naš iseljenik Ante Čuvalo iz Chicaga objavio na svom portalu www.cuvalo.net. A ostalo sam saznao, kada sam u listopadu mjesecu 2012. zajedno s profesorom Darkom Žubrinićem i njegovim prijateljima profesoricom Biserkom Draganić, predsjednicom Društva prijatelja glagoljice i snimateljem Žarkom Nikinom, posjetio rodbinu Josipa Mikulca. Mikulci žive u Krušljevom selu, malom zagorskom selu kraj Stubičkih toplica, smještenom pokraj udoline gdje se 1573. odvijala zadnja bitka Seljačke bune.

Slavni čudak

Gospodin Milan Mikulec, najstariji član obitelji Mikulec koji je kao sedmogodišnjak upoznao Jožu Putnika rekao nam je da je Joža, kao mlad čovjek,  otišao u Ameriku s nekakvim krdom konja koje je iz Zagreba išlo u Ameriku. Nekoliko puta se tijekom godina vraćao u Krušljevo selo i njegovi sumještani i rodbina dočekivali su ga kao slavnog čovjeka, ali i kao čudaka. Starom gospodinu Mikulcu najviše je ostalo u sjećanju čudno ponašanje čuvenog putnika koji je na šljivu u vrtu stavio nekakve daske i spavao vani na drvu. I uglavnom nije imao strpljenja mnogo pričati znatiželjnim seljanima o svojim putovanjima.

Gospodin Čuvalo podatke o Josipu Mikulcu pronalazio je po američkim časopisima koji su pratili njegova putešestvija. Josip (Joe, Joseph) Mikulec prvi put mu je „zapeo za oko“ kada je pretraživao mikrofilmove čikaške Hrvatske Zastave i u broju od 24. prosinca 1908. pročitao članak iz dnevnika Star Journal od 23. studenog 1908. iz Puebla u državi Colorado.  Naime, koncem studenog 1908. Josip Mikulec je boravio u tom gradu i novine su donijele podulje izvješće o njegovu putovanju pješice od Zagreba do Puebla. Među ostalim je pisalo da je  tih dana u grad Pueblo stigao Mikulec “mlad Hrvat”, koji je napravio ugovor s Maticom hrvatskom u Zagrebu (njezinim nakladnim zavodom) da će za pet godina proći 25.000 milja pješice i nakon putovanja napisati putopis, a Matica će mu isplatiti 50.000 kruna i izdati knjigu.

Mikulec je pošao iz Zagreba 5. veljače 1906. i do dolaska u Pueblo prevalio 15.800 milja, pa je nadmašio svoj plan i raspored putovanja za 800 milja.  Putovao je bez ikakvih materijalnih sredstava, jedino je prodavao razglednice i od toga kupovao hranu. Nešto novaca je dobio i od Matice hrvatske kao akontaciju za članke o putovanjima.  A moglo bi se zasigurno dodati, da je bilo uvijek dobrih i darežljivih ljudi koji su mu priskakali u pomoć. Važno je spomenuti da je na svojim putovanjima Joža Mikulec nosio ili u kolicima vozio ogromnu knjižurinu u koju su mu se mnogi znameniti ljudi potpisivali.

U  nestašici hrane i vode

Put iz Hrvatske Jožu je vodio preko Italije, Francuske i Španjolske do Portugala.  Otud je brodom otplovio u Cape Town, a odatle je otputovao u Argentinu.  Htio je preći iz Mendoze u Čile, ali zbog hladnoće i snijega u Andama, pošao je prema Buenos Airesu. Posebice je imao problema preko provincije Pampa, osim neprikladna terena za hodanje, trpio je nestašicu hrane i vode, a usput su ga orobili i razbojnici.  Bilo je to 1907. godine. U Buenos Airesu Mikulec se susreo s najbogatijim Hrvatom u Argentini, brodovlasnikom Nikolom Mihanovićem, koji ga je vrlo gostoljubivo primio.

Iz Buenos Airesa je otišao u Montevideo, zatim prema sjeveru kroz Brazil (Santos, Rio de Janeiro, Vitoria, Bahia).  I u Brazilu je bio orobljen, ali su mu tamo najviše jada zadavali komarci.  U Brazilu se, kao radnik, ukrcao na parobrod i stigao u Philadelphiu, a odatle je pošao u Baltimor i Washington – kroz Virginiju, Zapadnu Virginiju, Kentucky i dio Ohia, Indianu, Illinois, Missouri, Kansas do Colorada.  Kamo god je prolazio, tražio je razne uglednije osobe da mu dadu autogram i, u slučaju državnih i drugih službenika, udare pečat grada, općine ili države u njegovu knjigu napravljenu za tu svrhu, a koju je pažljivo čuvao.

I u takvom upornom hodanju prolazile su godine. U jednim čikaškim novinama od 21. veljače 1917. piše da je Mikulec ponovo dopješačio u Chicago, da mu je propao ugovor s Maticom hrvatskom, jer nije ispunio obećanja, da je počeo pisati putopis, ali se to izrodilo u romantični roman.  Ovaj put se navodi da je poderao 36 pari cipela, što bi značilo da je Mikulec, premda nije ispunio Matičine uvjete, nastavio pješačiti i dalje, te valjda iznova počeo brojati koliko je poderao cipela.

Nakon pet godina New York Times od 2. rujna 1923. donosi članak o Josephu Mikulcu, “sakupljaču autograma”.  Članak ističe da je Mikulec dva puta obišao svijet pješice, sakupljajući autograme uglednijih osoba kamogod je prolazio.  Tih dana je bio u New Yorku i njegovu ogromnu, kožom uvezanu knjigu s autogramima (koja je tad težila oko 26 kilograma), potpisao je gradonačelnik John F. Hylan, kao i važnije osobe iz poslovnih krugova, kazališta, politike i drugi.  U knjizi su bili potpisi američkih predsjednika T. Roosevelta, W.H. Tafta, W. Wilsona, W.G. Hardya i C. Coolidgea, a potpisali su je i mnogi drugi uglednici: Lloyd George, Lord Curzona, Princ od Walesa, predsjednik Kine, admiral Togoa, J. Pierpont Morgan, razni senatori, guverneri, ambasadori itd.  Članak donosi sažetak priče o njegovu prvom putovanju i dodaje da je Joža u prosincu 1910. postao američki državljanin, te da je otada, to jest od 1910. do 1923. obišao slijedeće zemlje: Australiju, Novi Zeland, Kinu, Japan, Indiju, Egipat, Svetu Zemlju i Južnu Afriku.

Umorila ga teška knjiga

Samo dva i pol mjeseca kasnije (20. studenog 1923.) New York Times opet donosi članak o Joži.  Veli se da je Joža ponovo stigao u New York noseći svoju knjigu od 2.896 stranica i tešku 26 kg.  Joža je došao u grad i odmah posjetio tvrtku Rosenbach, trgovinu rijetkih knjiga, da bih unovčio dragocjene autograme.  Glavni mu je razlog za prodaju bio umor od nosanja te velike knjižurine. Za knjigu je tražio 10.000 dolara, ali ju nije prodao.

Zadnji članak o njemu kojeg je gospodin Čuvalo uspio naći o MIkulcu bio je u New York Timesu je od 29. travnja 1928., a naslovljen je “Čovjek 28 godina na turneji skupljanja autograma”. Podnaslov glasi: “Vozi u posebnim kolicima 26 kg težak svezak koji sadrži 30.000 potpisa.”  Članak navodi da je Joža tada imao 50 godina, da je iz Hrvatske, da je prije 28 godina pošao po svijetu skupljajući autograme poznatih osoba i da knjiga sadrži potpise nekoliko europskih vladara, devet američkih predsjednika i mnogobrojnih glasovitih umjetnika, pisaca, glumaca, znanstvenika, političara, vjerskih uglednika itd. Tri puta se susreo s američkim predsjednikom Theodorom Rooseveltom, u Kini je bio 1917., a u Japanu 1921.

Knjigu je vozio na posebno sagrađenim kolicima, ali ju je ipak morao na leđima nositi u urede osobama od kojih je tražio potpis.  Josip izjavljuje da je prošao stotine tisuća milja i da nastavlja svoje putovanje svijetom prikupljajući autograme. U međuvremenu se oženio Annom Stiopu, rumunjskom pjesnikinjom koja je iz Rumunjske krenula pješice u svijet u svibnju 1905. Izgleda da brak dvoje svjetskih lutalica nije trajao dugo i Josip se ponovo ženi 1917. u Chicagu.

Josip Mikulec umro je u Genovi 1933. godine od tuberkuloze. Obitelj je nekako doznala za njegovu smrt i odlučili su otkupiti knjigu. Budući da je knjiga bila jako skupa, sedam obitelji Mikulec sakupilo je novac i otkupili su knjigu i sada je ta knjiga u vlasništvu njihovih nasljednika.

Profesor Žubrinić i njegovi prijatelji trude se otkupiti knjigu i pohraniti ju u neki muzej da bi bila dostupna javnosti.

 

Više fotografija i informacija o Josipu Putniku možete pronaći u slijedečim članicima:

Nenad Bach and Darko Žubrinić, Joseph Mikulec Croatian globetrotter appearing in a silent movie 1922,

http://www.croatia.org/crown/articles/10109/1/Joseph-Mikulec-Croatian-globetrotter-appearing-in-a-silent-movie-1922.html

Dr. Ante Čuvalo: Josip Mikulec tireless world hiker hundred years ago,

http://www.croatia.org/crown/articles/9748/1/Josip-Mikulec-tireless-world-hiker-hundred-years-ago.html

 

 

Komentari su zatvoreni