Jezikova juha

Jezikova juha

U doba opće besparice štedi se na svemu, pa tako i na profesionalnosti. Tako od proklamiranog društva znanja postajemo sve više društvo neznanja. Diletantizam se uvlači u sve pore društva, od školstva i kulture do znanosti, uprave, pravosuđa i politike. I stoga nikad previše »jezikove juhe«

Tekst: dr. sc. Nenad Raos

Foto: RTL

Nenad Raos

Nenad Raos

Znate li zašto volim na televiziji gledati Jezikovu juhu? Ne zbog simpatičnog nastupa njezina voditelja, ne zbog njegova smiješnog naglaska (Ah, Francuzi ga se nikako ne mogu riješiti ma kako dobro znali drugi jezik!), ne zato što me zanima kuhanje, kuharstvo, kulinarstvo, još manje zato da znam kamo ići na večeru. Emisija mi je zanimljiva jer se u njoj na najdrastičniji način otkriva naš mentalitet. Prva je njegova karakteristika nepristupačnost kritici, druga je pak potreba da se ne slijedi nikakav propis, nikakav protokol, nego da se za sve pokušava pronaći prečac, napraviti nekakva improvizacija i kada treba i kada ne treba.

Kritika je sastavni dio mog posla. Svaki stručni ili znanstveni rad mora proći najmanje dvije recenzije da bi se mogao objaviti. Najviše mi smeta kad recenzent kaže da je sve dobro. To znači ili da se nije potrudio rukopis pročitati do kraja ili da pak ne razumije što u njemu piše. Nakon predavanja na znanstvenom skupu normalno je da kolege nešto pitaju, pa i kritiziraju ono što su čuli. Jer iz kritike vidiš gdje leži problem, a iz problema se rađaju rješenja, proizlaze nove ideje, teorije, nova znanstvena i tehnička dostignuća. No ne lezi vraže! Jednom sam iz publike slušao izlaganje nekog učenika koji je napravio »znanstveno istraživanje« koliko se i kako njegovi vršnjaci služe mobitelom. Nakon izlaganja javih se za riječ, pa rekoh da bi svoja istraživanja mogao poboljšati malo boljom statistikom. U zao čas! Odmah se javi njegova mama, pa me osu drvljem i kamenjem. Kako se usuđujem kritizirati njezinog »genijalca«! Ostadoh paf. Čitatelj će razumjeti zašto.

Čitatelj će isto tako razumjeti i drugi razlog zašto volim voditelja Jezikove juhe. Svaki zanat valja izučiti, pa bio i tako (naoko) jednostavan kao što je kuhanje ili posluživanje za stolom. Ne može vozač kamiona biti kuhar niti student konobar. »Imate li palačinke s vajnšatoom?«, pitam konobara, a on će meni: »A što je to vajnšato?« Ili zamolim (u jednom finom dubrovačkom restoranu) parmezan, a konobar mi donese vrećicu ribanog sira, koju nakon toga uredno naplati (sedam kuna). U jednom grubom, ruralnom svijetu sitnice nisu važne. Je l’ što ima veze zna li konobar ili ne zna što je to vajnšato, glavno je ima li ga ili nema u kuhinji, a uostalom palačinke se mogu jesti i bez tog preljeva. Nije važno posipa li gost parmezan iz vrećice ili mu ga konobar riba izravno u tanjur – gost će ga i ovako i onako pojesti. No sitnice su itekako važne. Po sitnicama se poznaje majstor, po njima se razlikuje profesionalac od amatera.

Tko je danas više profesionalac?

No tko je danas više profesionalac? Poznajem studenta informatologije koji je za završni rad trebao napraviti demonstracijski uređaj za nekakva kemijska mjerenja. Kako takav uređaj (kompjutoriziran, automatiziran, robotiziran) imamo na institutu, uputih ga na kolegicu koja na njemu radi. Lijepo je vidjeti dokle je tehnologija došla, pa usporediti svoj uradak s onime što tamo, u laboratoriju vidi. Student dođe, pogleda, pa postavi znanstvenici nekoliko pitanja. A ova sva u čudu, ne zna što da odgovori. Doktor si znanosti, ne znam koliko godina radiš s tim instrumentom, a pojma nemaš ni što ni kako radi. Još gore: ne znaš ni studenta uputiti na literaturu.

No nije najgore što se nešto ne zna (jer sve se stigne naučiti). Najgore je što takvi, neznalice, nisu svjesni svoga neznanja. A takvih ima sve više. Zašto? Jednostavno zato što malo ljudi ima priliku izučiti svoj zanat do kraja. Zašto četiri godine učiti za kuhara ili konobara, kad možeš kao automehaničar otvoriti ugostiteljski lokal, sam kuhati, a kao konobare zapošljavati studente. Zašto platiti grafičkog dizajnera da ti napravi plakat ili logo, kad to možeš – metodom copy/paste – i sam napraviti. I ne vidjeti razliku. Jer kao rekoh, neznalice ne samo da ne znaju, nego nisu ni svjesni svoga neznanja.

Amater je, razumije se, jeftiniji od profesionalca. Amatera ne trebaš školovati, a često ni platiti. U doba opće besparice štedi se na svemu, pa tako i na profesionalnosti. Tako od proklamiranog društva znanja postajemo sve više društvo neznanja. Diletantizam se uvlači u sve pore društva, od školstva i kulture do znanosti, uprave, pravosuđa i politike. I stoga nikad previše »jezikove juhe«.

Komentari su zatvoreni