Jezično sitničarenje

Jezično sitničarenje

Nije nas sramota kako govorimo, to je temelj svega. Nitko ne može reći da tijekom dvanaest godina školovanja nije imao prilike svladati svoj materinski jezik, a neznalice su uvijek zaokupljene sitnicama, jer ono krupno, bitno, ne mogu vidjeti, a kamoli sagledati

Nenad Raos

Nenad Raos

Nenad Raos

»Tko danas može biti pismen kad toliko pravopisa imamo«, čuh nedavno svima nam poznatu jadikovku. Kao: česte promjene pravopisnih normi krive su što više nitko ne zna pisati. Lijepe li izlike. Ne znaš treba li pisati »ne ću« ili »neću«, »ne znam« ili »neznam«, »uz to« ili »usto«, »sljedeći« ili »slijedeći«, pa o tome na kraju mora odlučivati lektor ili se – u goroj varijanti – na te srde čitatelji. Gdje ti žive, pitam se ja. Neće biti da baš nitko ništa ne piše niti ne čita, da (čak!) ni televiziju ne gleda. Prije će biti da su takvi, koji tako govore, i sami nepismeni pa ne vide kad nešto ne valja.

Nekoć je bilo normalno da novinar znade hrvatski jezik i pravopis. (U obitelji mi je kružila priča kako je moj djed, novinar, kada je trebalo nešto na brzinu napisati tekst diktirao izravno slagaru – koji ga je odmah pretakao u olovne retke). Bilo je normalno da političari govore više stranih jezika: u knjigama iz povijesti diplomacije možemo pročitati kako su nekoć državnici započinjali razgovor na jednom, potom prelazili na dugi, a završavali s trećem jezikom.

Danas se pak čudimo kako naša predsjednica fluentno govori engleski – čudo Božje da anglist zna engleski! Bilo je normalno i da se književni tekstovi ne lektoriraju. Jednom sam se prihvatio i tog posla. Čitam roman u rukopisu, pa vidim da naš hrvatski književnik nema pojma ni o hrvatskoj gramatici ni o hrvatskom pravopisu, a i leksik mu je nešto tanak. A književna bi djela – romani i pripovjetke – trebala biti uzor, standard hrvatskoga jezika. Hrvatski jezik ne znaju ni jezikoslovci. Ne, ne šalim se! Moj je kolega, kemičar, napisao nešto iz jezikoslovlja, pa mi pokaza recenziju što ju je dobio od nekog našeg uglednog jezikoslovca (akademika!). Sve vrvi od pravopisnih i gramatičkih pogrešaka, a i rečenica napisanih bez glave i repa. I nije ga sramota!

Nije nas sramota kako govorimo, to je temelj svega. Jer nitko ne može reći da tijekom dvanaest godina školovanja nije imao prilike svladati svoj materinski jezik. No umjesto da se trudiš oko riječi, rečenica, jednostavnije je osloniti se na već gotove fraze (fraze-štake), jer ako tako »svi« govore, zašto ne bi i ti.

Već se uvriježilo o svemu »pričati«, jer zašto se mučiti s razlikovanjem značenja glagola »pričati« od srodnih mu glagola »govoriti«, »kazivati«, »izjavljivati« i sl.

Danas se sve više govori »najbitnije« umjesto »najvažnije«, jer se ne shvaća kako nešto može biti samo bitno (relevantno) ili nebitno (irelevantno), a nikako ne nešto između ili više od toga. Ili ona grozna fraza »jedan od naj…« Ona je upravo skrojena za nepismene: njome možeš o svemu sve reći, a da opet ne kažeš ništa. A tek skriveni anglizmi!

Kažem »skriveni anglizmi« jer one otvorene svatko prepoznaje. Ako kažemo »printati« i »lajkati« svakome je jasno da to dolazi iz engleskog jezika. No ako kažemo da je nešto »obećavajuće« to ne prepoznaju ni lektori. Nikome ne pada na um da kada Englez kaže »it is promising« on zapravo koristi present continuous, htijući reći »to obećava«. To je isto kao da »I have done« prevodimo s »imam napravljeno«.

I što na kraju da kažem? Dao sam nekoliko jezičnih savjeta kojima bi trebalo posvetiti više mjesta, no na drugom mjestu. Ipak sam ih morao dati jer se njima se nitko ne bavi. Jezikoslovcima su oni (valjda) banalni, pa se bave – na radost puka – sitnicama poput »ne ću« i »neću«. Kažem »na radost puka« jer neznalice su uvijek zaokupljene sitnicama, jer ono krupno, bitno, ne mogu vidjeti, a kamoli sagledati.

Komentari su zatvoreni