Jedna zabluda krasna i fina zove se INA

Jedna zabluda krasna i fina zove se INA

Uostalom zašto ne bi rasprodali i ostalu državnu imovinu i dobivena sredstva uložili u sjanu sutrašnjicu?

Hanibal Salvaro

Vjerojatno je jako fina kada košta tolike milijarde, a zabluda je stoga jer se vjeruje kako će donijeti i donositi neku veliku zaradu. S druge strane ima nekih ljudi koji znaju malo i gospodarski razmišljati i koji su došli do zaključka da bi se predviđena količina novaca namijenjena nacionalizaciji INA-e možda mogla i mnogo bolje uložiti. Tj. u projekte i programe koji bi bili i dugoročno ekonomski korisniji. Recimo u kvalitetan turizam. Ili u izgradnju jedne respaktabilne tvornice mobitela i to u čast Nikole Tresle, jer bi to možda bio zanimljiv reklamni štos elektronskog brenda koji potiče iz domovine Nikole Tesle.

A što bi falilo da uložimo u svjetski znanstveni elektronski centar koji bi okupljao ali i »proizvodio« vrhunske znanstvenike? Pa jedino smo uspješni u proizvodnji i prodaju nogometaša i turizmu, a tu najmanje ulažemo. Trebali bi postaviti cilj da dizajniramo i proizvodimo globalno najbolje kompjutore, fotoaparate, naočale, klima uređaje itd. Ako nemamo kvalitetnih stručnjaka tada ih uvezimo, ako već uvozimo automobile, motorkotače i avione. Takav pristup bi svakako privukao najtalentiranije osobe da dođu u Hrvatsku i tu se dokažu. Uostalom u samo u Milanu ima par tisuća vrhunskih dizajnera, menađera, znanstvenika iz uvoza – i jasno takav grad bez problema organizira EXPO.

Ali ne. U vrijeme kada je započeo proces napuštanja korištenja fosilnih goriva, u trenutku kada započinje era korištenja vrlo jeftine ili besplatne energije i kada smo svjedoci, za sada postepenog ali izvjesnog, zatvaranja naftnih rafinerija, mi želimo ući u posao koji nema budućnosti. Zli jezici govore kako je jedina korist od kupovanja INA-e otvaranje par stotina uhljebljenih pozicija za zaslužne stranačke kadrove tj. za razne političke trgovine. Kao što vidimo skoro da vlada konsensuz o opravdanosti nacionalizacije INA-e. To su skoro sve ljudi bez vizije. I to ne samo u političkim krugovima, nego i u javnim medijima te u tzv. znanstvenim krugovima i jasno širokim masama. Kažem tzv. jer mnogi, osim vizitkarte na kojoj uz ima piše Dr. sci. nisu u stanju ništa ponuditi. Svi diskutiraju o milijardama za nacionalizaciju INA-e, ali HAZU i sveučilišta šute ko’ zaliveni.

No ljudi koji zastupaju ideju kako je nužno imati energetsku neovisnost su ustvari dobronamjerni, ali nisu vizionari a nemaju ni kvalitetnih savjetnika. Kako pak mnogo rade ne stignu se ni informirati što se događa u svijetu. Treba li ih podsjetiti kako primjerice Japan nije energetski neovisan i nema gotovo nikakvih sirovina. Čak ni kvalitetnog drveta. Oni su pak mnogo uložili i ulažu u pamet i obrazovanje, a tamo gdje nisu imali pametnog Japanca uvezli su stranca. Kao što veliki sportski klubovi uvoze strance pri čemu je samo jedno mjerilo, a to su talent i kvalieta.

Priznanje Karedlju i Bakariću na dobrim namjerama, ali…

 Imamo sada puno dobrih sveučilišta i veleučilišta, ali nemamo vrhunskih. A kako nama trebaju vrhunski stručnjaci, intelektualci i umjetnici, to bi trebalo svake godine poslati u inozemstvo, na vrhunske fakultete, barem tisuću talentiranih studenata, koje bi stipendirali s novcima namijenjenim za INA-u, dobivenih od prodaje HEP-a (uostalom zašto ne bi rasprodali i ostalu državnu imovinu i dobivena sredstva uložili u sjanu sutrašnjicu). Tako bi trebali raditi 10 godina i tada bi stvorili i kulturno i ekonomski respektabilnu državu. Uostalom Južna Koreja I Tajvan su baš tako radili i vidimo da su gospodarski giganti uz istovremeno vrlo razvijenu kulturu, umjetnost i znanost.

Teza kako razvoj kulture i umjetnosti ovise o uspjehu ekonomije je netočna i primitivna. Istina je potpuno obratna. Vrhunska ekonomija je uvijek rezultat vrhunske kulture i umjetnosti. Uostalom 1945. smo imali ratom poražene zemlje Njemačku, Japan i Italiju. No kako su u tim zemljama, unatoč diktatorskim i zločinačkim režimima, ostali kultura, obrazovanost i znanost na zavidnoj razini, to su se vrlo brzo oporavile i postale vodeće svjetske ekonomije.

I za kraj onima koji vjeruju u potrebu očuvanja državnog vlasništva gospodarskih subjekata (a koju su zastupali Kardelj, Bakarić i slični partijski ideolozi) treba odati priznanje za dobre namjere, koje i nisu baš inteligentne, ali ih i podsjetiti kako nemaju vizije, kako su neobavješteni, tj da nisu vizionari. Možda ih treba podsjetiti kako Njemačka, Švicarska, Velika Britanija, Kanada, Australija, Japan, Južna Koreja, Tajvan, SAD i td. nemaju naftnih kompanija i drugih gospodarskih subjekata u državnom vlasništvu. Jer što je manje imovine u državnom vlasništvu to je ekonomija zdravija.

Na kraju bi ispričao jedan vic o Nikiti Hruščovu. Kada je posjetio SAD došao je u Detroit u tvornicu automobila General Motors i vidio ispred tvornice više od 30.000 parkiranih autonobila, pa je upitao: »Čiji su ovo automobili?«. Ameri su odgovorili: »Od naših radnika«. Na to je Hruščov kazao: »Ali kod nas u SSSR-u su tvornice od radnika, a ne automobili«.

Par desetljeća kasnije SSSR je propao.

Hanibal Salvaro, Art Director
LADICA Fine Arts & Design Center