Jedanaest apostola

Jedanaest apostola

(»Posljednja večera«, Leonardo da Vinci, 1495.-1498. / Izvor: Wikipedija)

Brojim likove na slici »Posljednja večera« mlade slikarice i nabroijim ih – 12. Brojim opet, i opet ih je 12. Da nisam pogriješio? Ne: na slici za stolom uz Isusa sjedi 11 ljudi – ne 12! A jedna od osnovnih činjenica, koje bi svaki obrazovani čovjek trebao znati (bio kršćanin ili ne) je koliko je Isus imao sljedbenika

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Nema tome dugo kako me je neka mlada slikarica pozvala na otvaranje svoje samostalne izložbe. Pogledah slike, među njima i »Posljednju večeru«. Kako po prirodi posla stalno nešto provjeravam i prebrojavam (Je li isti broj molekula na slici, na grafikonu i u tablici? Slaže li se broj referencija u tekstu s njihovim brojem u popisu literature?) počeh brojati i likove na slici. Nabrojim ih dvanaest. No moralo bi ih biti, razumije se, trinaest jer je na posljednjoj večeri Isus bio sa svojih dvanaest apostola. Brojim opet, i opet ih je dvanaest. Da nisam nešto pogriješio, nekoga previdio? Ne nisam: na slici za stolom uz Isusa sjedi jedanaest ljudi – ne dvanaest!

Kad to rekoh, eto ti opravdavanja – no čisto dječjeg. Pa na slici je dvanaest ljudi. No i Isus je među njima, kažem ja, pa bi ih sveukupno trebalo biti trinaest. »Zar i Isus nije apostol?« Ne, nije, opet ću ja. »Ali na posljednoj večeri nije bilo Jude!«, uzvikne netko slavodobitno. Ipak ga je bilo, na to ću ja, jer – prvo – vidi ga se na Leonardovoj slici istog imena (drži vreću sa zlatnicima), a osim toga sam je Isus na posljednjoj večeri rekao: »Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati« (Mt 26:21). »Pa gdje to piše?«, opet će branitelj slikarice. U Bibliji, kažem ja. (»Kad bi uvečer, Isus sjede za stol s Dvanaestoricom«, Mt 26:20).

I tako se diskusija protegnula: koliko je bilo apostola i jesu li svi bili s Isusom na posljednjoj večeri. Kao posljednji argument pozovem slikaričinog muža, koji je – gle čuda! – studirao teologiju. On sve nešto mumlja, vidno pijan. Je li dobro potegnuo ili se samo pretvarao da ne bi nešto trebao reći, ne bih znao reći.

Ovo je samo jedan primjer općeg neznanja koje vlada čak i u obrazovanim krugovima. Ljudi se deklariraju kao kršćani, redovito idu u crkvu, a ne znaju koliko je Isus imao apostola, ne znaju nabrojati evanđeliste, pa čak ne znaju koliko ima evanđelja. Takvi nikad nisu Bibliju otvorili, a kamoli da bi je čitali.

Poplava nebitnih informacija

Ima toga još. Neka mi je kolegica dala na čitanje svoj udžbenik kemije, da ga malo pogledam prije nego što ode u tisak. S kemijom je sve u redu, ali kad tamo, vidim, slika grčkog vojnika, a piše da je rimski, slika sjevernog medvjeda, a piše da je »polarni« (izravni prijevod s engleskog!) i sve tako redom. Ljudi ne znaju ništa osim vlastite struke, ako i nju znaju. Jedna moja kolegica, »stručnjak za bojne otrove«, nije znala da je iperit prvi put upotrijebljen u Prvom svijetskom ratu (pa je i ime dobio po belgijskom mjestu Ypresu gdje je prvi put pušten) nego je mislila da su ga izumili Iračani!

Da novinari ne znaju razliku između ratnog i bojnog broda, još mi je donekle shvatljivo, ali da arheolog, stručnjak za amfore ne zna (niti može dokučiti) zašto su one bile transportirane u pijesku brodske stive zaista mi nije jasno. (Dva su tome razloga. Prvi je da se ne razbiju kad udari bura, a drugi je što je pijesak služio kao balast kad se brod prazan od amfora vraćao kući.)

 Živimo doista u doba neznanja, kako je lijepo rekao Konrad Paul Liessmann (i napisao knjigu Teorija neobrazovanosti, koja je i u nas prevedena – preporučujem čitanje). Koji su tome razlozi? Prije svega poplava informacija, svega i svačega što čovjek treba trpati u glavu. No s druge strane rekao bih da je to cijena koju plaćamo kompjutorskoj eri. Za elektroničko računalo sve je informacija. Informacija može biti važna ili nevažna, bitna ili nebitna, no to kompjutor ne razlikuje. Za njega su sve informacije jednako važne. A nisu – za čovjeka.

Ljudi pogrešno misle kako u borbi protiv špijunaže neprijatelju treba davati što manje podataka. Baš obratno, treba ga zasuti obiljem podataka, većinom nevažnih, kako bi ga se zbunilo. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Englezi su za neke tajne dokumente davali odobrenje da se mogu pokazati neprijatelju e da bi zadobili povjerenje u njihove dvostruke agente. Tako su Nijemci dobili potpunu dokumentaciju za proizvodnju engleskog lovačkog aviona – no zastarjele konstrukcije.

Tako nešto imamo i mi danas u doba sveopće informatizacije. Sve nam je dostupno, o svemu smo nešto čuli, a opet o svijetu u kojem živimo znamo – bojim se – manje od čovjeka prije stotinu godina. Jer znanje nije informacija. Informacija je znanje prilagođeno stroju, ne čovjeku. Ljudsko znanje mora biti strukturirano oko nečega, oko osnovnih činjenica. Jedna od takvih osnovnih činjenica, koje bi svaki obrazovani čovjek trebao znati (bio kršćanin ili ne) je koliko je Isus imao sljedbenika i gdje o tome može više pročitati.

Komentari su zatvoreni