Jedan i jedan (ni)su dva…

Jedan i jedan (ni)su dva…

(Socijalna samoposluga u Vukovaru ovih je dana ostala praznih polica / Foto: P-portal)

Umjesto da se gospodarstvo liši svih parazita, a političari »siđu« s aristokratskih pijedestala i svih povlastica koje su si nagrabili, u Hrvatskoj se otvaraju socijalne samoposluge i organiziraju humanitarne akcije

Snježana Kratz

Jedan i jedan su dva, dva i dva su četiri ili nisu, tri minus jedan su dva i tako u nedogled hrvatski se političari neprestano bave matematikom, računanjem i preračunavanjem kako bi održali ne obećanja dana narodu, već toplinu fotelje nemalo saborske koje su nerijetko prazne. A prazne su jer narodni zastupnici kažu rade i to »na terenu«. Zanimljiv je taj njihov rad, jer narod je sve siromašniji, čak 20 posto građana Hrvatske u riziku je od siromaštva, a 13 posto njih je vrlo siromašno.

Dok te brojke u realnosti bodu oči, u Lijepoj se našoj umjesto tvornica otvaraju kockarnice i pučke kuhinje koju će, eto uskoro dobiti i slavonsko mjestašce Velika gdje traže i volontere.

Hranit će se tamo nemalo starački živalj jer prazne su bogate slavonske brazde čija je mladež otišla trbuhom za kruhom. Nerijetko ona koja iza sebe nema »backup«, zaleđe, rođake i netjake koji će ih pozicionirati negdje i dobro uhljebiti. Nemalo se u Hrvatskoj prati što rade poznati i slavni, a tko su ti ljudi? Što je to slava? Kako se to postaje slavan? Kakvim djelom, radom za opće dobro ili pokazivanjem stražnjice, podastiranjem nabubrjelih grudi i nateklih usana, razgolićenošću?

Riješiti se parazita

Umjesto da se gospodarstvo liši svih parazita, a političari »siđu« s aristokratskih pijedestala i svih povlastica koje su si nagrabili, u Hrvatskoj se otvaraju socijalne samoposluge i organiziraju humanitarne akcije. Kada oni većinom iz privatizacije iznikli bogataši (čitaj nemalo njih i lopovi) kupuju kartu za raj svojim donacijama, dobrim djelima i srcem. Strašno je kako se takvi mogu (po)gledati u zrcalo, svjesni da su nešto otuđili drugima i halapljivo posjeli na svoje račune, u izgradnju vila i perverzija svake vrste. A gdje su oni koji nisu prigrabljivali sebi i nisu hitali trgati si komad kolača nakon raspada društvenog vlasništva?

Audi, jedna od omiljenih marki automobila hrvatskih političara

Kada nam se dogodila demokracija o kojoj svak nešto zna, ima za reći i pametovati i o kojoj se raspravlja u svakom kukurizištu i birtiji. To nije demokracija koja je čini se, u(s)tvrđena nam samo kako bi grabežljivci u svakom pogledu ostvarili svoj naum. Obogatili se, uspeli na političko brdo na kojem opstoje kunući se u rad za dobro Hrvatske spremno podgrijavajući ljubav, držeći ruku na srcu dok svira himna. Ako takvim (ne)radom i dalje nastave, za koju godinu neće više imati kome davati obećanja, svirati Lijepu našu i držati sebi fotelju jer Hrvata neće biti. Otići će iz zemlje koju su branitelji krvlju natapali, davali živote da bi danas šačica njih imala da »pukne«, a nekadašnji srednji sloj kojeg gotovo i nema da »crkne«. Ostat će starci, oni koji više ne (iz)nose gospodarstvo već pregledavaju račune plaćenih im grobarina.

Da, zaboravismo, jer ostat će i 330.000 blokiranih koji ionako nemaju kud(a) jer političko-bankarsko-odvjetnički slijepljeni sudruzi su im postojećim Ovršnim zakonom onemogućili sve, ostavivši im tek goli život. Njega živjeti ne mogu jer nemaju od čega, ali zato je nemalom broju njih alternativa uvijek pri ruci – oduzeti si život. I to je vladajućima, onima koji donose zakone, izglasavaju ih, uvrštavaju u ovo ili ono čitanje sasvim u redu, i normalan tijek stvari po ustavu socijalne nam hrvatske države. U kojoj se točnosti datuma i zahtijeva plaćanja ali i zbrajanja kamata, još jedino drže institucije koje nam u raznim paketima nude povoljn(ij)e razgovore u ovoj i onoj tarifi, električnu energiju po skraćenicama, kao da ih (do)nosi skakućući sretna Štrumpfeta.

Isplata kasni već u startu

Jer gotovo je postalo pravilo da i kad (za)tražite i dobijete posao (ako je riječ o honorarnom još je i gore) već u startu valja se pomiriti s činjenicom da na prve pare možete računati za dva, tri mjeseca! Da, a znaju li to naši državni predvodnici? Znaju. A što čine da se stanje promijeni – ništa! Zato međutim kad neki od ministara ili političara druge kategorije zglajza s pozicije, odmah se brine kako će živjeti aktivirajući sva živa i neživa prava ne bi li im novac u što većim komadima docurio, nakon što su ostali bez posla. A što je s onima koji rade a ne primaju plaću, imaju kredite, obitelji i gladna usta koja valja nahraniti ? Što sa onima koji rade i primaju plaću koja im kasni, stenjući im se isplaćuje, dijeli na dva puta i sl. A računi sjedaju točnog datuma plaćanja i uz zatezne kamate. Kome i koga oni trebaju okriviti i uprijeti prstom zbog neplaćanja i neodgovornosti. U Hrvatskoj čini se nikog i većinu poslodavaca ne, jer njima je trajno stanje postala tvrdnja »ako nećeš ti, ima tko hoće«, pa ne čudi da su ugovori na određeno vrijeme postali pravilo. A i svi drugi sročeni su uz svu silu pravnika i paragrafa koji poslodavca ne obvezuju gotovo na ništa, a posloprimca na sve odnosno nikakva prava.

Lijepim je to pravničkim i člancima objedinjenim zakonima »oplemenjeno«. Posebice su u takvom stradalništvu freelanceri, slobodnjaci kojih je sve više jer i oni koji ostaju bez posla svojevrsni su slobodni strijelci bez municije. A postaju sve sustavniji skupljači kruha po kontejnerima jer drugo im ne preostaje, zato naši političari izjavljuju da kada im »padne sendvič na pod uvijek padne na masniju stranu«. Logično valjda, jer teža je isto kao i politička svita, od koje nemalo njih kada zađe u politiku oteža, dobije podbratke, lijepo se poprave. Prije toga, da bi ih glasovi naroda doveli do saborskih fotelja u stanju su sve: plesati s metlama, kriještati, a ne pjevati uz poznate i slavne, voziti se biciklom, uguravajući se novinarima u lice, pod mikrofon, kameru… Sve za put do fotelje nakon čega, kada se iste i domognu postaju nedodirljive veličine, samodopadni primjerci političke kaste u velikom slučaju njih bezvrijedne.

Solidarno, socijalno, beskarakterno, bezosjećajno, nečovječno, nedarežljivo, bez obrazno i svako drugo slično stanje. Svako, samo ne ono koje su narodu obećali, narodu kojeg uvijek nasamare ili onom koji je to, ispast će – i zaslužio – svojim odabirom i stalnim plaćanjem onih koji ne rade ništa, a uzimaju sve.

Ostavi komentar

*