Je li aluminij opasan?

Je li aluminij opasan?

Kad bi aluminij bio otrovan odavno nas ne bi bilo na ovome svijetu. Ali kad ljudima nešto uđe u glavu, onda to ni čekićem ne možeš iz nje izbiti. Kolikogod neka tvrdnja bila neosnovana, ona se počinje prihvaćati kao istina ako se o njoj stalno šuška

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Urednik ovog portala ljubazno me zamolio da napišem svoje mišljenje o onome što se svugdje trubi: ovaj ili onaj preparat sadrži ili ne sadrži aluminij – s pretpostavkom kako je aluminij nešto jako, jako opasno po zdravlje.

A meni se opet diglo sve ovo malo kose na glavi: kako netko može tvrditi da je aluminij opasan? Što je taj u školi učio? Zna li zbrojiti dva i dva? A evo zašto.

Već se u osnovnoj školi uči sastav Zemljine kore. Dakle, u Zemljinoj kori (litosferi) ima najviše kisika, potom slijedi silicij, a odmah iza njega aluminij. To je zato što velik broj minerala, ponajviše silikata, sadrži aluminij. Tim silikatima (alumosilikatima) pripadaju praktički svi minerali gline, mnogi minerali iz magmatskih stijena, a čisti aluminijev oksid također je mineral – korund, koji se opet pojavljuje u obojenim, draguljnim varijantama koje se zovu rubin i safir.

Kad bi aluminij bio otrovan odavno nas ne bi bilo na ovome svijetu. Ta otkako je svijeta i vijeka ljudi žive u dodiru sa zemljom, glinom, ilovačom – a sve to sadrži aluminija da te glava boli. Ne samo to! Mnogi narodi jedu zemlju kao redovnu hranu. Njemački rudari, kako piše njemački prirodoslovac Humbolt iz 19. stoljeća, mažu na kruh finu glinu umjesto maslaca (Bergbutter), na Javi se prodaju za jelo tanki slojevi pečene gline, a narodi na Orinoku jedu kuglice od gline za vrijeme gladi. No ne trebamo ići tako daleko. U srednjem su vijeku krušnom tijestu dodavali glinu, a koliko mi je poznato razni se preparati gline (kaolina) nude kao sredstva za mršavljenje – a sve zato što glina zasićuje, puni želudac a nema nikakve hranidbene vrijednosti. Kad bi glina (iz koje, jasna stvar, nastaju topljive aluminijske soli u reakciji sa želučanom kiselinom) bila otrovna, svi bi se ti ljudi potrovali, a nitko se ne bi usudio prodavati glinu kao dijetetski pripravak.

Teorije koje ne drže vodu

Ali kad ljudima nešto uđe u glavu, onda to ni čekićem ne možeš iz nje izbiti. Kolikogod neka tvrdnja bila neosnovana, suprotna kako znanstvenim spoznajama tako i zdravom razumu, ona se počinje prihvaćati kao istina ako se o njoj stalno šuška. Izvlače se nekakvi znanstveni radovi, napravljeni sumnjivim metodama i pri tko zna kakvim uvjetima, pa se onda nude kao bjelodani dokazi za ovo i ono. Jedan takav rad je pokazivao i nekakvu sumnjivu vezu između aluminija i Alzheimerove bolesti.

Kažem »sumnjivu vezu« jer se do dan-danas ne zna ama baš ništa o pravom uzroku te bolesti. Postoji barem dvadeset teorija i nijedna ne drži vodu. I onda se od jedne takve teorije, one u vezi aluminija, ispredaju priče, prave mitovi, koji – vjerovali ili ne – nalaze mjesto i na ozbiljnim znanstvenim tribinama.

Dakle da ne duljim. Na naš je institut (Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada) došao neki mladi znanstvenik koji se bavio opasnošću od ispuha iz avionskih motora. Dakle, zašto neki mlazni avioni iza sebe ostavljaju trag na nebu koji se dugo ne gubi? Odgovor je jasan: trag iza mlažnjaka je vodena para, oblak zapravo, koji će se razići prije ili kasnije ovisno o uvjetima u atmosferi (vlažnost, temperatura, vjetar, tlak itd.). To je čisto meteorološko pitanje slično onome zašto se naoblaka ponekad zadržava danima, a nekad nestane u tili čas. No ono što je bilo jasno meni, a vjerujem i drugim slušateljima, nije bilo jasno našem mladom znanstveniku.

On se dakle potrudio da analizira sastav plinova u tragu iza aviona i zaključio kako u njima ima mnogo aluminija. (Kako ga ne bi bilo kad je avionski motor napravljen od tog metala!) Neka strana sila, glasi njegova teorija, namjerno nas truje aluminijem kako bismo svi oboljeli od Alzheimerove bolesti, drugim riječima pobedastili i tako bili spremniji prihvatiti stranu okupaciju.

Nakon što sam to čuo, više me ništa ne može začuditi. Bedaka ima svugdje, pa i među znanstvenicima.

Komentari su zatvoreni