Javno-privatno partnerstvo kao model za pljačku građana

Javno-privatno partnerstvo kao model za pljačku građana

Na vidjelo izlazi kako se JPP-om narodu otima na vrlo sofisticirani način. Jedan od rafiniranih načina izvlačenja novca građanima, preko JPP-a je i zaključivanje poslova davanjem koncesije, uglavnom strancima. Njima se garantira cijena usluge, najčešće po principu puno za prazno, a naručitelj uglavnom preuzima i sve rizike

dr. sc. Viktor Simončič

Zbog slabog interesa bolja budućnost odlaže se na neodređeno vrijeme. Potrošačke košarice prešle u kontejnere. (S javnih mreža)

Viktor Simončič

Najmanje veseli pisati o lošem. Kada pišem o crnom ne osjećam se bolje. A tako bih volio pisati o lijepom, pozitivnom. Ali zbog odgovornosti prema sebi lijepo, čini se mora pričekati. Zašto? Zbog činjenica da se umjesto naprijed, kotač povijesti možda kod nas okreće unatrag, kako je prošli poučak komentirala prijateljica Nada iz Njemačke. Ustvrdila je kako na ovim prostorima, imamo dvije klasne grupe – bogate i siromašne. Srednja klasa, kojoj je pripadala većina, više ne postoji. Kaže kako ne razumije koga još hoće da siromaše. Pita se, da li možda one koji sjede do njih, pa da ih je manje. Predlaže da elite osnuju kraljevinu, jer im samo još kruna na glavi fali, te zaključuje da se kotač povijesti okreće na ovim prostorima unatrag.

I pitam se kako je moguće pisati o lijepom kada ulica zabranjuje prikazivanje filma na javnoj TV i kada bivša glavna tajnica u Ministarstvu graditeljstva Nikolina Nežić, ona koja je bespravno srušila kompletan vanjski zid kuće susjedi, umjesto da joj se trajno zabrani rad u upravi, dobije nagradu. Raspoređena je na radno mjesto voditeljice Službe za sustav i nadzor državne uprave, Sektor za politički sustav i državnu upravu, Uprava za politički sustav i organizaciju uprave. I sada bi ona trebala odgovorno nadzirati osobe koje bespravno ruše zidove susjeda. Onako usput, uz najbujniju maštu ne mogu zamisliti što to rade navedene službe, osim što služe za uhljebljivanje.

I pitam se kako je moguće pisati o lijepom nakon izjave Ličko – senjskog župana Darka Milinovića kako treba skinuti maske i ne zavaravati se javnim natječajima kod podjele izbornog plijena. Podržavam ukidanje farse javnih natječaja. Osobno se nikada nisam javio niti na jedan natječaj. Relativno rano, prije 30-e sam stekao najviše obrazovanje, pa sam dobivao ponude za rad. Naravno ne za rukovodeće funkcije, jer od kada je svijeta, sinekure su bile, na ovim prostorima, namijenjene povlaštenima. A povlašteni moraju imati fleksibilnu kičmu i odlaziti po mišljenje u komitete i središnjice, što mi baš nije ležalo. Niti onda, ni danas.

Rukometno prvenstvo otvorilo Pandorinu kutiju

A kada mislite svojom glavom drugi brinu o vama. Pratio sam nedavne napade na bivšeg Predsjednika Mesića, kako je navodno surađivao s Udbom. Morao je ići na razgovore kada je dobivao pasoš i kada ga je vraćao. Ništa neobično. Ja sam sedamdesetih bio na doktoratu u Njemačkoj. Kod povremenih dolazaka kući znao me posjetiti neki od tajanstvenih drugova. Pitali me tko me kontaktirao i imam li kakve vrijedne informacije. Nisam baš imao nešto vrijedno. Da je bilo nešto što bih ugrožavalo moju tadašnju državu sigurno bih rekao, kao što bih i danas javio nadležnima ako bih imao kakvo saznanje o mogućoj šteti mojoj sadašnjoj državi Hrvatskoj. Ja volim države u kojima živim. Procjenjujem da su na obavijesne razgovore morali ići samo oni u koje ondašnja država baš nije bila sigurna. Oni koji su surađivali s tajnim službama, pa makar to bilo samo u funkciji njihovog rušenja iznutra, kako je to navodno radio (i) uvaženi gospodin Šeks, kao i oni u koje je po načinu bespogovornog prihvaćanja jednoumlja sistem ocijenio benignima, nisu išli na obavijene razgovore niti im je netko dolazio u kuću. Čini se da je među nepouzdane spadao i bivši Predsjednik Mesić.

Za sebe sam siguran. To mi je pokazano i nakon doktorata. Poslan sam na služenje vojnog roka u Prizren. U četi s 4,4 razreda pismenosti nosio sam postolje mitraljeza. Imao sam i pratnju. Čak i kod posjete supruge i kćeri, uvijek su oko nas bila dvojica. Nama je to dobro došlo jer smo ih zaposlili da se igraju bejbisitera. Da sam bio pozivan na povjerljiva ispitivanja, onako kao neobavezno, pa čak uz partiju šaha, podrazumijeva se. Moram priznati da se radilo o inteligentnim oficirima, koji su, u odnosu na one koji su me pratili u civilu, brzo shvatili da od mene nema opasnosti za društveni poredak, ali i da me ne mogu niti vrbovati.

Rukometno prvenstvo otvara još jednu od novonastalih Pandorinih kutija. Cijena izgradnje dvorana. Na vidjelo izlazi kako se javnim privatnim partnerstvom (JPP) narodu otima na vrlo sofisticirani način. Znate li kako funkcionira JPP? Zakonodavac sprječava da se općine i gradovi nerazmjerno zadužuju. Mislim da je granica zaduženosti jedinica lokalne samouprave na nekih 20 % budžeta. I kada općine i gradovi nemaju mogućnost da se sami zaduže, preko JPP-a omogućeno je da to u njihovo ime učini privatnik, a država i gradovi su žiranti za takve kredite. Privatnik uzima kredit ili daje vlastite novce i onda za račun i u ime javnog sektora gradi neki objekt. Na taj način se omogućuje podobnima i od povjerenja, da investiraju novac kojeg su stekli zadnjih godina i/ili uz garanciju općine ili grada, podignu kredit u banci i daju ga na korištenje onima koji su im dali garancije. Naravno, po višim kamatama nego što su u banci. Koji prihod očekuje investitor u JPP? Kada se negdje 2012. godine, s JPP-om hvalio nekadašnji prvi potpredsjednik Vlade kako je u Varaždinskoj županiji učinio čuda, napravio sam neku površnu analizu. To sam opisao u knjizi Društvo umanjene vrijednosti – prvi dio – str. 47 – 48. (.pdf).

Ispalo mi je, ma neka je i pogreška u pitanju, da kada u privatno-javno partnerstvo uložite kunu, za 25 godina dobijete 4 (slovima četiri puta) natrag. Kamata do neba! Nekih 15-20 % u nekomercijalne infrastrukturne projekte. Gdje to ima? Nigdje, osim kod onih koji imaju Hrvatsku i onih koji tako vješto manipuliraju građanima. A njima uloženo garantiraju lokalne samouprave i uprave, koje se na taj način zadužuju za sljedećih 20 – 25 godina. Ali JPP na način dvorana ne mogu baš svi. Jer povlaštenima i država svake godine daje poprilične iznose kako bi se namirili neprihvatljivo visoki, i po mom mišljenju čak društveno štetni, troškovi JPP-a. Zašto se sve dvorane i sve škole ne opremaju kao spomenute? Nema se za sve.

Puno za prazno

Jedan od rafiniranih načina izvlačenja novca građanima, preko JPP-a je i zaključivanje poslova davanjem koncesije, uglavnom strancima. Njima se garantira cijena usluge, najčešće po principu puno za prazno, a naručitelj uglavnom preuzima i sve rizike. Primjer izgradnje zagrebačkog uređaja za pročišćavanje otpadnih voda je možda paradni primjer za to. Ako je vjerovati informacijama iz medija, nitko ne zna koliko građani plaćaju troškove pročišćavanja. Nešto ide preko računa za vodu, a nešto ide navodno i iz proračuna. Osim toga dio tek stiže na naplatu, jer se nije pobrinulo za zbrinjavanje mulja, pa sada treba podnijeti trošak desetogodišnjeg odlaganja mulja na ledinu. Kažu da je tamo odloženo preko 500 000 m3. Trošak zbrinjavanja mulja nije bezazlen. Onako u grubo, svaki Zagrepčanac neka računa da u mulju ima dug od nekih 100 eura.

I pitam se kako je moguće pisati o lijepom kada su, vjerovali ili ne, drva za loženje jeftinija u Njemačkoj od onih u Gorskom kotaru.

I pitam se kako je moguće pisati o lijepom, kada mi otimaju gdje stignu? Prošli tjedan me je transfer novca unutar Zagrebačke banke s jednog računa na drugi (sve unutar ZABA-e!) koštao 75 kuna, a transfer novca iz Nove ljubljanske banke, u drugu banku 2,13 eura – 15 kuna.

I pitam se kako je moguće pisati o lijepom, kada su današnji doktorati ispod razine nekadašnjih magisterija? Čitam i ne vjerujem. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je prema podacima Fakulteta političkih znanosti u prvom semestru upisala četiri predmeta, od čega su tri ocijenjena, a jedan joj je priznat otprije s magistarskog studija. U drugom semestru upisala je tri predmeta, od čega su joj dva predmeta priznata iz magistarskog studija, a jedan je položila. U trećem semestru upisala je dva predmeta, od kojih joj je jedan priznat otprije, a jedan je položila. Predsjednica je uredno upisala i četvrti semestar. Vjerujem da neće morati pisati doktorski rad, jer će joj pod doktorski priznati magistarski. Pita me prijatelj, bi li on mogao upisati magisterij, a da mu priznaju predmete s faksa? Kako da ne. Uskoro će onima na faksu priznavati predmete iz srednje škole, ovima u srednjoj iz osnovne …. Ispada da kod nas uskoro nećemo trebati škole. Svi ćemo u vrtiću postati doktori. Pa čemu onda kurikularna reforma kada smo se tako dobro reformirali?

Ostavi komentar

*