Jasna Zlokić: Puno je darovitih pjevača, ali više nema dobrih pjesama

Jasna Zlokić: Puno je darovitih pjevača, ali više nema dobrih pjesama

»Teško bi mi bilo biti drukčija, nisam vam ja taj soj. To više, jer teško je praviti se biti ono što nisi, kao što je teško ulagati snagu kako bi od sebe radili majmuna. Ili vrijedite ili ne, ponajprije kod publike«

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome kako ga čuva i koje službe naziva da bi Zagreb bio još ljepši, ZG-magazinu otkriva ugledna pjevačica, zagrebačka velolučanka Jasna Zlokić. Govori gdje više nije sigurna, zašto joj je žao dannjih pjevačica, gdje se to skita i kakvu pjesmu čeka…

Zašto volite Zagreb?

Zašto volim Zagreb? Pa Zagreb je moj novi dom, tu sam od 1983. godine, živim tu duže nego u mojoj Veloj Luci. Provela sam i doživjela u ovom gradu lijepe trenutke, lijepo me Zagreb ugostio. Volim ga od Save preko Gornjeg grada do Sljemena, a isto tako ga i čuvam i pazim. Upozoravam prave Zagrepčane, ma zapravo sve da čuvaju ovaj grad, njegove parkove, zelenilo, nasade… Onima koji me znaju, poznato je da »nadzirem« i kako se čuva ovaj grad pa kontaktiram i određene službe ako treba, posebice ako padne kakva grana ili nešto drugo treba sanirati, uraditi. Kako ne bih to činila? Pa Zagreb je grad svih nas i moramo ga (o)čuvati!

To je ljubav?

Ljubav prema gradu koja se pokazuje djelo(vanje)m.

A Zagrepčani, kakvi su oni?

Ajme, volim ove ljude, volim i ovu lipu pismu, oni su mi »ka i Dalmatinci« vole za gušt popit, a i zapivat. Mogu vam reći da odavde nosim niz lijepih sličica, i zaista mi je u Zagrebu lijepo, samo postaje bučan i prenapučen. Naselilo se u njemu puno onih koji bi se prvo kulturi trebali naučiti.

Gdje živite, u kom kvartu?

U Folnegovićevom naselju. Blizu mi je tamo Sava pa često pored nje i prošetam, pa i po »lipom« Bundeku. Samo, ima sa ove strane savskog nasipa puno onih koji bezobzirno šeću sa kućnim ljubimcima, nerijetko psima, vode ih raštrkano, bez lajne, a među njima ima i onih opasnih. Žao mi je to, jer misle da svi trebaju uvažavati njihove kućne ljubimce a zapravo svatko treba imati pravo na ljepotu šetnje uz Savu. To više, jer razumijem što znači kućni ljubimac.

Imate psa?

Imala sam mog neprežaljenog Arija, patuljastog šnaucera. Ne bih više imala ljubimca jer mi je rastanak s Arijem bio jako bolan. Iako ljudi kažu da, kada iz nekog razloga izgubite ljubimca, treba za manju bol nabaviti drugog, ne slažem se s tim jer meni bi svaki sljedeći rastanak bio jednak. Takav emotivni šok ne bih iznova prolazila. Jako me je to ranilo, jer Ari je bio kao član obitelji.

Ali vas zato Zagreb veseli. Je li vam on dom ili …

Ma slušajte, Zagreb je(st) moj dom, a Vela Luka je moj rodni dom. U Zagrebu sam 34 godine, sin mi je tu, nevista, unuka. Mjesto rođenja ne može vam nitko zamijeniti, ali radujem se ja itekako i ovome gradu.

Ima li sve što je potrebno ili mu štogod nedostaje? Žičara, metro možda?

Ne znam što bi on urbanistički trebao dobiti. Žičara mi nekako i nije neophodna, ali ima ljudi koji je vole, hoće i kojima bi svakako trebala. Metro bi dobrodošao jer grad je prenatrpan vozilima, no nisam vam ja educirana da u detalje pojmim što to Zagrebu sve nedostaje. Trebalo bi riješiti svakako biciklističke staze, jer se bicikli i to previše njih, motaju po cesti i oko pješaka. Niste na pločniku više sigurni! Biciklističke staze nisu riješene, jer biciklisti nemalo sa slušalicama u ušima po pločniku (pro)jure pored vas, itekako neobazrivo. Ja bih o tome rekla da ljudi ne znaju živjeti u gradu i poštivati zakone urbane sredine. Ako ljudi dragi ne znate biti kulturni, onda se tome morate naučiti.

Ali, puno toga, zapravo gotovo sve (do)nosimo iz kućnog odgoja. Grad i mjesto gdje živimo treba čuvati, njegove ulice, sve. Pa netko će reći »ulica nije moja«, ali naprotiv jest i moja i tvoja, od svih nas. Pa hodate po njoj svakoga dana onda je i vaša. Čuvajte je, pa to nam je i dužnost! Sve vam to znači voljeti grad. Iako sam dotepenka kak vele kajkakvci, čuvam to mjesto gdje živim.

Kako ste se snašli s kajkavštinom?

O volim vam ja taj kaj! Zagorske popevke također, one su mi bliske, drage, vječne i neprolazne. Pa drugi vikend u rujnu je Festival kajkavskih popevki na kojem sam svojedobno i nastupala, no ove godine neću, jer nisam pozvana.

Kako stojite sa zagrebačkim tržnicama? Volite li ih?

O kako ne! Pa one su trbuh grada, najbliži mi je Kvatrić i Utrine, ali sve su posebne uključujući i Dolac. Tržnice su posebne u jesen kada je sve puno plodova, voća i prekrasnih boja i ljepote slika prirode, a u proljeće tek! Kada sve zazeleni, ošareni pa kada se zaputim na tržnicu kod kumica po sir, pa malo i proćakulam.

Razmijenite koji recept?

Ne baš tako, no tu i tamo netko nešto reče, obavimo mi male kratke razgovore.

Kakvi se razgovori vode kada je o glazbi i vašoj pjesmi riječ?

Pa održavam koncerte, doduše ne kao prije, ali raditi volim. Inače, ja vam nemam neke velike planove stvorene za unaprijed, kao što to kolege nerijetko imaju, pa im je raspored primjerice ispunjen već i za godinu unaprijed. Pa gdje bih mogla na tako duge staze planirati, ne znam što će biti sutra, a ne da znam za godinu unaprijed. Znate, čovjek planira, a netko drugi odlučuje. Radije bih da počekam da mi netko napravi neku dobru pjesmu, kao što su to nekad činili Đorđe Novković, Zdenko Runjić, ali nema više takvih.

A Rajko Dujmić?

Koliko znam, Rajko više ne radi.

Što je još aktualno na poslovnom planu?

Izlazi mi sad na jesen CD s pedeset hitova.

Bit će i glasovita Skitnica? Skitate li se još?

Molim?

Mislim, putujete li, volite li se »skitati«?

Putuje se, kako ne, ali umori put, umori. Lijepo je kada turistički negdje idete, ali znate kada putujete nekamo pa potom trebate ići pjevati drukčije je. Zato bih rekla, putovati baš i ne volim, ali pjevati volim!

Bili ste u Vojvodini?

Davno, no posjetio me je baš i ne tako davno njihov novinar Aleksandar, kako bi me ugostio u svojem showu novosadske televizije, koju smo snimali u Zagrebu, u restoranu »Gallo«.

Moram vam reći da mi je ugodno s vama razgovarati. Respektabilna ste i statusna pjevačica, a opet obična žena. Malo je onih koji nisu na krilima svojeg ega.

Teško bi mi bilo biti drukčija, nisam vam ja taj soj. To više, jer teško je praviti se biti ono što nisi, kao što je teško ulagati snagu kako bi od sebe radili majmuna, to je čini mi se jako teško. Jer što je to status? Ili vrijedite ili ne, ponajprije kod publike. Vrijedite koliko ljudi misle da vrijedite, a vrijeme je najveći saveznik vrijednosti.

Kakve su današnje glazbene vrijednosti?

Ah, puno je mladih talenata, darovitih koji lijepo pjevaju, ali nema dobrih pjesama. Oni danas nemaju gdje pokazati svoj unutarnji svijet, svoju emociju. Svi isto tipizirano pjevaju! Nekada su pjevačli bili individue, imali su i nosili svoje osobnosti, a danas nije tako. Sve su se cure razgolitile, a pjesme nigdje! Glazba je postala modna pista golih žena, a treba li im to? Žao mi je tih mladih cura jer povele su se za prezentiranjem sebe, no mladost će proći, a pjesma ostaje. Jer za pjevačem ostaje pjesma, za glumcem glumačka rola i uloga koju je dao. Ako to nemaš, nemaš ništa. Žene su uvijek isticale svoju ljepotu i treba tako biti, ali kada nešto pređe granicu ukusa onda to više nije ništa, kamoli ljepota. Pa i erotika mora imati ukus, golo je tijelo također lijepo, ali ovisi kako ga se prezentira. Ako se baviš glazbom prezentiraj je djelom, a današnje su cure na žalost upale u zamku bezvrijednosti.

Hrvatske glazbene dive: Jasna Zlokić i Tereza Kesovija

Nema više…

Nema više jedne Barbre Streisand – moje miljenice ili Janis Joplin. Barbra je, osim što je prekrasno pjevala imala i nešto što je zračilo, bila je osebujna, izražajna pjevačica i još uvijek jest iako je vremešna.

Neki će reći ima(la) je velik nos?

Pa kakve to veze ima, govorimo o pjesmi. Ali Barbra je krasna žena.

Pa ne bi bila po današnjim standardima ljepote.

O tome bi se također dalo govoriti.

Mislite na silikonima i hijaluronima, danas uglavnom napunjene žene.

Pa i to, sve liče jedna na drugu.

Zamrznute u vremenu?

Gotovo tako.

Sjećate li se vremena kada se u Zagrebu govorilo »ljubim ruke«, »prosim lepo milostiva«?

Nema toga više! Ljudi su se zatvorili u svoje stanove i otuđili se. Nema više onih sitnih radosti »susjeda trebam malo šećera, možete mi posudit«?

Srećom ima još uvijek ljudi poput vas da upozoravaju…

Pa kako ne bih? Da svi pravovaljano djelujemo na svim poljima svijet bi bio ljepši, jer ako nema reda, nema ničega. Problem je što danas nema ni dosljednosti, a i nerijetko mi kažu »nije te briga, pusti nije tvoje«. Kako nije, hoću da nam svima bude lijepo iako moram priznati da se bez podrške čovjek i umori. Ali, što je grad nego jedna velika obitelj, pa o njoj onda moramo i brinuti.