Ja hoću život, bolji život… (pa odoh u Australiju)

Ja hoću život, bolji život… (pa odoh u Australiju)

Zagrepčanin Vlado (34), dipl. ing. ogorčen na situaciju koja vlada u Hrvatskoj, odlučio je trbuhom za kruhom otići u daleku Australiju. Odluku je u sebi kaže dugo lomio i definitivno domovini odlučio reći zbogom, jer od ljepote njenih planina, mora i ravnica – živjeti ne može!

Berlin, Frankfurt, München, Dublin sve su to gradovi u koje nerijetko ovih dana odlazi uglavnom radno aktivna populacija hrvatskih građana… Iz domovine je trbuhom za kruhom već otišao grad veličine Osijeka. Nijedan od spomenutih europskih gradova, međutim nije postao odabirom našeg sugovornika, diplomiranog inženjera strojarstva, koji je razočaran postojećom situacijom u Hrvatskoj, odlučio otići čak u Australiju. Budući da nas je zamolio za anonimnost u ovom ćemo tekstu zagrebačkog inženjera striojarstva (podaci poznati redakciji) nazvati Vlado (34).

U svojoj nakani za osiguranjem boljeg života, Vlado se drži uzrečice što dalje to bolje. Dugo je u njemu kuhala ta odluka, nadao se da će u Hrvatskoj možda stvari krenuti na bolje, promijeniti se i stvoriti uvjeti za bolji život ljudi. Ali to se nije dogodilo. Političari, kaže samo obećavaju, ljudima podastiru opetovane klišeje, a stvari idu nagore.

Nemam bogate roditelje da mi (pri)pomognu

»Nemam bogate roditelje koji bi mi pripomogli kada zatreba, a u životu se ne povodim za onim nekak bumo«, kaže Vlado. Samo kada se osvrne na aktualnu poreznu reformu i na svoje zvanje i znanje, njegova se plaća od 1000 eura, ironično dodaje, povisila za čitavih 76 kuna! Ističe kako nije mali broj političara koji se na poslu (u sabornici) gotovo i ne pojavljuju, a na svojih će mjesečnih po 12, 15 pa i više tisuća kuna dobiti povišicu od gotovo 2000 kuna! Naš se sugovornik s tim ne može pomiriti, jer se cijeli život trudio i mučio, nitko mu kaže nikada ništa nije dao, radom je i odricanjem stekao ono što ima, i zato se ne može pomiriti sa ovom situacijom. »Kod nas je pravilo što manje radiš to više imaš, a sustav je stvoren za – neradnike!«, ogorčen je Vlado. Zato ne plače za ovakvom domovinom.

»Rješavam papire za odlazak u Australiju, za početak u Sydney«, kaže. Zapitao se kakvu si budućnost može osigurati ovdje u Hrvatskoj, ustvrdivši kako se ne želi kreditno zadužiti, kupiti kakav stančić od četrdesetak kvadrata i »zakopati se« u vraćanje zajma dobrih dvadeset godina. »A kada danas – sutra dođu djeca, kako ću im osigurati pravovaljani život, od najbanalije stavke da svako dijete ima svoju sobu?«, pita se. »Ljudi ovdje ne mogu planirati obitelj, a Hrvatska demografski odumire!«, dodaje.

Vlado živi sa suprugom kod njenih roditelja i to mu zasigurno nije dugoročno rješenje, pa se napuštanje ovakve Hrvatske – podrazumjeva. »Ne plačem za ničim, nije mi lako ali roditelji me podržavaju, a križaju se i čude samo oni koji imaju riješeno stambeno pitanje i sve drugo«, navodi. Troškovi života u Australiji, raspitao s,e slični su kao u Hrvatskoj, posebice kada je riječ o špeceraju. Režije su nešto više, ali su i plaće nekoliko puta veće. Uzevši u obzir njegovo zvanje, plaća bi mu na godišnjoj razini mogla iznositi od 80 do 120.000 australskih dolara. Papirologije za rješavati još ima, počevši od polaganja jezika, priznavanja diplome (ako je na australskoj listi priznatih zanimanja), sređivanja vize (ima ih više vrsta). Sreća je, ističe da se u pravilu sve može srediti on-line, ponajprije aplicirati u australskoj ambasadi u Berlinu, jer u Hrvatskoj postoji samo konzulat.

Postupak za odlazak u zemlju klokana

Kako bi mogli otići u zemlju klokana, provjerava se i ocjenjuje znanje engleskog jezika (minimum je stavka znanja šest, a maksimum devet), odnosno mora se zadovoljiti bodovni prag. Uzimaju se u obzir i godine starosti, stupanj obrazovanja, radni staž (sve se boduje) i dr. Puno je stavki koje valja ishodovati, a viza ima više vrsta što se može vidjeti na internetskim stranicama ambasade Australije, otkriva nam Vlado. Ističe da ni otići nije baš lako, jer njega je pribavljanje dokumentacije dosad koštalo oko 10.000 eura, uključujući i papire za suprugu (prijepis diplome, ovjere razne i sl.), »ali ako je namjera čvrsta valja i prištedjeti«. Obavlja li se cijeli postupak bez većih teškoća, čeka se oko godine dana. Kako se raspitivao i informirao na raznim stranama, uključujući i prijatelje koji su u Australiju već otišli, tražena su tamo tehnička zanimanja, odnosno oni s diplomama strojarstva, fizičari, medicinske sestre, liječnici, geodeti, ali ima i strukovnih potreba za keramičarima pa nadalje.

O tome da ipak odlazi u nepozato, naš sugovornik kaže da nema što izgubiti, a priče kako su se neki prije vratili no što su otišli u inozemstvo, odgovara da sve ovisi kakav je tko čovjek, što očekuje od zacrtanog, koliko je sposoban, kakvo znanje ima, je li spreman raditi i sl. Zna, kaže visokoobrzovane ljude koji su iz Hrvatske otišli na niže kvalificirane poslove, radili ih neko vrijeme dok nisu došli na svoje. Danas žive životom dostojnim čovjeka što se u Hrvatskoj smatra, neće moći još dugo. Sve dok je u državnoj upravi golema birokratska brojka, koja je veliki trošak i sama sebi svrha, neće biti pomaka nabolje. To više jer su neke stvari, ističe Vlado, same po sebi izmišljene, a posebice radna mjesta. Ogorčen je na to, kao i na činjenicu da je kod nas normalno ostati poslije radnog vremena na poslu, odraditi »još nešto«, a nije normalno da se to i plati. Ohrabruje ga spoznaja da je Australija uređena država, a nije nažalost, kao Hrvatska koja je po korupciji u rangu s afričkim zemljama.

Lopate uvozimo iz Poljske

O tome zašto nije krenuo u Europu i neku od zemalja starog kontinenta, kaže kako Europu ne smatra održivom zajednicom dok se uz SAD tvrdi veže »prekruti kapitalizam«. »Po tome koliko mladi i ljudi srednjih godina iz nje iseljavaju, Hrvatsku ne čeka nimalo blistava budućnost, počevši od nedostatka radne snage koja će se uvoziti iz trećih zemalja, do toga da za desetak i nešto više godina neće biti onih koji će puniti proračun. Hrvatska je prekrasna zemlja, divnih planina, mora, ravnica ali od zraka se živjeti ne može«, ustvrdio je naš sugovornik.

Lijepoj Našoj, točnije njenim predvodnicima zamjera što ne žele za poduzeća uvesti plaćanje PDV-a po naplaćenoj fakturi, i nije ih briga jesu li tvrtke naplatile svoju robu, a često je to uz dugo čekanje. »Pitamo se kaže zašto nas stranci stalno zaobilaze – pa zato jer se svako malo kod nas mijenjaju porezni zakoni. Mnogi se od njih pitaju i kako naši gospodarstvenici uopće opstaju uz takvu poreznu politiku. To više jer smo došli na to da uvozimo čak i lopate za snijeg iz Poljske. Kako će onda opstati hrvatski seljak i svaki drugi gospodarstvenik? Država dozvoljava ovakvu situaciju pa ne treba čuditi što radno aktivna populacija odlazi iz Hrvatske«, kaže. A na pitanje nije li ipak pesimist, Vlado odgovara da je samo – realist! Imao bi, dodaje još štošta za reći, ali snagu je sada usmjerio na odlazak, vjeruje za dva tri, mjeseca jer papirologija je pri kraju. S ovim tempom odlaska mladih ljudi iz Hrvatske, a njegovih je već desetak prijatelja napustilo Lijepu Našu , valja nam se svima zapitati: »kud plovi ovaj brod«?

Snježana Kratz