Izdane četiri marke s motivima narodnih nošnji

Izdane četiri marke s motivima narodnih nošnji

Nominalna vrijednost marke Šestine je 1,00 kuna, a izdana je u nakladi od 500.000 primjeraka

Hrvatska pošta pustit će u optjecaj 28. lipnja 2018. novo izdanje redovitih maraka s motivima narodnih nošnji. Marke s detaljima narodnih nošnji Šestina, Slavonije, Suska i Bratine izdane su u arcima od 50 maraka, a uz prigodnu omotnicu prvog dana (FDC) izdan je i zajednički arčić sa četiri marke. Autor redovitog izdanja je Orsat Franković, dizajner iz Zagreba. Nominalna vrijednost marke Šestine je 1,00 kuna, a izdana je u nakladi od 500.000 primjeraka. Marka Slavonija nominalne je vrijednosti 3,10 kuna i naklade 3.000.000 primjeraka. Marka Susak, nominalne vrijednosti 8,60 kuna izdana je u 1.000.000 primjeraka, a marka Bratina (Pisarovina) nominalne je vrijednosti 15,00 kuna te je izdana u 250.000 primjeraka. Prigodni žig bit će u uporabi 28. i 29. lipnja u poštanskom uredu 10101 Zagreb, Jurišićeva 13.

Šestine

Šestine su prigorsko selo pod Medvednicom, danas dio aglomeracije grada Zagreba. Nazvano je prema šestini, obliku davanja u doba feudalizma. Naselje se počelo razvijati u 13. stoljeću.

Šestinska je nošnja svoj današnji oblik dobila u drugoj polovici 19. stoljeća, a u njoj se naziru različiti povijesni slojevi. Trodijelna ženska odjeća sastoji se od rubače (suknje prišivene na prsluk), opleća i fertuna (pregače). Tkanje za odjeću izrađivali su tkalci, pa je ono jednostavno, od lanene ili konopljine pređe, s malo ukrasa u obliku raznobojnih uskih pruga. Prema toj su nošnji njoj slične prigorske nošnje na području Medvednice dobile naziv šestinski tip. Taj tip nošnje sačuvao se zbog blizine Zagreba, jer je nošnja Prigorki postala simbolom identiteta zbog kakvoće proizvoda (sir i vrhnje, voće i povrće) i usluga (pranje rublja) te prodaje cvijeća (osobito proljetnica), koje su dnevno prodavale na zagrebačkim tržnicama, osobito na glavnoj tržnici Dolcu.

Prigorci su u prošlosti odijevali različite kapute, kabanice, ogrtače, prsluke i kaputiće od krzna i kože, a od 19. stoljeća istovrsne odjevne predmete od vunenih tkanina, pusta ili darovca. Tako su se i muškarci i žene ogrtali velikim kabanicama zvanim čohama, na kojima se nalaze aplikacije od sukna, kože i vunenoga veza, a koje su izrađivali specijalizirani majstori čohaši. Surke, kraći kaputići, i prsluci, lajbeci, bili su od pusta ili sukna, ukrašavani aplikacijama vezom ili u raznim vezilačkim tehnikama i raznobojnim nitima, a izrađivali su ih zagrebački obrtnici.

Slavonija

Slavonija je povijesno i zemljopisno područje u istočnom dijelu Hrvatske, a prostire se većim dijelom u Panonskoj nizini. Obuhvaća međurječje Save na jugu i Drave na sjeveru, Ilove na zapadu, Bosuta i Vuke na jugoistoku. Naziv potječe od srednjovjekovnoga latinskog imena S(c)lavonia, „zemlja nastanjena Slavenima“. To je raznoliko geografsko područje koje obuhvaća brda, brežuljke i ravnice poznato po hrastovim šumama i kvalitetnom tlu koje je omogućavalo uzgoj žitarica, vinove loze i raznih voćnih kultura te uzgoj različitih domaćih životinja za tržišnu prodaju.

Ekonomska snaga slavonskih sela očitovala se i u tradicijskom odijevanju, koje se ističe svojom raznolikošću i bogatstvom domaćih tkanina, nakita i ukrasa. U drugoj polovici 19. stoljeća, posebice u istočnoj Slavoniji, rast gospodarske moći omogućio je nabavu skupocjenih materijala, poput svilenih tkanina iz srednje Europe, Francuske i Italije, od prave ili umjetne svilene niti. Tada su osobito bili omiljeni svileni brokati cvjetnoga ukrasa od kojih su izrađivani vidljivi dijelovi ženske odjeće: bluze, suknje i pregače.

U Đakovštini su djevojke i žene do početka 20. stoljeća nosile u zimsko doba suknje od raznobojne brokatne svile s cvjetnim motivima zbog kojih su prozvane granare, granaši. Početkom 20. stoljeća u selu Gorjanima uobičajila se nabava i nošenje velikih svilenih rubaca s cvjetnim motivima s kojima su se ogrtale u vrijeme izvođenja duhovskoga običaja ljelja, koje su zbog toga dobile naziv ljeljare.

Susak

Susak, površinom jedan od najmanjih naseljenih otoka sjevernoga Jadrana, spada u otočnu skupinu Cres – Lošinj. Otok je oblikovan od vapnenačkih stijena prekrivenih višemetarskim slojevima pijeska, pa je zbog toga obrastao makijom i trstikom. Na Susku se nalazi i jedino istoimeno naselje u kojem danas živi malo stalnih stanovnika. Otok se u dokumentima spominje već u 9. stoljeću. Stanovnici su se bavili pomorstvom, ribarenjem i vinogradarstvom. U vinogradima smještenim na glavnoj zaravni otoka posebno je dobro uspijevala autohtona stara sorta trojišćina otporna na filokseru. Tridesetih godina 20. stoljeća otok je bio na vrhuncu razvoja. Suščani su razvili vinogradarstvo i vinarstvo te ribarstvo i preradu ribe do te mjere da su otvorili i prerađivačke pogone. Nakon Drugoga svjetskog rata stanovnici su se u velikom broju kao politički i ekonomski migranti odselili u Sjedinjene Američke Države. Najbrojnija zajednica i danas je u Hobokenu, New Jersey.

Ženska nošnja se na otoku nosila do polovice 20. stoljeća. Novija odjevna varijanta nazvana po losinjsku zadržala se kao nevjestinsko ruho nakon Drugoga svjetskog rata. Vjerojatno je odraz mode 18. stoljeća, a između dvaju svjetskih ratova suknja je skraćena iznad koljena. Nošnja je živopisna, jer prevladava ružičasta kao temeljna boja, s mnoštvom ukrasa. Nošnja se sastoji od svilene ružičaste bluze koja je na prsima, leđima i rukavima bogato ukrašena raznobojnim vrpcama, čipkom, metalnim nitima i staklenim kuglicama. Suknja ružičaste boje, zvana kamizot, složena je u sitne nabore, a tri jako uškrobljene podsuknje daju širinu. Pregačica, tarvijerslica, od ružičaste svile ukrašena je istovrsnim ukrasom kao i bluza. Odjevnu cjelinu upotpunjuju i čarape ružičaste boje.

Ženska nošnja, uz osebujan čakavski govor, identitetsko je obilježje Suščana koji redovito u ljetnim mjesecima posjećuju svoj otok. Zadnje subote u srpnju slave Dan iseljenika, pa se tada može čuti njihov govor i vidjeti nošnja.

Bratina (Pisarovina)

Bratina pokraj Pisarovine središte je nekadašnjega niza zaselaka južno od Zagreba, a danas je naziv jednog naselja. To je uglavnom nizinsko područje poznato po ostatcima nekadašnje drvene arhitekture i kućama pokrivenim slamom (šopom). Do 1848. seljaci s područja Bratine bili su kmetovi na posjedu plemićke obitelji Erdödy. Običaji i materijalna kultura ovoga kraja slični su onima seljaka plemenitaša u Posavini i Pokuplju. Nošnja pripada kupinečko-bratinskoj varijanti panonskoga tipa.

Ženska se nošnja sastoji od triju osnovnih dijelova izrađenih od lanenoga tkanja: rubače (suknje prišivene na prsluk), bluze zvane oplećak i zastora (pregače). Platno za odjeću ukrašeno je tijekom tkanja osebujnim stiliziranim i geometriziranim cvjetnim motivima u bojama. Temeljna boja ukrasa, različiti tonovi crvene boje, crna i bijela, njihova kombinacija ili odsutnost označavaju društvenu, dobnu i stalešku pripadnost. Stalešku i dobnu pripadnost označavalo je i žensko oglavlje. U nekim područjima panonske Hrvatske djevojačka parta označavala je doraslost do udaje. U Bratini je znak djevojaštva bila kosa upletena u dvije pletenice straga i dignute oko glave. Sprijeda je glava pokrivena partom, uskom i mekanom ukrasnom trakom koja se stavljala na kosu od uha do uha.

Bratinska parta ukrašena je našivenim višebojnim staklenim zrnjem vješto složenim u raznolike cvjetne motive. Posebno je bogato višeslojno oglavlje udane žene čija se gornja kapica veže nisko na zatiljku pa se za svečane prigode ukrašava bogatim nakitom različitih oblika i ukrasnim vrpcama ukrašenim staklenim zrnjem. U Bratini žene nisu kupovale gotov nakit, nego su nabavljale staklena zrnca uglavnom srednjoeuropske proizvodnje kako bi same vješto izvezle uzorke staklenim zrncima na vrpce za oglavlja i nanizale ogrlice prema tradicijskim uzorcima.

Sve prigodne poštanske marke mogu se kupiti u internetskoj trgovini Hrvatske pošte www.epostshop.hr. (zg-magazin)