Ivica Raguž: Program zdravstvenog odgoja je protuljudski

Današnja je politika okrenula temeljne teze: s jedne strane, gospodarstvo zahtijeva racionalne «tehnike» rješavanja gospodarske situacije, a umjesto toga imamo samo isprazna obećanja i vizije. S druge pak strane, obrazovanje i odgoj zahtijevaju vizije, a političari na vlasti nude nam «tehnike». Nažalost, već niz godina ministarstvom obrazovanja vladaju «tehničari», a ne vizionari. Posve je očito da ta zamjena teza ne koristi ni gospodarstvu, ni obrazovanju

Treba danas biti hrabar za «sreću križa» spram svih onih zavodničkih sreća koje ostaju samo izvanjske, a čovjeka čine nesretnim i praznim. Kršćanska je vjera zahtjevna, jer pretpostavlja življenje u skladu s Bogom, nebom, nevidljivim spram duha vremena koji slijedi nerijetko samo vidljivo, materijalno, profit, korist, interes. Zato računa i na to da će određeni vjernici pokleknuti duhu vremena i napustiti Crkvu. Pad broja vjernika istodobno je i poticaj za sve vjernike da se priupitaju nisu li oni svojim životom pridonijeli tomu padu …

Program zdravstvenog odgoja u školama je antihuman jer reducira čovjeka na znanost i tehniku, jer predstavlja svoje «znanstvene» rezultate kao apsolutne. No, znamo što je sve u povijesti bilo «znanstveno», a čemu se danas smijemo. Ti isti «znanstvenici» programa zdravstvenog odgoja zaboravljaju da postoje i drugi «znanstveni rezultati» koji se protive njihovim rezultatima.  O ljudskoj se spolnosti ne želi govoriti s gledišta cjelovite vizije o čovjeku, nego se ona reducira na pitanje tehnike.  A obrazovanje i odgoj nisu pitanje tehnike, nego vizije o čovjeku, kaže dr. sc. Ivica Raguž, voditelj Odsjeka za sustavnu teologiju pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i glavni urednik znanstvenog časopisa KBF-a – »Diacovensia«.

Razgovarao: Boris Jagačić

Čovjek se, kad ga pritisnu nedaće, obično u većoj mjeri okreće vjeri i crkvi u kojoj traži utočište. No mi svjedočimo suprotnom trendu –  potresa nas duboka i sveopća kriza, a broj deklariranih katolika u Hrvatskoj se značajno smanjio u posljednjih 10-ak godina.  Kako objašnjavate tu pojavu?

Nisam baš siguran da se ljudi u nedaćama obično u većoj mjeri okreću vjeri i Crkvi, odnosno Bogu. Iskustvo pokazuje da ljudi u većim poteškoćama u jednakoj mjeri padaju u još veće beznađe ili se pak obraćaju, počinju vjerovati u Boga. Ono što zapravo želim reći jest to da ne postoji automatska, prirodna povezanost između nevolje i vjere, odnosno netko vjeruje i u mukama i radostima, a netko pak u mukama i radostima ne vjeruje, indiferentan je, postaje ateistom ili zapada u još veći očaj. Što se tiče vašega pitanja o «značajnom» smanjenju katolika u Hrvatskoj, vrlo mi je upitna ta tvrdnja. Moram priznati da sam prije objavljenja popisa stanovništva mislio, slušajući medije, da će na koncu u Hrvatskoj biti samo negdje 50 ili 60 % katolika. A broj se smanjio samo za nekoliko posto! Mislim da je ta činjenica određene osobe i određene medijske centre, koji su se nadali puno većem padu broj katolika u Hrvatskoj, uvelike «zabrinula» pa su odmah krenuli s propagandom da je popis stanovništva falsificiran, izmanipuliran itd. Dakle, pad broja katolika toliko je neznatan da uopće nije vrijedan spomena.

No, ipak želim odgovoriti na vaše pitanje zašto se eto dogodio i tako malen pad broja katolika. Potrebno je imati na umu sljedeće: prvo, o porastu ili padu broja katolika u Hrvatskoj i bilo kojoj zemlji ne ovisi kršćanstvo i Crkva. Da u Hrvatskoj ostane 1 % katolika to ne bi ništa značilo za Crkvu! Zašto? Zato što istina kao takva ne ovisi o većem ili manjem broju koji je prihvaćaju ili ne, pa tako i istina o Bogu u Crkvi. Crkva je na taj način, usudio bih se reći, indiferentna spram svih statistka, bilo onih koji govore o porastu, bilo onih koji govore o padu vjernika. Drugo, kršćanska je vjera zahtjevna, jer pretpostavlja življenje u skladu s Bogom, nebom, nevidljivim spram duha vremena koji slijedi nerijetko samo vidljivo, materijalno, profit, korist, interes. Zato kršćanska vjera računa na odbacivanje od strane svijeta, nerazumijevanje, a time i na to da će određeni vjernici pokleknuti duhu vremena i napustiti Crkvu. Treće, rekoh da je Crkva indiferentna spram statistika, jer istina ne ovisi o broju! No, u toj svojoj indiferentnosti, koliko god to paradoksalno zvuči, Crkva je istodobno ona koja sebe stalno kritički preispituje, u skladu sa starim crkvenim načelom da se «Crkva treba uvijek reformirati». Zato je pad broja vjernika istodobno i poticaj za sve vjernike da se priupitaju nisu li oni svojim životom pridonijeli tomu padu. Ali i tu vrijedi opet isto načelo. Pravilo i zahtjev za reformom Crkve vrijedi uvijek, vrijedio bi onda kad bi u Hrvatskoj bilo 100 % katolika!

Može li Katolička crkva danas adekvatno odgovoriti novonastalim okolnostima u društvu koje je sve podložnije promjenama? Naime, dok istaknuti teolozi zagovaraju potrebu za unutarnjom reformacijom Crkve kako bi ona bila „u korelaciji“ s duhom vremena i potreba vjernika, papa Benedikt XVI. odlučno odbacuje tvrdnje da bi se Crkva trebala mijenjati / prilagođavati  mišljenju javnosti…

Katolička crkva dakako da može odgovoriti na novonastale okolnosti, jer ona ne odgovora sobom nego istinom, Božjom riječi, Isusom Kristom. Što se tiče «istaknutih teologa», ne bih rekao da svi «istaknuti teolozi» misle kako bi Crkva trebala biti «u korelaciji» s duhom vremena. Mnogi «Istaknuti teolozi» danas vrlo različite misle, a mnogi u cijelosti podržavaju papu Benedikta XVI. No, to je sad ovdje nebitno, puno važnije je pitanje kako bi se Crkva trebala odnositi prema svijetu. U skladu s Novim zavjetom i cijelom tradicijom Crkve rekao bih da je taj stav dvostruki i da se može izreći u dvama pojmovima: istina i ljubav. Crkva naviješta istinu, Boga Isusa Krista koji nije od ovoga svijeta. U tom smislu ni Crkva ne može biti od ovoga svijeta. Ona treba pružati otpor onomu svijetu koji je daleko od istine, treba joj biti strana svaka «korelacija» s takvim svijetom.

Crkva je najsuvremenija kad nije s duhom vremena, nego kad je u skladu s duhom evanđelja, s istinom. Ako se Crkva treba mijenjati i prilagođavati, tada nikako duhu vremena, nego duhu evanđelja. Zato će Crkva uvijek biti neprihvaćena, ismijavana, odbacivana. Jer, ljudi ne žele, pisao je još sv. Augustin, prihvaćati onu istinu koja ih razotkriva, koja ih kritički sagledava. S druge pak strane odnos Crkve prema svijetu uvijek treba biti u duhu ljubavi. Pod tim se podrazumijeva da Crkva u ljubavi nikad ne odbacuje svijet. Štoviše, ona je pozvana supatiti sa svijetom, dati se pogoditi pitanjima i mukama svijeta, modernoga čovjeka. Ona na svojoj vlastitoj koži, ako se tako može reći, treba osjetiti svijet i njegove muke. Jer, istina bez ljubavi, govorio je još Blaise Pascal, pretvara se u idolatriju. To je, dakle program djelovanja Crkve spram svijeta: istina u ljubavi. S time stoji ili pada Crkva, odnosno sama kršćanska vjera.

U svojoj knjizi „Može li se Crkva još spasiti?“ njemački katolički teolog Hans Küng navodi kako je kriza Crkve izbila na površinu zbog seksualnih skandala katoličkog klera, ali da ona zapravo traje već dugo. On govori kako su ti skandali u izravnoj vezi s celibatom, koji bi, po njegovom mišljenju trebalo ukinuti, a inače je zagovornik zaređivanja žena. Kako vi na sve to gledate?

Hans Küng

Ponajprije treba reći da su seksualni skandali u Crkvi zaista veliki razlog za žalost, za kajanje te golemi poticaj na obraćenje u Crkvi da se to više nikad ne dogodi. Koji su razlozi tomu? Celibat nikako ne može biti jedini razlog za takve skandale. Kao što pokazuju statistike, većina pedofila su oženjene ili udane osobe, dakle ne one osobe koje žive u celibatu. Stoga razloge treba tražiti na drugim razinama. Spomenuo bih samo neke, ne želeći time iscrpsti svu problematiku. Prvo, prekomjerno erotizirano i seksualizirano današnje društvo. Sve je danas obojeno govorom o seksu, erotici. Zašto? Čovjeku se nudi seks kao jedini način da pronađe smiraj od teške stvarnosti, da bude sretan. Nastaje tako novi tip čovjeka, «seksualnog predatora sreće.» Pritom govor o ljubavi biva stavljen po strani, ostaje samo eros i seks. Na tom tragu, mnogi su tamo još 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća predlagali da bi seksualna emancipacija trebala uključivati čak i pravo na pedofiliju! Drugo, pedofilija predstavlja neku vrstu perverzne nostalgije za izgubljenom nevinošću i jednostavnošću. U djetetu se traži nevinost, jer su odrasli već sve isprobali. U djetetu se također traži jednostavnost odnosa, jer su odnosi između muškaraca i žena postali opterećujući. Treće, pedofilija je posljedica i sveopće infantilizacije stvarnosti.

Odrasli su prestali biti odrasli u smislu preuzimanja odgovornosti za svijet, ponašaju se poput djece, ne žele odrasti. Zato perverzno traže djecu kako bi bili djeca. Kako Crkva i svećenici nisu imuni od triju navedenih razloga, razumljivo da se pedofilija pojavila i u samoj Crkvi. Pritom treba spomenuti i dva specifično unutarcrkvena razloga. To je prvenstveno pretjerani govor o ljubavi na uštrb pravednosti. Nerijetko se u Crkvi pretjerivalo s govorom o ljubavi i praštanju. Pravednost i pravedne kazne smatrale su se protivne kršćanskom duhu. To je dovelo do toga da se više nikoga nije smjelo kažnjavati u Crkvi, jer to kao nije kršćansko. Drugi razlog jest pogrješno čuvanje dobroga glasa Crkve zbog kojega su se određeni slučajevi prikrivali u Crkvi. U mnogim slučajevima Crkva tako i sama nije bila spremna izložiti se istini. A što se tiče ređenja žena, kako ovdje nemam previše prostora za elaboriranje cjelokupne problematike, mogu samo reći da Katolička crkva svećenički red pridržava muškarcima ne zbog patrijarhalnih i povijesnih razloga, već zbog teoloških, ukoliko muškarci trebaju sakramentalno predstavljati Isusa Krista. U tom smislu protivan sam ideji ređenja žena, što je također tradicija i u židovstvu i pravoslavnoj Crkvi.

Koji je glavni razlog sve većeg broja ateista i agnostika kao i trend da sve više Hrvata istražuje druge oblike duhovnosti kao što je, primjerice, New Age?

Kako reče jednom sv. Toma Akvinski, vjerovati nije lagano. Vjera zahtijeva obraćenje, napuštanje sebe, življenje u skladu s onim što se ne može kontrolirati, a to je Bog. Stoga je uvijek na neki način lakše ne vjerovati, lakše je slijediti duh vremena, ravnati se prema vidljivom, materijalnom, interesima i probitcima, biti indeferentan negoli se odlučiti za nešto. To je jedan od razloga ateizma i danas tako popularnoga agnosticizma. New Age treba dakako drukčije tumačiti. On je svakako izričaj nezadovoljstva modernoga čovjeka sa svijetom materijalizma i koristi. New Age pokazuje da je čovjek i dalje osjetljiv i otvoren za Boga. S kršćanskoga gledišta New Age pak ostaje problematičan, jer, kako to zgodno rekao teolog Johann Baptist Metz, imamo religiju bez Boga. Pod tim Metz misli na to da se i New Age i slične ezoterijske religijske zajednice kroje Boga prema vlastitoj mjeri. Bog postaje udomaćeni, pripitomljeni bog, koji više nije zahtjevan i koji ne traži obraćenje. Zato će se danas i mnogi intelektualci nerijetko radije okrenuti New Age-u, jer im New Age nije zahtjevan, ne moraju se mijenjati itd. A kršćanski pak Bog jest Bog obraćenja. Onaj tko susretne kršćanskoga Boga, ne može ostati isti. Život mu se mora doslovce preokrenuti naglavačke. E to «naglavačke» ne želi New Age.

Bilježimo i smanjenje broja brakova, povećanje rastava. Može li se konstatirati da su brak i obitelj, kao najvažnija institucija danas u krizi?

Posve je razvidno da je brak u krizi. Mnogi su čimbenici doprinijeli toj krizi. Kao teolog mogu reći da je jedan od glavnih čimbenika te krize nestanak vjere u Boga s obzora bračnoga i obiteljskoga života. Naime, vjera pretpostavlja odluku vjernosti za Boga, onkraj dobrih i loših emocija. Tako se vjeruje u Boga i kad se Boga ne osjeća, kad nije sve kako mi to želimo. Ako sada ozračje tako shvaćene vjere primijenimo na brak, onda uviđamo što se događa tamo gdje se ne vjeruje. Tada sve ovisi o emocijama, nema više vjernosti drugomu. Kao da vrijedi sljedeće: «Dokle god ‘osjećam’ da te ljubim, do tada ću živjeti u braku s tobom, kad to više ne ‘osjećam’, napuštam te. Kako su naše emocije labave i prolazne, eto zašto toliko rastava brakova! A vjera omogućuje upravo vjernost i pripadnost drugomu onkraj emocionalizama, ona nosi i zacjeljuje i pozitivne i negativne emocije. Osim toga, vjera je područje napuštanje vlastita egoizma, otvorenost drugomu, Bogu, a ostvaruje se u molitvi. Dakle, tamo gdje se više ne vjeruje i ne moli, vrlo lako se počinje živjeti samo za sebe, ne primjećuje se drugoga. Zato su vjera i molitva najbolji načini prevladavanja krize bračnoga i obiteljskoga života.

Pitanje zdravstvenog odgoja zagušuje medijski eter. Što je sve sporno u programu zdravstvenog odgoja?

Rekao bih da je progam zdravstvenoga odgoja antihuman. Pod antihumanošću mislim prvenstveno na redukciju čovjeka na znanost i tehniku. Naime, o ljudskoj se spolnosti ne želi govoriti s gledišta cjelovite vizije o čovjeku, nego se ona reducira na pitanje tehnike. Primjerice, sugerira nam se da će kondom riješiti mogućnost zaraznih spolnih bolesti, a ne cjeloviti pogled na čovjeka: ljubav, vjernost. A obrazovanje i odgoj nisu pitanje tehnike, nego vizije o čovjeku. Zamislite da roditelji odgajaju i obrazuju svoju djecu samo da ih uče «tehnici.» To je kraj roditeljstva i odgoja! Nadalje, antihumanost se također očituje u sljedećoj logici: «pa svi tako čine i zato je to dobro.» Dakle, svi masturbiraju, gotovo svi imaju predbračne odnose i zato tako mora biti. Tako danas svi kokodaču u medijima: «pa svi tako čine», pritom dakako misleći «tako treba i biti.» No, to bi bio kraj humanosti, jer se humanost čovjeka ravna prema onomu što treba biti, a ne prema prema onomu što jest.

Netko bi mogao reći: pa svi ili većina krade, pa zašto i ja ne bih krao; svi se tuku, zašto se i ja ne bih tukao, svi varaju svoje žene i supruge, zašto ne bih i ja itd. To bi bila smrt čovjeka. Naposljetku, program je antihuman, jer predstavlja svoje «znanstvene» rezultate kao apsolutne. No, znamo što je sve u povijesti bilo «znanstveno», a čemu se danas smijemo. Stoga je nevjerojatno da netko može danas tako apsolutizirati znanost te druge koji drukčije misle proglasiti neznanstvenima. Dakako, ti isti «znanstvenici» programa zdravstvenog odgoja zaboravljaju da postoje i drugi «znanstveni rezultati» koji se protive njihovim rezultatima. Ono što je na kraju najžalosnije jest to da se kritika programa zdravstvenog odgoja smatra kao tobožnje čuvanje monopola od strane Crkve: Crkva protiv znanosti. To je smiješno. Crkva samo podiže glas u obranu humanosti i humanizma, a ne u obranu svojega monopola.

Dr. Ivica Raguž

Mislim da se svaki građanin Republike Hrvatske ima «pravo miješati» u mnoga pitanja, posebice ona gdje primjećuje da je ugrožena bit humanoga, što je po mom mišljenju, slučaj u programu zdravstvenoga odgoja koji je sve samo ne odgoj. Stoga i Crkva,  a ovdje ne mislim samo na biskupe i svećenike, nego i njezini vjernici imaju pravo kritički se osvrnuti na sva pitanja. U suprotnom bismo imali totalitarnu državu u kojoj više ne bi bilo prava «miješati se» u određena pitanja!

Zašto je izostala produktivna javna rasprava oko toga pitanja i može li se uopće tu doći do nekakvog konsenzusa?

Mislim da je razlog tomu ministar Jovanović i njegovi suradnici. Uopće nisu pozvali javnost na raspravu, a to se moglo postići. Ministar je samo odjednom odlučio da se program uvede u škole. Dobiva se dojam da je htio na politički lukav način brzo uvesti program da ga nitko ni ne primijeti. To je pak bila potpuno pogrješna politička procjena, jer zasigurno nije očekivao da u Hrvatskoj postoje još oni kojima je stalo do istinskoga obrazovanja i odgoja.

Mnoge je građane tema već počela iritirati. Činjenica je da nas muče ozbiljni gospodarski problemi, ljudi osiromašuju i svakodnevno ostaju bez posla, ali na tu temu su i Crkva i država manje razgovorljive?

Nisam baš siguran da to iritira građane, mislim da to samo određeni mediji tvrde. Tu se nerijetko može primijetiti sljedeća logika: «Ma što se vi zamarate tim temama, dajte nam ‘kruha’. Dobiva se dojam, a to je i nažalost duh današnjega vremena, da je glavni problem čovjekov «kruh», posao, gospodarski problemi. Ne želim reći da to nije veliki problem. No, kako veli Isus Krist, ne živi čovjek samo o kruhu, odnosno živi i od duha. Naime, što će čovjeku «kruh», ako je upitan on sam, ako je ugrožen u svojemu čovještvu, ako biva uništena humanost, što upravo propagira navedeni program zdravstvenoga odgoja. «Kruha» će biti tamo gdje čovjek ostaje čovjek, gdje se obrazuje i odgaja da bude čovjek. Također treba reći da je današnja politika okrenula temeljne teze: s jedne strane, gospodarstvto zahtijeva racionalnu politiku, dakle racionalne «tehnike» rješavanja gospodarske sitaucije, a umjesto toga imamo samo isprazna obećanja i vizije. S druge pak strane, obrazovanje i odgoj zahtijevaju vizije, a političari na vlasti nude nam «tehnike». Nažalost, već dugi niz godina ministarstvom obrazovanja vladaju «tehničari», a ne vizionari. Posve je očito da ta zamjena teza ne koristi ni gospodarstvu, ni obrazovanju.

U vrijeme kampanja političari ne zaziru od manipuliranja vjernicima, a kad jednom osvoje vlast građani koji od njih zahtijevaju moralno obnašanje dužnosti počinju ih iritirati. Može li se, u nekoj mjeri, poštedjeti vjernike od takvih manipulacija? Kako?

Manipulacije će uvijek biti, jer čovjek uvijek ostaje grješno biće. Potrebno je ipak suprostavljati se manipulacijama, a vjera je za mene način suprotstavljanja. Naime, vjera je «provjeravanje duhova». Onaj tko  vjeruje u Boga, njeguje duboku sumnju spram svih onih koji se u ovomu svijetu predstavljaju kao bogovi. Vjernik je pozvan kritički provjeravati i raskrinkavati sva lažna obećanja, sve lažne proroke.

Kako u današnjim vremenima (pre)živjeti u skladu s Kristovim naukom? Ispada da su „poštenjačine“ još malo gdje poželjne s obzirom da nisu u ime nečega ili nekoga spremne obaviti nekakav nečastan, „prljavi“ posao?

Sve ovisi o tome kakav život čovjek želi živjeti. Krist obećava križ onima koji ga nasljeduju. Dakle, onaj tko vjeruje  u Isusa Krista, tko živi u skladu s istinom treba računati na to da je «nepoželjan», da će ga drugi ismijavati i odbacivati. Meni je draži takav život, život u svjetlu križa, istine, jer me on čini sretnim i u mukama. Treba danas biti hrabar za «sreću križa» spram svih onih zavodničkih sreća koje ostaju samo izvanjske, a čovjeka čine nesretnim i praznim. Jer, «sreća križa» jest istinska sreća, jedino ona istinski usrećuje.

Imate li, za kraj, možda neku poruku za naše čitatelje u ovoj tek započetoj 2013. godini?

Zajedno sa sv. Benediktom poručio bih sebi i čitateljima: «ora et labora», «moli i radi». «Moli», jer jedino što čovjeka može ispuniti jest Bog, život u istini, dobroti i pravednosti. A molitva je mjesto življenja zajedništva s Bogom, mjesto punine, ostvaranja ljepote, sanjarenja o drukčijem svijetu, pružanje otpora sadašnjem svijetu banalnosti i površnosti. I tako, molitvom osposobljenm «radi.» Ne očajavaj, djeluj, razvijaj svoje mogućnosti i sposobnosti, bori se za svoju obitelj, za pravednije društvo. Ili kako veli Psalmist: «Uzdaj se u Boga i snažno djeluj.»

 

Komentari su zatvoreni