Ivan Horvat: “Na vrhuncu karijere vidim se na magičnih 6 metara”

Ivan Horvat: “Na vrhuncu karijere vidim se na magičnih 6 metara”

„Najviše me motivira pomicati svoje vlastite granice i sve što radim, radim zbog toga jer jednog dana želim biti najbolji. Upravo ta želja mi svaki dan daje snagu za dalje“, rekao je u razgovoru za ZG-magazin, hrvatski rekorder u skoku s motkom Ivan Horvat

Razgovarala: Valentina Vukoje

Na prošlim Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016. godine nastupilo 11 544 sportaša iz 205 zemalja. Sportaši i sportašice su se natjecali u 33 sporta. Hrvatska olimpijska delegacija brojila je 88 sportaša, koji su se natjecali u 18 sportova. Najuspješniji su bili atletičari. Dvije zlatne medalje Sandre Perković i Sare Kolak te bronca Blanke Vlašić, dokaz su kako je mala Hrvatska zapravo velika atletska sila. Dio atletske ekipe bio je i Osječanin Ivan Horvat, koji je nastupio u skoku s motkom. Horvat trenutačno drži hrvatski rekord u skoku s motkom, koji iznosi 5.70 metara. Hrvatska nikad nije imala istaknute motkaše.

Ljubitelji ovog sporta još uvijek pamte izvanredne rezultate neponovljivog Ukrajinca Sergeja Bubke i Ruskinje Jelene Isinbajeve. Bubkin rekord od 6.15 metara iz davne 1993. godine tek je nedavno srušio Francuz Renaud Lavillenie, koji je 2014. godine preskočio 6.16 centimetara. No, hrvatski su sportaši nebrojeno puta dokazali da za njih granice ne postaje. Baš zato se ne bismo trebali iznenaditi ako u budućnosti i naši motkaši iz Osijeka, predvođeni Horvatom, počnu donositi medalje sa svjetskih i europskih prvenstava. Naša je ekipa razgovarala s ovim 23-godišnjim atletičarem o njegovim planovima za budućnost, ali i o iskustvu koje je stekao na svojim prvim Olimpijskim igrama.

Kada ste počeli trenirati skok s motkom? Kako to da ste se odlučili za tu atletsku disciplinu?

Bilo je to 2007. godine, kada sam došao na školsko natjecanje gdje sam trebao natjecati u skoku u dalj. Na kraju nisam uspio ući u izabranih troje za natjecanje, ali srećom uočio me trener Josip Gašparac kao potencijal za skok s motkom. Pitao me želim li doći i probati tu disciplinu. Tada je moj otac za mene odgovorio glasno i jasno: »želi!«. Od prvog dana sam znao da je to sport kojem pripadam. Ubrzo je isplivao potencijal na površinu i od tada sam znao da je to disciplina u kojoj mogu nešto napraviti. Kao i na svakom početku bilo je dosta prepreka, koje uz dobru ekipu nije bilo teško savladati.

Tko vas danas trenira? Vaš rekord je ujedno i državni rekord. Jeste li zadovoljni postignutim rezultatima?

Posljednje četiri godine me trenira Hrvoje Livačić. Najbolja stvar kod nas dvojice je što si odgovaramo po karakteru. Zajedno idemo prema cilju da budemo najbolji. Iznimno sam zadovoljan i ponosan na svoja sportska postignuća. Kao i do sada ne planiramo stati s napretkom u rezultatima, a definitivno se na vrhuncu karijere vidim na magičnih 6 metara.

Ivan Horvat s trenerom Hrvojem Livačićem

Uspjeli ste izboriti nastup na Olimpijskim igrama u Riju. Tamo ste u kvalifikacijama zauzeli 27. mjesto. Kakva su vaša iskustva iz Rija?

Naravno da sam bio sretan i počašćen što sam izborio plasman na Olimpijskim igrama, ali nažalost neke sitnice nisu dopustile bolji nastup. Na Igrama sam puno naučio i to će mi pomoći za idući olimpijski ciklus na kojem planiramo velike stvari.

Imate li uzora u sportu?

Nikad nisam imao sportski uzor iz razloga što želim biti bolji od svih skakača. Želim sam izgraditi svoj put ne uspoređujući se ni s kim.

Kako izgleda vaš uobičajni dan? Imate li slobodnog vremena?

Ujutro kad se probudim najbitniji obrok u danu mi je doručak poslije kojeg idem na prvi trening gdje treniram u teretani ili dionice. Poslije treninga slijedi obilan ručak te zatim odem u šetnju s psom. Na drugom treningu najčešće skačem ili radim gimnastički trening. Nakon takvog tempa i radnog dana najbolje mi dođe limenka Red Bulla da me »vrati u život« za ostatak dana. Ono malo slobodnog vremena što imam, najviše volim iskoristiti družeći se s prijateljima. Veliki sam obožavatelj heavy glazbe, koja me prati kako u slobodno vrijeme, tako i u vrijeme treninga i natjecanja.

Čime biste se bavili da se ne bavite sportom?

Trenutačno se ne mogu zamisliti da se ne bavim sportom, ali pretpostavljam da bi tada otišao glazbenim putem. Volim vjerovati da bih svirao bubnjeve, jer me uvijek fascinirao John Bonham iz Led Zeppelina.

Što vas motivira u životu?

Najviše me motivira pomicati svoje vlastite granice i sve što radim, radim zbog toga jer jednog dana želim biti najbolji. Upravo ta želja mi svaki dan daje snagu za dalje.

Može li se u Hrvatskoj živjeti od skoka s motkom?

Može kada vas prati vjerni prijatelj sportaša. To je Red Bull, koji me prati i pomaže i u dobrim i u lošim trenucima u mojoj sportskoj karijeri. Naravno tu je i podrška od mog kluba, Atletskog kluba Slavonija – Žito i Grada Osijeka, koja igra značajnu ulogu u mom sportskom razvoju.

Kako se psihički pripremate za natjecanja? Skok s motkom vrlo je zahtjevan sport i male sitnice odlučuju o plasmanu na natjecanjima.

Radim vježbe disanja i vizualizacije koje mi pomažu opustiti se i skoncentrirati za sve izazove.

Jeste li imali ozbiljnijih ozljeda u karijeri? Kao gledateljici, skok s motkom mi se čini opasnim sportom.

Imao sam puno ozljeda zgloba, ali na sreću ništa ozbiljnije. Skok s motkom je izuzetno opasan sport, koji je do prije nekoliko godina imao najviše smrtnih slučajeva. Na sreću tehnologija je odradila svoje i smanjila je takve slučajeve na minimum. Uz pravilan trening i pristup može biti opasan, ali to je sport u kojem sportaši znaju što riskiraju i to je jedan od motiva, koji nas gura prema većim visinama.

Kakav je interes među mladima u Osijeku za treniranjem atletike? Pretpostavljam da ste popularizirali skok s motkom.

Interes za treniranje skokova s motkom je porastao za 300 posto. Trenutno imamo najviše skakača s motkom u cijeloj Hrvatskoj. Može se reći da smo »leglo« skakača s motkom. Ponosan sam da su mlađi skakači i skakačice među najuspješnijima u Hrvatskoj u svojim kategorijama.

Možete li nam otkriti neke svoje planove za budućnost?

Završio sam Strojarsku tehničku školu u Osijeku, a plan mi je nastaviti daljnje školovanje na Kineziološkom fakultetu. Volio bih postati trener. U budućnosti se vidim među najboljim skakačima s motkom, a možda postanem i najbolji. Vjerujem da ću tada početi i s trenerskom karijerom. U budućnosti želim biti jedan od najprepoznatljivijih trenera u skoku s motkom te otvoriti svoju školu skoka s motkom i »napraviti« skakača koji će preskočiti 6 metara.

 

Ostavi komentar

*