Ismet Kurtović: Život slobodnih umjetnika je vrlo nesiguran

Ismet Kurtović: Život slobodnih umjetnika je vrlo nesiguran

“Nikada nisam radio ništa drugo jer u svom sam habitusu – glazbenik, muzičar kakogod hoćete. To je težak posao, posebice ako ste u toj slobodnoj profesiji koja je (od)uvijek zadnja na ljestvici. Karakteristično je kod nje da svi često upadnu u istu grešku: dok je čovjek u naponu snage ne razmišlja o mirovini”

Razgovarala: Snježana Kratz

Kakav je bio Zagreb 1968. godine, što je tada otkrio u Vrbiku i kakva je to “zločesta beba”, ZG-magazinu govori Ismet Kurtović nekadašnji frontmen i suosnivač grupe Drugi način. Otkriva na što paze u Voltinom naselju, kakav je to vjetar zefir i pojašnjava što je to Hasan-Agin sevdah.

Zašto volite Zagreb?

Teško je to za ispričati, zapravo moj je dolazak u Zagreb bio pomalo čudan. Bilo je to u jesen 1968. godine, kada sam upisao glazbenu školu, flautu. Zagreb je bio lijep u to vrijeme, posebice jer je vezan i uz moje rokersko iskustvo koje potom dolazi, pa otkriće prvih klubova u Vrbiku, gdje sam živio kao podstanar. Možete zamisliti, u podstanarstvu ja i još šest šljakera…

Kakvi su bili klubovi i ozračje u to doba?

Bilo je odlično! Samo kad kažem da je u Vrbiku (po)nikla Grupa 220… Naime, svirali su u tom prostoru jer, bio je to sjajan klub i ozračje. Za to se mjesto veže i Drago Mlinarec, a gotovo je svaka ulica u gradu, kada se prisjetim tada imala neku svoju dvoranu.

Bilo je dosta mjesta sa svirkom, sjećate li ih se?

O, da. Sjećam se Lapidarija, SKUC-a, što ne treba miješati sa Studentskim centrom u Savskoj, pa u Tvrtkovoj je bio Njam Njam. Poslije toga su slijedili Tucman, Šrapčeva… U Studentskom centru u to smo vrijeme znali prodati i po tisuću ulaznica, a odnos prema glazbi i svirci tada je bio entuzijastičan, drukčiji.

Ponikli ste u grupi Novi Akordi, a kasnije se iznjedrila grupa Drugi način, koju ste osnovali uz kolege Branka Požgajca i Halila Mekića.

Da, brzo je to nekako išlo kod nas. Službeno je Drugi Način nastao 1974. godine, odnosno istoimeni je album izašao 1975. Kada već spominjete Drugi način, valja reći da je taj glazbeni “uradak”, uz Josipu Lisac te grupu Time i danas aktualan kada je o doštampavanju riječ.

Očigledno je kvaliteta neupitna. Autor ste nemalo skaldbi Drugog načina, pjevač ste, gitarist, flautist i slobodni umjetnik…

Nikada nisam radio ništa drugo jer u svom sam habitusu – glazbenik, muzičar kakogod hoćete. To je težak posao, posebice ako ste u toj slobodnoj profesiji koja je (od)uvijek zadnja na ljestvici. Karakteristično je kod nje da svi često upadnu u istu grešku, jer dok je čovjek u naponu snage…

Ne razmišlja o mirovini?

Baš tako. Kod nemalo je slobodnjaka ona u konačnici crkavica u starim danima, a život je slobodnih umjetnika itekako nesiguran, iako ljudi možda i ne misle tako. Donose sud po onome što tek jedan od njih umnogome zaradi, pa služi i Vladi i državi kao nekakav ogledni primjer dok je devesedet posto ostalih daleko od toga. Osim ako se netko ne snađe, slično je i sa drugim profesijama pjesnicima, strip crtačima.

Vi ste u glazbu ušli …

Pa nisam se svirkom bavio zbog cura i kako to već ide, već zato što glazbu istinski volim. Pjesme Drugog načina vrte se eto već četrdeset godina, jednako kao i 1975. Nedavno sam otkrio da mi je pjesma Zločesta beba sa zborom Pahuljice dosegla dva milijuna pregleda na društvenim mrežama. Da sam vani, bio bih s takvim “brojkama” bogat čovjek.

Ali bogat ste duhom i onim što ljudima darujete kroz glazbu. Umjetnički ste voditelj i dirigent zbora Bulbuli Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod (KDBH)?

Tu sam više od dva desetljeća a u sklopu mog glazbenog rada zastupljena je i duhovna islamska muzika.

U zboru Arabeske?

U njima sam mogu reći glazbeno odgojio par generacija, ali nisam više tamo. Kada se prisjetim, bila je to krasna ekipa djevojaka s neobičnim glasovima.

One su pjevale ilahije?

Da, to su vjerske pjesme.

A pjesme Drugog načina?

Što s njima?

Pa i one su dosegle svojevrsnu ”svetost” poput glasovite “…hej, hej, prođe ovaj dan, prođe ovaj dan, dan kao san”. Čini se nema tko je ne zna.

Popularna je to pjesma, no još se više vrti Piši mi.

Da? Kako ona ide?

Znate sigurno: “Dugo nisam vidio svoj rodni kraj…

Istina, i ta je lijepa – poput glazbene himne. Iza vas je baš takva “Mojoj dragoj BiH”, još s početka 90-tih i nemilih ratnih događanja na ovim prostorima.

Baš nemilih! Za tu sam pjesmu radio skladbu, a brat mi Fikret tekst. Svoj su štih dali i franjevački zbor koji je oplemenio taj glazbeni izričaj.

Ali bio je tu i Željko Bebek?

I on i Zele Lipovača (Divlje Jagode), Toni Janković, Branko Stars vlasnik studija i Denyken (Denis Mujadžić), kao glavni tonac. Režirao je sve Zoran Sudar, ma bilo nas je u tome oko stotinjak i drago mi je da je ta pjesma postala gotovo himna u BiH.

Što sada radite? Novi album?

Sa zborom Bulbuli “rodio“ se Hasan-Aagin sevdah, odnosno splet sevdalinki.

Kojih sve? To su lijepe ljubavne pjesme.

Jesu. Pa recimo Tamburalo momče u tamburu, Haj mene majka jednu ima, Ah, što ćemo ljubav kriti, Mito Bekrijo i dr. Svoj je obol svemu nam dao prevoditelj i član Društva hrvatskih književnika, prof. Sead Muhamedagić, koji zbori uvodnu riječ albuma.

Kada će se sevdalinke zapjevati u Lisinskom, to je tradicionalni koncert? Naime, hoće li se i Hasan-Agin sevdah ondje čuti?

Planirano je bilo održati njegovu promociju 22. studenog u Maloj dvorani Lisinski, ali je zbog ograničenih financija do daljnjeg odgođeno.

Kako se Preporod izdržava? Uspijevate li?

Živimo od dotacija Vlade Republike Hrvatske koje su preskromne. Svima su srezali, a nama manjincima posebno. Prisiljava te u naravi sama administracija na to kako će nešto izgledati i koliko će koštati. I to se tako na žalost, ponavlja.

Gdje ste se u Zagrebu skrasili, u kojem kvartu?

Živim u Voltinom naselju. Moj vam je kvart već dugo isti, ali dobro je, jer nije daleko od centra grada.

Glazbenik sa članicama zbora Bulbuli

Kako ste zadovoljni onim što nudi, ponajprije infrastrukturno?

Ah, čini mi se čega god se prime, nažalost loše naprave jer netko ima interes koristiti loš(e) materijal(e). Ali sve što čovjeku treba zapravo je tu. Dobili smo vrtić, odnosno park za djecu, tu je i škola, ambulanta, trgovine… Nije to sad nešto posebno, ali dobro je i što u zadnje vrijeme čini mi se više paze na zelenilo.

Kojeg će tek remetiti Zehir?

Molim?

Zefir, grupa u kojoj ste okupili glasovitog Enesa Kiševića,uz Seada Alića…

Ah, da… Zefir je zapravo vjetar, ali ne onaj koji razara već što čisti dušu, to je onaj lijepi vjetar.

Čime se u sklopu toga bavite?

Bavimo se teškim temama.

Koje ćemo ostaviti za drugi put.

Može. Teže teme ostavit ćemo iza sebe, a za svoj ćeif…

Vi za svoj ćeif možete uživati u izložbi brkova i brada gdje je vašu ovjekovječio fotograf Ognjen Karabegović?

Eto vidite – zaživjela je i ta moja brada u povijesti.

Foto: Ognjen Karabegović

Ostavi komentar

*