Intervju s astronautkinjom M. Ivinis: “Već smo trebali imati tehnologiju za svemirska putovanja”

Intervju s astronautkinjom M. Ivinis: “Već smo trebali imati tehnologiju za svemirska putovanja”

»Ako želimo osigurati preživljavanje ljudske rase, pri tome ne mislim na sljedeći tjedan ili sljedeću godinu već za stotinu i tisuću godina, ne smijemo ostati samo na jednom planetu. Moramo pronaći, kolonizirati i omogućiti život na drugim planetima, iako nisam sigurna je li Mars o kojem se najviše priča pravi planet za to«

Razgovarala: Ivona Conjar

Snimio: Marijo Zrna

Poznata američka astronautkinja Marsha Ivins prošli je tjedan posjetila Hrvatsku, kada je u nekoliko gradova održala predavanja o svojim zanimljivim iskustvima tijekom 55 dana provedenih u svemiru te o životu na Međunarodnoj svemirskoj stanici (ISS).

Razgovarali smo s njom u Tehničkom muzeju u Zagrebu gdje su karte za predavanje podijeljene u roku od samo nekoliko sati, a otkrila nam je što ju je potaknulo da se bavi ovim neuobičajenim zanimanjem, na koji način funkcioniraju svakodnevne aktivnosti u okružju bez gravitacije te zašto čovjek mora razmišljati o odlasku sa Zemlje.

Kada ste dugo u okružju bez gravitacije onda vam tijelo zaboravi nešto što vam je na Zemlji bilo normalno, poput pomicanja nogu i kukova tijekom hodanja. Ja na početku nisam znala kako skrenuti, čudno mi je bilo vidjeti stolicu da stoji na mjestu na kojem je ostavljena, a nije bilo ni lako sjesti na nju prvi put nakon svemira

Počeli ste letjeti zrakoplovom s 15 godina, prije nego što ste počeli voziti automobil. Kako je do toga došlo?

Oduvijek sam htjela letjeti zrakoplovom, a ispostavilo se da je to i neostvarena želja moga oca. S 15 godina sam htjela naučiti letjeti. Iako mi se otac na početku prilično začudio, ipak je organizirao sate letenja za nas oboje. Jedan od razloga zašto je pristao na to da mu se kćer bavi letenjem je što sam već tada bila sigurna da mi je budućnost povezana s time. On je tada bio u srednjim četrdesetima pa je malo drugačije kada u tim godinama tek učite letjeti, imate više straha i zabrinutosti nego kad imate 15 godina poput mene. Naravno, sve mi se odmah svidjelo, no postojao je jedan problem – roditelji su me uvijek morali voziti do aerodroma pa kada sam napokon navršila 16 jednostavno su mi rekli: „Nauči voziti pa se sama odvezi do aerodroma“.

Što vas je potaknulo da uopće postanete astronautkinja?

Volim letjeti, a uz to su me oduvijek fascinirala putovanja u svemir, što je počelo 1961. godine. Pomislila sam kako bi bilo odlučno raditi nešto slično pa sam počela proučavati astronaute. Tada su to bili muškarci i piloti borbenih zrakoplova, znači nešto što ja nisam bila, no bili su i inženjeri te sam tu vidjela priliku. Školovala sam se za inženjera i tako je sve počelo.

Koliko ste dana proveli u svemiru? Koja je bila najzahtjevnija misija i kakva je bila vaša uloga u njoj?

STS-98_posada

Posada misije STS-98 (2001. godina): Robert Curbeam, Mark Polansky, Marsha Ivans, Kenneth Cockrell i Thomas Jones

U svemiru sam provela sve zajedno 55 dana raspoređenih tijekom 11 godina i 5 misija. Najduži let je trajao 14 dana, a najzahtjevnija misija sigurno mi je bila ona posljednja, 2001. godine, kada sam morala koristiti robotsku ruku kako bi postavila laboratorijski modul na međunarodnu svemirsku postaju, a to je bilo prilično zahtjevno za učiniti.

Kakva je atmosfera i komunikacija u svemirskoj postaji? Na svemirskoj postaji »Mir« svi ruski astronauti navodno nisu znali engleski. Kako je onda tamo tekla komunikacija?

Tako je, u navedenoj svemirskoj misiji Rusi su zaista znali malo engleskog, odnosno oni su naučili malo engleskog, a mi malo ruskog. No Amerikanci koje smo ostavili na svemirskoj stanici Mir dovoljno su poznavali ruski, pogotovo onaj tehnički dio potreban za svakodnevno komuniciranje u svemiru, no s druge strane Rusi nisu poznavali toliko engleskog. Danas na Međunarodnoj svemirskoj postaji svi astronauti, bez obzira iz koje zemlje dolaze, moraju odlično poznavati engleski i ruski, pa primjerice japanski astronauti moraju pričati engleski, ruski i naravno svoj japanski, dok Samantha Cristoforetti, jedina Talijanka koja je trenutno na svemirskoj postaji govori pet jezika.

Kako se nositi s dugotrajnim bestežinskim stanjem? Ono se već dugo vremena istražuje pa jesu li znanstvenici na tom polju otkrili nešto od posebnog značaja?

Na Zemlji ne postoji mjesto gdje biste se mogli pripremiti za bestežinsko stanje, odnosno bez gravitacije, koje vas čeka u svemiru. Mentalno se možete pripremati, možete razgovarati s drugim astronautima koji su bili u svemiru, no to možete tek shvatiti kada zaista dođete u okružje bez gravitacije. A za to je potrebno vremena kako biste se navikli. Zamislite neki banalni i jednostavni zadatak koji obavljate svakodnevno, poput odijevanja. Ako nešto postavite na krevet tamo će i ostati, ako je nešto na podu onda tamo i ostaje, no u svemiru nije baš tako. U svemiru je ono posvuda.

Na primjer, ako želim odjenuti majicu prvo što moram je privezati ju negdje gdje neće odletjeti, onda tako moram privezati i majicu koju sam upravo skinula, tek onda odjenuti novu. Znači, potrebno je malo više vremena i organizacije za sve.

Je li se teško prilagoditi tome? I kako funkcionira svakodnevni život u takvim uvjetima?

Nije toliko teško, koliko je zabavno, smiješno i drugačije. No potrebno je vrijeme za prilagodbu. Znači, nema hodanja već samo letenje. Jedini način da se zaustavite je da udarite u nešto, na Međunarodnoj svemirskoj stanici su postavljene brojne omče za koje se možete uhvatiti ako želite ostati na jednom mjestu. Možete se vrtjeti cijeli dan i neće vam se zavrtjeti. Hrana ne izgleda toliko privlačno jer je ona već kuhana i konzervirana u vrećicama pa joj astronauti dodaju samo vodu kako bi ju zagrijali u aparatu poput mikrovalne pećnice, a ne koriste se vilice i noževi. Sokovi, čajevi i kave su u obliku praha u koje se dodaje voda, začini su u tekućem stanju jer se izbjegava hrana koja se „mrvi“ jer bi je u suprotnom bilo po cijeloj stanici.

Marsha_Ivins_naocale

Sve se mora privezati, primjerice, posudice za hranu na stolu stoje pomoću čička koji ih spaja, a svježa hrana je pravi luksuz. Svaka tri do četiri mjeseca svemirskoj se postaji dostavljaju nove potrepštine i tada je jedino moguće pomirisati svježe voće, a na isti se način smeće odvozi sa stanice. Takvo se opskrbno vozilo, nakon što obavi potrebne zadatke, odvaja od ISS-a te izgori prilikom ulaska u atmosferu. Za pranje zubi koristi se pasta koja se mora na kraju progutati, urin se filtrira te se ponovno koristi, a tuširanje se odvija vrlo sporo pomoću molekula vode koje su formirane u obliku „balona“ i ručnika natopljenog sapunom.

Kolika je posada ISS-a?

Danas Međunarodna postaja ima šest članova, a zemlju okruži svakih 90 minuta, polovicu čini dan, a drugi dio noć, dok 16 puta na dan vide izlazak i zalazak Sunca. U slobodno vrijeme astronauti rade stvari poput ostalih, imaju laptope putem kojeg mogu provjeriti elektroničku poštu, pogledati vijesti ili filmove te vanjske linije pomoću kojih u svakom trenutku mogu nazvati bilo koga na Zemlji.

Postoji li proces rehabilitacije kada se astronauti vrate na Zemlju?

Meni je nakon dva tjedna u svemiru ponovna prilagodba na život na Zemlji također trajala dva tjedna, no astronauti koji su duže u svemiru moraju se i više oporavljati, za pola godine u svemiru prosječno je potrebno od šest do osam mjeseci rehabilitacije. U prva dva tjedna ne smiju upravljati automobilom kako bi im se unutarnje uho prilagodilo osjećaju ravnoteže, ne smiju trčati po asfaltu ili dizati teške predmete kako bi im se kralježnica oporavila.

Kada ste dugo u okružju bez gravitacije onda vam tijelo zaboravi nešto što vam je na Zemlji bilo normalno, poput pomicanja nogu i kukova tijekom hodanja. Ja na početku nisam znala kako skrenuti, čudno mi je bilo vidjeti stolicu da stoji na mjestu na kojem je ostavljena, a nije bilo ni lako sjesti na nju prvi put nakon svemira.

Svojedobno ste izjavili da biste uzeli u obzir i jednosmjerno putovanje na Mars, ako bi ono imalo visok postotak za sigurno slijetanje na planet. Zbog čega, što biste tamo radili?

Kada sam to izjavila bila sam mlada i ne toliko pametna, pretpostavljala sam da će tehnologija u svemirskim letovima napredovati kao tehnologija u drugim područjima poput primjerice automobilske industrije, odnosno bilo koje druge tehnologije osim one svemirske. Tehnologija nikad ne stagnira već napreduje pružajući više mogućnosti i kada sam to izjavila prije više od deset godina pretpostavljala da će se tako nešto dogoditi i u našem području djelovanja, odnosno da ćemo doći do toga da zbilja možemo stići do Marsa. I ne samo to, već i živjeti na tom planetu, a ne samo doći do tamo pa onda razmišljati kako se vratiti, što je današnji plan.

Danas vjerojatno ne bi izjavila nešto slično, ali da postoji način da to učinimo s razvijenom i testiranom tehnologijom sigurno bi se odlučila na putovanje na Mars, iako bi takav pothvat bio rizičan ali izvediv, što je vrlo važno naglasiti. Nažalost, to još nemamo.

Smatrate li se ovisnicom o adrenalinu?

Ne, nikako nisam ovisnica o adrenalinu. Ne volim čak ni divlje vožnje »vlakovima smrti« u zabavnim parkovima gdje se sudionici spuštaju, podižu, bacaju… To nikako nije za mene.

Na prethodnom predavanju u Tehničkom muzeju izjavili ste da čovjek mora početi odlaziti sa Zemlje. Zašto?

Ako želimo osigurati preživljavanje ljudske rase, pri tome ne mislim na sljedeći tjedan ili sljedeću godinu već za stotinu i tisuću godina, ne smijemo ostati samo na jednom planetu. Moramo pronaći, kolonizirati i omogućiti život na drugim planetima, iako nisam sigurna je li Mars o kojem se najviše priča pravi planet za to. Postoje istraživanja i potrage za planetom sličnim Zemlji u drugim solarnim sustavima, ali trenutno nemamo tehnologiju koja bi nas do tamo mogla dovesti. Postoje milijarde galaksija s milijardama planeta, kako onda možemo ostati samo na Zemlji? Voyageru je trebalo 37 godina da dođe do ruba Sunčevog sustava, a kada tehnologija to bude omogućavala možda ćemo biti u mogućnosti doći i do drugih galaksija.

ivins3

S predavanja u Tehničkom muzeju

Napomenuli ste da se moramo vratiti istraživanju Mjeseca, kao svojevrsnoj odskočnoj dasci za istraživanje daljih planeta. No ima li na samom Mjesecu još zanimljivosti koje bi vrijedilo istražiti?

Mjesec održava cijelu povijest Zemlje, ako je Mjesec zaista stvoren od slomljenih dijelova Zemlje tijekom njenog nastanka onda sadrži cijelu njezinu geološku povijest. To je možda teško zaključiti jer se dosta razlikuju. Na Zemlji postoje brojne planine i stijene, a i u konačnici i atmosfera. Ako želimo otkriti povijest našeg planeta možda postoji mogućnost da ju otkrijemo baš na Mjesecu.

Činjenica je da ekipa Apolla 11 nije bila pretjerano pričljiva o svojem putovanju na Mjesec. Je li vas NASA obvezala nekakvim zavjetom šutnje?

Ne, nikada. Nema razloga za učiniti nešto tako.

Što je sve od Zemaljskih predmeta ostalo na Mjesečevoj površini?

Do sada se šest američkih letjelica spustilo na površinu Mjeseca pa su njihovi osnovni materijali, roveri i oprema još tamo. Bilo je i ostalih zemalja koje su poslale robotske letjelice na Mjesec i one su također još nalaze tamo jer ni nemaju gdje otići.

Edwin E. “Buzz” Aldrin  je kad se vratio s Mjeseca patio od depresije. Kako to objašnjavate i je li depresija u astronauta uobičajena pojava?

Svaki je pojedinac poseban, no ja nikad nisam bila depresivna, pogotovo ne su svemiru. Također ne smatram da je depresija učestalija kod astronauta u odnosu na druga zanimanja.

Kako komentirate značajno smanjenje budžeta NASA-e koji, prema nekim podacima, iznosi manje od 0,5 % američkog proračuna?

Budžet NASA-e nije toliko smanjen koliko se pretpostavlja, dobivaju dovoljno novca ali nisu usmjereni na misije, njihov se smjer i cilj promijenio, a ja se nužno ne slažem da je to pravi put. NASA je vladina organizacija i sve se radi kroz tu sferu, zasada ima osigurane investicije do 2020. godine.

Kao što sam već rekla, nadala sam se da će tehnologija te ciljevi i misije uvijek napredovati i gledati u budućnost. Kada sam počela raditi za NASA-u 1974. godine počeli smo s gradnjom Space Shuttlea, a za pretpostaviti je bilo da ćemo za 30 godina od tada otići na Mjesec, da ćemo biti na putu za Mars i da smo razvili brojne druge mogućnosti, no do danas još ništa slično nismo učinili. Prvi puta u 50 godina NASA nema program kojim bi poslala ljude u svemir. Imamo Međunarodnu postaju, imamo jak planetarni robotski program koji je poslao robote na Mars, ali ne postoji program koji bi astronaute poslao nekamo.

Astronaut mora biti čovjek vrhunskog zdravlja, no na projekciji u Zagrebu na fotografijama su i ljudi zrelije dobi i s naočalama. Koja je krajnja dob za astronauta i koji su eliminatorni faktori?

ivins_TMPostoje stvari i medicinski faktori koje vam omogućavaju normalan život, ali zbog njih ipak ne možete letjeti u svemir, problemi s vidom nisu jedan od takvih slučajeva, no na primjer ako ste imali bubrežni kamenac onda ne možete postati astronaut. Također, ne postoji dobna granica, prosječnog se astronauta angažira u tridesetima, no poslali smo primjerice Johna Glenna u svemir sa 77 godina.

Jeste li ikada bili diskriminirani zbog toga što ste žena?

Počela sam raditi u trećoj klasi astronauta, kao 11. žena u toj grupi što pokazuje kako žene u tom području nisu neuobičajena pojava. Nikad nisam doživjela diskriminaciju u bilo kojem obliku u svojoj karijeri. I muškarci i žene mogu raditi iste poslove, ali ono što im najviše odgovara. Na primjer, ja sam ipak premala za izvođenje svemirskih šetnji koju bi vjerojatno bolje odradio veći i snažniji muškarac, no ja sam možda bolja u upravljanju robotskom rukom. Znači, radite ono u čemu ste dobri, bez obzira na spol.

Kako vam se svidio boravak u Hrvatskoj te hoćete li nas ponovno posjetiti?

Volim sve vezano za Hrvatsku, od hrane, povijesti i znamenitosti. Ovo mi je drugi dolazak u kojem ću posjetiti i ostale gradove poput Varaždina i Osijeka. Vaši su ljudi zainteresirani sa znanost i svemir, što je odlično. A vraćam se kad me američko veleposlanstvo pozove, kao i ovaj put.