Informacijski sustavi i nadzor nad društvom

Informacijski sustavi i nadzor nad društvom

(Povodom godišnjice “sabotaže” koju je izveo Edward Snowden)

Treba primijetiti kako je ono o čemu svjedoči “slučaj Snowden” – a to je pokušaj američkih vlasti da se na jednom mjestu, u memoriji jednog “stroja”, tj. u jednom golemom “artificijelnom umu”, sakupi znanje o svemu što bilo koji čovjek što živi na Zemaljskoj Kugli misli i govori – samo jedan drastičan primjer koji svakome normalnom ljudskom biću zvuči apsurdno i izaziva zgražanje

Zdenko Kremer

Prošlo je evo već godinu dana otkako je američki “zviždač” Edward Snowden iznio u javnost podatke o tajnim operacijama nadzora elektroničke komunikacije na globalnom nivou u režiji američke NSA (National Security Agency) i obavještajnog udruženja anglofonih zemalja “Five Eyes” (koji su u tom poslu surađivali s brojnim internetskim i telekomunikacijskim kompanijama), čiji su razmjeri zaprepastili svjetsku javnosti i izazvali značajne vanjskopolitičke posljedice, vrlo neugodne po vladu SAD-a. Kao što znamo, ovaj informatički stručnjak, koji je ranije radio na poslovima sistemske administracije za CIA-u i DIA-u (Defense Intellligence Agency), najprije je krajem svibnja prošle godine napustio svoje radno mjesto u jednoj privatnoj konzultantskoj kući unutar sustava NSA i sa Havaja odletio u Hong Kong, da bi se tamo susreo s novinarima britanskog Guardiana, kojima je dostavio brojne NSA-ove dokumente vezane uz projekte globalnog nadzora.

Kroz posvemašnju internetizaciju poslovanja i života u cjelini, otvaraju se i nove mogućnosti za prijevare, krađe, utaje koje mogu imati daleko ozbiljnije razmjere i posljedice od onih “klasičnih”, s kakvima smo se suočavali do sada

Edward Snowden

Edward Snowden

Ubrzo je, posredstvom video materijala koji su britanski novinari snimili, razotkriven njegov identitet, i tako je pokrenuta velika medijska bura koja se ne stišava ni danas. Snowdenova akcija inače se ocjenjuje kao jedno od najznačajnijih ako ne i najznačajnije “curenje podataka” iz američke obavještajne zajednice, a mnogi ga prikazuju kao “neprijatelja br. 1” Sjedinjenih Američkih Država. Protiv njega je odmah bio pokrenut kazneni progon zbog djela špijunaže (za koje američki zakon propisuje i 30 godina zatvora), a pokušaji američkih vlasti da ga se dočepaju ili ga barem onemoguće, bili su i više nego očiti. Snowdenu je nakon dramatične potrage za azilom tokom proteklog ljeta privremeno utočište pružila Rusija (za rok od godinu dana, što bi moglo biti produženo), pa se on trenutačno ondje i nalazi. Inače, u vezi bjesomučne potjere za ovim “zviždačem” posebno je indikativan bio skandal sa prizemljenjem zrakoplova bolivijskog predsjednika Eva Moralesa na bečkom aerodromu, koji se zbio 1. srpnja 2013. Morales se toga dana vraćao u svoju zemlju iz posjeta Moskvi, a veći broj evropskih zemalja zatvorio je svoje zračne prostore za njegov prolazak, očito zbog sumnje da se u zrakoplovu nalazi i Snowden.

Nadzor komunikacije neviđenih razmjera

O detaljima Snowdenovih “otkrića” koja su uzbunila svjetsku javnost ovdje nećemo mnogo duljiti, s obzirom da se oni lako mogu pronaći na internetu. Treba možda samo ukratko istaći kako je prema ovim informacijama, NSA nadzirala komunikacije preko milijarde ljudi širom svijeta i pratila kretanje više stotina milijuna, koristeći se signalima njihovih mobitela, s tim da je za područje SAD-a prikupljala i pohranjivala zapise svih telefonskih poziva (“prisluškivan” je dakle bio svaki američki građanin odnosno posjetilac Sjedinjenih Država). Također je kreirala ili “održavala” sigurnosne propuste u softveru i enkripciji koji se najčešće koriste u praksi, omogućavajući tako cyber napade, vlastite ili sa drugih strana, a razvila je i tehnologije nadzora nad “unutrašnjim” internetskim prometom u drugim zemljama.

No “slučaj Snowden” nije značajan samo zbog iznošenja ovih, rekli bismo grotesknih, podataka u javnost. Sigurno je još značajniji zbog nekih dubljih poruka i pouka koje se iz svega toga što smo saznali mogu iščitati. I premda se vezano uz ovaj “slučaj” obično govori o “problemima balansa interesa nacionalne sigurnosti i prava svakog ljudskog bića na privatnost”, koji su i inače vrlo aktualni još od događanja 11. rujna 2001., čini se da se ovdje ipak radi o “balansu” nekih daleko važnijih stvari, koje se tiču ukupnog našeg civilizacijskog razvoja – i njegovih socijalnih i njegovih tehnoloških aspekata – kao i perspektiva budućnosti modernog društva u uopće.

“Globalna kontrola”

Uistinu, pri suočavanju s ovakvim razmjerima “globalne kontrole” i tendencijama koje su, kako vidimo krajnje onespokojavajuće, svakako bi se, uz ostalo, trebalo postaviti i sljedeće pitanje – Kamo to vode svi ti naši napori na razvoju i implementaciji “informacijskih sustava” u koje se pokušavaju uklopiti i ukalupiti mnogi aspekti života društva, pa čak i njegova cjelina? Pritom treba primijetiti kako je ono o čemu svjedoči “slučaj Snowden” – a to je pokušaj američkih vlasti da se na jednom mjestu, u memoriji jednog “stroja”, tj. u jednom golemom “artificijelnom umu”, sakupi znanje o svemu što bilo koji čovjek što živi na Zemaljskoj Kugli misli i govori – samo jedan drastičan primjer koji svakome normalnom ljudskom biću zvuči apsurdno i izaziva zgražanje. Međutim, u javnosti se malo pažnje poklanja mnoštvu “sitnijih koraka”, što vode k istom cilju – a to su pokušaji da se na nekim “užim okvirima” i u nekim manjim “artificijelnim umovima” sakupe podaci koji se isto tako uopće ne bi trebali ticati instanci što provode takve aktivnosti – koji zbog svoje brojnosti također imaju vrlo velik značaj. A cilj o kojemu govorimo izgleda nam danas kao jedna orvelijanska distopija, koja bi po mnogim svojim manifestacijama mogla nadmašiti i najsmionije maštarije SF pisaca i scenarista (primijetimo kako je Snowden nedavno dobio nagradu “(Positive) Big Brother Award” koju dodjeljuje njemačka organizacija Digitalcourage).

Snowdenovi progonitelji i protivnici reći će, dakako, da se u slučaju djelatnosti američkih stručnjaka za elektronsku špijunažu jednostavno radi o “borbi protiv terorizma”, “sigurnosti građana”, “državnim interesima” i sl. No argumenti ovoga tipa slabo drže vodu, pri čemu stvar nije (samo) u tome što se aktivnosti koje provodi NSA tj. “Five Eyes” alijansa i same mogu smatrati jednom vrstom “terora” (i to onog “državnog”), nego prvenstveno u tome što “problem terorizma” u današnjem svijetu predstavlja jedno veoma kompleksno pitanje koje zadire u srž ne samo političkih, nego prvenstveno gospodarskih odnosa država i naroda, kao i odnosa među različitim kulturama i svjetonazorskim obrascima, i što upravo ti odnosi, ovakvi kakvi su danas, a radi se uglavnom o kontraproduktivnim odnosima supremacije/submisije, predstavljaju izvor i ovoga i mnogih drugih problema i proturječja današnjega svijeta, koji bi se sukladno tome trebali rješavati na posve drugačije načine. U ovome se svjetlu pokazuje kako velik dio obavještajnih aktivnosti koje se provode po nalogu američkih vlasti možemo promatrati (i) kao pokušaj najmoćnijih ljudi na Zemaljskoj Kugli da izbjegnu suočavanje s ključnim pitanjima vezanim uz problematiku društvenih odnosa u današnjem svijetu, ili, drugim riječima, suočavanje s istinom o sebi samima, jer nema sumnje da probleme ove vrste najvećim dijelom stvaraju upravo oni.

Kolektivna paranoja

Pritom ove aktivnosti uvjetuju i razvoj vrlo nezdrave društvene klime – s obzirom da sveprisutni elektronski, odnosno video nadzor inducira atmosferu nesigurnosti, straha, nepovjerenja, sumnjičenja – u kojoj se onda sistematski i “sistemski” stvara jedno bolesno stanje na razini kolektiviteta, koje se može okarakterizirati terminom “paranoje”. S tim u vezi treba napomenuti kako u odnosu ove paranoje i sveprisutnog nadzora vlada mehanizam povratne sprege – zbog sve širih razmjera kolektivne paranoje zahtijeva se sve obimniji nadzor i kontrola nad društvom, a sve obimniji nadzor i kontrola, potiču dalji “razvoj”, odnosno širenje “paranoidnog stanja” u društvu. Ako imamo u vidu ovaj mehanizam, onda nas razmjeri nadzora koji provode američke tajne službe, s kojima nas je upoznao Edward Snowden, uopće ne bi trebali čuditi. Inače valja primijetiti kako u činjenicama ove vrste zasigurno leže i mnogi korijeni danas sve dubljeg otuđenja pojedinaca od društvene zajednice, te raspada socijalnih veza koji u zapadnjačkim društvima poprimaju zabrinjavajuće razmjere; otuda na kraju i tolika popularnost “teorija zavjere”, koje što dalje imaju sve više i više poklonika.

No kako rekosmo, pažnju treba obratiti i na poduhvate mnogo manjih razmjera od onih koje poduzimaju američke tajne službe koje se bave elektronskom špijunažom. Ovdje bismo za primjer mogli uzeti recimo tzv. “fiskalizaciju” koja je u našoj zemlji uvedena tokom prošle godine. Ona je u javnosti bila prikazana kao veoma uspješan vladinim potez, premda su pritom nastali i brojni problemi – od onih čisto “tehničke” prirode, koji se češće javljaju u manjim i “udaljenijim” sredinama (premda se susreću i na blagajnama usred Zagreba) – obično se radi o posljedicama loše telekomunikacijske i ine infrastrukture, što je jedna posebna priča o kojoj bi se svakako u našoj javnosti trebala pokrenuti jedna ozbiljna rasprava, zbog kojih pristup poslužiteljima koje koristi Porezna uprava biva otežan ili onemogućen, preko raznih problema pravne prirode, posebice onih koji se odnose na brojne nedoumice u intrepretiranju zakonske obaveze izdavanja fiskalnih računa, pa sve do problema cijene potrebne opreme, odgovarajućeg softvera, telekomunikacijskih usluga koji su mnoge male poduzetnike natjerali da odustanu od svoje djelatnosti i priključe se ionako ogromnoj vojsci nezaposlenih.

Sve ovo, a posebice slučajevi zatvaranja lokala ili hotela tokom proteklog ljeta zbog nekih sitnih “nepokrivenih” iznosa u blagajni svjedoči o popriličnoj neadekvatnosti uvedenog sistema i njegovoj inkompatibilnosti sa stvarnim životom i realnim potrebama društva, koji se, usput budi rečeno, pokušavaju uklopiti u “sistemska rješenja”, umjesto da se ova rješenja prilagođavaju ljudskim potrebama i životu uopće. Uostalom, u svjetlu svega onoga što smo do sada izložili, ne bi bilo naodmet zapitati se – je li projekt “fiskalizacije” uistinu proveden samo zbog “uvođenja reda” u praksu oporezivanja gospodarskih subjekata u našoj zemlji? Jer, jasno je da kontrola novčanih tokova u našoj državi, o čemu se u ovoj priči radi, a koja je omogućena kroz ovaj i još neke druge informatičke projekte koje je realizirala Vlada RH, predstavlja jedan značajan vid kontrole nad društvenim zbivanjima. Pritom se i u ovom slučaju, kao i slučaju globalnog nadzora o kojemu smo govorili prethodno, lako uočava nastojanje da se pod krinkom borbe protiv “kriminala” uspostavi totalni nadzor nad društvenim procesima, ovdje konkretno u segmentu gospodarskih odnosa. Dakle, nadzor i nad onim procesima koji s kriminalom nemaju i ne mogu imati nikakve veze, a koji se upravljačke tj. političke kaste uopće ne bi ni trebali ni smjeli ticati.

Koruptivna shema vladajuće kaste

A to što ova kasta uistinu ima nekog opravdanja za uvođenje kontrole ovakve vrste, prije je stvar krivo postavljenog “sistema” u cjelini (u našem slučaju prvenstveno gospodarskog, a zatim i pravnog, socijalnog i dr.), nego realnih potreba društva. Uostalom kad već govorimo o “uvođenju reda”, ne bismo li onda najprije trebali u red utjerati naše partitokratske strukture, s obzirom da upravo od njih (o čemu svakoga dana svjedoče novinski napisi) i kreće ovo već krajnje zabrinjavajuće “kvarenje društva”, čije posljedice onda oni sami pokušavaju suzbiti koristeći se prednostima suvremenih informatičkih tehnologija. Jer, zasigurno ne bi smjelo biti problematično to što je neka bakica na tržnici “utajila svemoćnoj i svevidećoj državi” 50 ili 100 kuna, s obzirom da joj taj novac omogućava da preživi, nego bi trebao biti problematičan novac koji naši vlastodršci pribavljaju kroz razne koruptivne sheme (od kojih su neke, što je najgore čak u skladu sa zakonom), a koji im omogućava da se bahate.

email-sigurnostOvdje je zgodno istaknuti još jednu zanimljivu činjenicu. Često se naime kao argument za implementaciju raznih informacijskih sustava, odnosno (ove vrste) sistemskog pristupa u “tretiranju” društvenog života, navodi “kompliciranost” toga života koja posebno karakterizira ovo današnje doba. No odakle je ta kompliciranost uopće nastala? Nije li ona upravo i stvorena kroz taj sistemski pristup odnosno “sistemskim sredstvima” i zar se upravo kroz praksu gomilanja informacijskih i inih sustava s kojima se ljudi svakodnevno moraju baktati, dalje ne produbljuje? Uostalom tko kaže da se taj famozni “red” može uvesti jedino na način na koji se danas obično uvodi – putem elektronskih sustava kontrole – odnosno da ga je na taj način uopće moguće uspostaviti. I ima li toga reda danas sve više ili ga je sve manje? Na koncu, kroz posvemašnju internetizaciju poslovanja i života u cjelini, otvaraju se i nove mogućnosti za prijevare, krađe, utaje koje mogu imati daleko ozbiljnije razmjere i posljedice od onih “klasičnih”, s kakvima smo se suočavali do sada. A već su i danas razne internetske makinacije, hakiranje bankovnih računa, te drugi oblici cyber kriminala nešto s čime se nije teško susresti čak i na ovim našim prostorima, koji “uvijek i u svemu zaostaju za svijetom”.

Inače, bez imalo pretjerivanja može se reći kako je sva spomenuta “kompliciranost života”, posebice onoga u gospodarskoj sferi, koja se očito silno potencira kroz preregulaciju, kao i kroz uspostavu sustava kontrole o kojima je upravo riječ, prvenstveno rezultat inertnosti i nesposobnosti naše, a i “EU-ropske”, političke kaste. One koja misli da legislativa i tehnologije (posebice one informacijske), sami po sebi mogu rješavati sve probleme društva, pa se onda bave implementiranjem gotovih “produkata” (koja dakako ne plaćaju iz vlastitog džepa), umjesto da sami pronalaze najoptimalnija, najprikladnija i najjednostavnija organizacijska rješenja prilagođena okolnostima tj. specifičnostima sredine na koju se primjenjuju, te ih osmišljavaju i omogućavaju njihovu realizaciju u praksi, korištenjem vlastitih resursa, koliko je god to moguće, što bi im trebao i biti glavni posao, odnosno što bi trebala biti jedna od primarnih zadaća svakog političkog angažmana.

Žudnja za koncentracijom moći

Jasno je da ovakav (pravi) način bavljenja politikom kao svoju pretpostavku ima najširu demokratizaciju društva, prijenos težišta političkog odlučivanja na lokalnu razinu, kao i slabljenje utjecaja i moći partitokratskih struktura i povezanih interesnih skupina. To je u cijeloj ovoj priči zasigurno najveći problem. Jer današnja politička kasta, dakako, žudi za centralizacijom ili drugim riječima za koncentracijom moći na što uže krugove svojih pripadnika i poslušnika, a to je nešto upravo suprotno. Centraliziraju se dakako i “sustavi”, posebice oni informacijski jer ova kasta mora imati instrumente nadzora odnosno kontrole svega onoga što zbiva “svijetu malih, običnih ljudi” (inače veoma odvojenom od “svijeta” u kojemu žive oni sami), što je veoma važan faktor osiguravanja i učvršćivanja “pozicije vlasti”. Dakako, veći sustavi su ujedno i efikasniji – poslužitelji u Utah Data Centeru (Cybersecurity Initiative Data Center gdje se vjerojatno najvećim dijelom odvijaju aktivnosti NSA-e o kojima je govorio Snowden) zainteresiranima sigurno pružaju daleko korisnije i iscrpnije podatke od onih koji se mogu dobiti sa poslužitelja Porezne uprave u Zagrebu, no s obzirom na tendencije, možemo se nadati da ćemo i mi, za 10, 20 ili 50 godina u ovom poslu postati malo jači igrači.

Međutim, postoji još jedan bitan čimbenik u ovoj priči o kojemu svakako treba voditi računa. Radi se o tome da “artificijelna inteligencija”, koja u razvoju o kojemu govorimo već i danas igra ključnu ulogu, omogućava da se pojedini “sustavi” odnosno “sistem u cjelini” počnu osamostaljivati i djelovati sve neovisnije od “ljudskog faktora”. Ne radi se ovdje dakako o tome da ova inteligencija stječe nekakvu svoju “samosvijest”, pa da onda nastoji “raditi po svojoj volji” i “ostvarivati vlastite interese”, nego o tome da se “težište djelovanja”, pa i odlučivanja, posredstvom tehnologija, posebice onih informacijskih, danas sve više prebacuje u “sistemsku domenu”, čime se ljudi “oslobađaju” ne samo “suvišnog posla”, nego i odgovornosti za svoje postupke, posebice odgovornosti za zajednicu u kojoj žive – interesa za ono što se toj zajednici zbiva, brige za zajedničku sadašnjost i budućnost, potrebe da se u zajedničkom interesu poduzmu koraci koji bi pomogli unaprjeđenju razine i kvalitete sveukupnog življenja (dok istovremeno “sistemu”, nažalost, nešto takvoga ne pada na pamet).

Sigurno je da su sistemske tendencije ove vrste, skupa s gubitkom osjećaja odgovornosti za “stanje sistema” kod njegovih kreatora i održavatelja, uvelike pridonijele i događanjima o kojima nas je obavijestio Edward Snowden (koji je sam svojim činom pokazao da ovakva degradacija njihove/naše svijesti i savjesti ipak nije nešto neizbježno), kao i ostalim sličnim tajnim operacijama i agendama koje su se ostvarile ili se ostvaruju u suvremenom svijetu.

Hoće li jednoga dana Veliki Brat (odnosno “sistem”) svima nama uistinu određivati, što se smije činiti, što treba govoriti, kako treba misliti, te treba li liječiti naše bolesti ili ne treba, to ne znamo, no sigurno je da je sad već krajnje vrijeme da se problemi ove vrste napokon počnu ozbiljno promišljati i ovdje kod nas, u Hrvatskoj

Odnos čovjeka i tehnike

Ovdje se dakako otvara i problem odnosa “čovjeka i tehnike” (što je možda pomalo zastarjela fraza), odnosno pitanje o tome u kojoj je mjeri čovjek subjekt našeg tehničkog napretka, a u kojoj postaje njegov objekt. Zanimljivo je primijetiti kako se u današnjim raspravama o ovom pitanju često odbacuju teze o gubitku kontrole nad našim tehnološkim razvojem i “vlasti tehnike nad čovjekom”, a dilema “služi li tehnika čovjeku ili čovjek služi tehnici” ocjenjuje se bespredmetnom jer je tehnika, prema takvim shvaćanjima, sastavni dio čovjekovog (ljudskog) bitka odnosno njegove biti. Međutim, treba primijetiti da takva interpretacija nameće zaključak kako je u današnje vrijeme, sljedstveno našem ubrzanom znanstveno-tehnološkom razvoju, već došlo do značajne revizije pojma “čovjeka” tj. definicije naše ljudskosti i/ili humaniteta. Je li ta revizija moguća i smije li se dopustiti ili ne, pitanje je koje daleko nadmašuje okvire ovoga teksta, no izgleda da se s trendovima ove ili slične vrste (na koje se obraća vrlo malo pozornosti, premda se čine izuzetno bitnima, a koji su možda i stvar namjere) blisko povezano i otvaranje mogućnosti za svojevrsnu “asimilaciju” ljudi unutar “globalnog sistema”, što nadalje implicira pojavu brojnih neočekivanih efekata vezanih uz sistemsku autonomiju i razne vrste sistemskog ugrožavanja ljudskog opstanka, koje su i danas posve manifestne, a koje se pojavljuju usprkos tome što ih nitko živ na ovome svijetu ne želi.

Jasno je da je proces evolucije čovjeka odnosno ljudske civilizacije, skupa s njezinim duhovnim i materijalnim okružjem, neizbježan i nužan, no čini se da je svijest zajednice, pa i one intelektualne, o novim izazovima koje ta evolucija nosi, te o njihovim opasnostima za čovjeka i društvo u ovom današnjem vremenu daleko od toga da bi dosegla primjerenu razinu. Inače, kao jednu zgodnu ilustraciju negativnih tendencija što se pojavljuju u okvirima ove evolucije (kojih ima mnogo i koje već znatno utječu na naš život), možemo navesti slučaj koji se dogodio pred mjesec-dva – ovaj je autor zbog ozljede došao u svoju ambulantu, no toga dana nije mogao biti primljen, kao ni svi drugi pacijenti, a objašnjenje je bilo da “sistem ne radi”. Takvo što nikada nam se ranije nije dogodilo, no bojimo se da će takvih situacija u budućnosti biti sve više.

Hoće li jednoga dana Veliki Brat (odnosno “sistem”) svima nama uistinu određivati, što se smije činiti, što treba govoriti, kako treba misliti, te treba li liječiti naše bolesti ili ne treba, to ne znamo, no sigurno je da je sad već krajnje vrijeme da se problemi ove vrste napokon počnu ozbiljno promišljati i ovdje kod nas, u Hrvatskoj.