Indeks sreće, indeks zla i indeks gluposti

Indeks sreće, indeks zla i indeks gluposti

(Karolina Vidović Krišto)

Svakodnevno smo bombardirani mnogobrojnim informacijama u kojima je teško uočiti sve prikrivene i manje prikrivene metode manipulacija iza kojih se često uspješno prikrivaju primjeri zla, ali i velike ljudske gluposti

mr. sc. Marijan Ožanić

Indeks sreće

Marijan Ožanić

Pred nekoliko tjedana, u petak ujutro u 7.54 na HTV 1 gledao sam zanimljivu emisiju Skener u kojoj novinarka Karolina Vidović Krišto analizira i komentira na jedan zanimljiv, stručan i elokventan način pisanje stranog i domaćeg tiska o događajima proteklog tjedna. Njezina emisija je zanimljiva, jer su njezini komentari i analize takvi kakve je nemoguće čuti ili pročitati kod ostalih naših novinara.

U emisiji tog petka bavila se Indeksom sreće pojedinih država u svijetu, odnosno analizirala je tzv. World Happiness Report 2017.

Tu temu ostali mediji ili nisu niti dotaknuli ili su ju spomenuli na površan način, odnosno samo su na uobičajeno zluradi način komentirali da je Hrvatska rangirana dosta nisko. Sama ideja da netko može mjeriti nečiju sreću ili nekakvu sreću naroda je apsurdna i besmislena i sam taj indeks i cijela ta ranglista ne bi zasluživala veću pozornost. Ali gospođa Vidović je uočila jedan zanimljiv detalj i na toj temi je pokazala kako mediji manipuliraju podacima i komentarima s točno određenim ciljem. I to ovaj puta ne bilo koji mediji, ne naši mediji ili mediji u zemljama u kojima se tek uspostavlja demokracija, već mediji zemlje koja se hvali da je „izmislila“ demokraciju. Komentirala je tekst o Indeksu sreće objavljen 20. ožujka 2017. u londonskom The Guardianu, vrlo poznatim novinama s milijunskim nakladama.

Guardian je na prvoj stranici stavio naslov „Happiness is on the wane in the US, UN global report finds“ (Sreća u SAD je u padu, utvrdilo je UN-ovo globalno izvješće). U tekstu je istaknuto da su 2017. godine SAD pale na ranglisti indeksa sreće na 14. mjesto. Naravno, to su povezali s izborom Donalda Trumpa za predsjednika. Poruka je bila: „Došao je Trump i Amerikanci su postali nesretniji“. A prava slika tih pokazatelja bila je potpuno drugačija. Amerika je uistinu pala s 13. na 14. mjesto, ali ona se godinama vrti između 13. i 14. mjesta i tu se nije dogodilo ništa neuobičajeno, a najmanje nešto što bi opravdalo tako bombastičan članak. A s druge strane Velika Britanija je na 19. mjestu.

Ranglista Indeksa sreće za 2017. (Izvor: www.taiwannews.com.tw/en/news/3121126)

Zapadni mediji Trumpa ne mogu smisliti i ne mogu mu oprostiti što je pobijedio, iako je više od 90 % medija koji su uglavnom lijevi i tzv. liberalni navijalo za njegovu protukandidatkinju. I onda se služe stvarno jadnim metodama. Takav detalj mogu uočiti samo novinari koji misle svojom glavom, imaju znanja da uoče zanimljive detalje i hrabrosti da o tome govore.

Ja bih uz te rangliste samo dodao da je zanimljivo kako su među prvih deset na toj ranglisti Indeksa sreće Norveška, Danska, Nizozemska i Švedska, zemlje u kojima je droga jako prisutna. Nedavno sam pročitao jednu knjigu o Oslu za koji je rečeno da je po konzumiranju droge među prvima u Europi, sa cijelim kvartovima koje su zauzeli narkomani. Trajekti na kojima se Šveđani opijaju do besvijesti i povraćaju preko ograde su već legendarni. A prijatelji su mi rekli da u Stockholmu ima kvartova u koje se boje ući i da njihova djeca, kada idu u školu, u velikom luku obilaze takve kvartove. Legalno uživanje droga u Nizozemskoj je svojevremeno bio njihov turistički brand. Nisam siguran da se sretni ljudi drogiraju i opijaju i da su sretni ljudi čija se djeca boje kada idu u školu.

Vidi se da su među prvih 5 zemalja po uživanju droge Nizozemska, Norveška i Švicarska koje su i među prvih 5 „najsretnijih“ zemalja. Izgleda da se stvaraju nekakvi čudni izopačeni kriteriji za ocjenjivanje sreće. I na kraju želim biti subjektivan i objasniti moje kriterije za indekse sreće. Za mene je slika sreće obitelj koja se sa svojom djecom igra na livadi. Ali to nije sreća koju promovira moderan, liberalni svijet.

Sretna obitelj (Izvor: http://hu-benedikt.hr/?p=36617)

Indeks zla

Gospođa Vidović je u tom apsurdnom indeksu uočila detalj povezan s medijskom manipulacijom, a ja sam uočio jedan drugi detalj koji me je šokirao. Najprije sam htio saznati više o tom Indeksu sreće pa sam malo „surfao“ po internetu. Tamo sam našao da je 2012. godine, generalni tajnik UN Ban Ki-moon pokrenuo UN Sustainable Development Solutions Network (SDSN) (Mrežu za rješenja održivog razvoja) s ciljem da pokrene globalna znanstvena i tehnološka istraživanja i promovira praktična rješavanja problema održivog razvoja u svijetu. Jedna od aktivnosti tog SDSN-a je i izrada godišnjeg Izvješća o indeksu sreće u cijelom svijetu. A kada sam našao to UN-ovo izvješće o „sreći“ i pogledao tko ga radi i potpisuje, skoro me je „šlag trefio“.

Na tom UN-ovom izvješću pronašao sam ime – Jeffrey Sachs1. On je glavni urednik Izvješća i direktor organizacije Sustainable Development Solutions Network koja je osmislila Izvješće i koja ga redovito izdaje.

Mogu pretpostaviti da je hrvatska obična, medijska a i intelektualna javnost zaboravila tko je taj gospodin i kakva je bila njegova uloga 1990-tih u procesima pretvorbe i privatizacije i kod nas, a i kod ostalih europskih tranzicijskih zemalja. Zaboravilo se kako su se svi divili tom američkom konzultantu iz ekipe Chicago Boysa2, desnoj ruci čuvenog Nobelovca Miltona Friedmana3 sa Sveučilišta u Chicagu, čovjeka koji je osmislio monstruoznu ideju „ubrzane privatizacije“ po načelu „doktrine šoka“, odnosno „šok terapije“. Friedmanovi suradnici, „Dečki iz Čikaga“, na čelu s Jeffrey Sachsom savjetovali su početkom 1990-tih neiskusne i naivne vlade novih država koje su prelazile iz komunizma u socijalizam, pisali su im zakone, nagovarali ih da ubrzaju privatizaciju kao spas za sve gospodarske probleme. Jeffrey Sachs je kod nas najprije savjetovao Antu Markovića, a onda je njegov duh lebdio nad svim procesima pretvorbe i privatizacije i kod nas i u ostalim postkomunističkim zemljama.

Kod nas ga je ekonomska, medijska i ostala elita gledala s obožavanjem i strahopoštovanjem.

U tim procesima uništavala su se društva i razarala gospodarstva, najprije Rusija, neizmjerno bogata energetskim resursima, a onda i sva ostala. Milijuni ljudi su ostali bez posla i stravično siromašeni, poduzeća su masovno propadala, u Rusiji su milijuni ljudi bili na rubu gladi, mnogi su umirali. Uz to se u svim postkomunističkim zemljama „na brzinu“ stvarala nova klasa milijardera, oligarha, tajkuna, koji su se pojavili „od nikuda“, uglavnom iz starih komunističkih struktura i koji su svoje enormno bogatstvo stekli otimajući ga od vlasništva države.

Ali su zato milijarde dolara svaki mjesec iz Rusije odlazile u engleske i američke banke. (Što je i bio onaj glavni, iako prikriveni cilj ubrzane privatizacije.) U nova društva koja su naivno s mnogo idealističkih očekivanja hrlila u kapitalizam kojeg su upoznali kroz holivudske filmove unijeli su virus zla čije će posljedice ta društva osjećati desetljećima, a možda i kroz sljedeća stoljeća.

I takav čovjek koji je iza sebe ostavio mnogo nesreće monstruoznih razmjera, najednom postaje pravi ekspert za ljudsku sreću, za sreću cijelih naroda. I ta svoja izvješća plasira kroz Ujedinjene narode. Nisam čuo niti pročitao da je itko reagirao, da je itko rekao: „Čujte, pa to nije normalno. Pa taj je čovjek zadnji na svijetu koji bi imao pravo govoriti o ljudskoj sreći, ocjenjivati tuđu sreću i drugima ‘soliti pamet’ o tome“. On je osoba koja bi na ljestvici i ranglisti „Indeksa zla“ zauzimala zajedno sa svojim slavnim šefom jedno od vodećih mjesta.

Sve je to slika potpune izopačenosti svijeta u kojem živimo. U tom svijetu predsjednika Borisa Jeljcina koji je po savjetima Jeffrey Sachsa gotovo uništio Rusiju Zapad slavi kao heroja, „čovjeka koji je uveo demokraciju“. Naravno, hrvatske elite i hrvatska javnost o tome malo znaju i to ih ne zanima, jer su ih uvjerili da je „privatizaciju izmislio HDZ da opljačka Hrvatsku“. I zato nitko ne reagira na taj primjer Indeksa zla koji vrišti do neba.

Indeks gluposti i ludosti

Netko, i ja među njima, je mogao pomisliti da će 21. stoljeće, vrijeme neslućenih postignuća u svim područjima znanosti od interneta, mobitela, zdravstva do osvajanja svemira, biti vrijeme mudrosti, znanja, obrazovanja, načitanosti, u kojem će pametni ljudi dominirati, donositi pametne odluke i prevladati u društvu. I jako smo se prevarili. Ovo stoljeće je postalo vrijeme u kojem su dominantna sila medijske manipulacije kojima se upravlja masama koje sve manje razmišljaju, sve manje uče, sve manje čitaju i sve manje znaju.

I moglo bi se zaključiti da se najbolje i najuspješnije može manipulirati i upravljati neobrazovanim ili manje obrazovanim ljudima. I opet bismo pogriješili. Nevjerojatna je istina da se možda najlakše može manipulirati intelektualcima, a posebno onima koji o sebi misle da su moderni, progresivni i liberalni. Takvi još nešto čitaju i vjeruju onome što pročitaju, ali uglavnom čitaju samo „svoje“ medije i vjeruju samo „svojim“ medijima. I to rade potpuno nekritički ne pokušavajući se informirati iz različitih izvora i steći svoje vlastito mišljenje. I važno im je da im netko „bilda“ njihov ego, ugađa njihovim kompleksima i podiže im osjećaj važnosti i pripadnosti „progresivnom“ dijelu čovječanstva.

Jedna od važnih osobina intelektualca i obrazovanih ljudi trebala bi biti znatiželja, otvorenost za različita mišljenja i sposobnost donošenja vlastitog mišljenja i vlastitih zaključaka. Ali za to se treba potruditi, malo „izgnjaviti“, informirati iz različitih izvora, a to se suvremenim intelektualcima ne da. A zašto i bi kada im njihovi portali i njihovi mediji sve to lijepo objasne. A uz to ih uvjere da su svi „oni drugi“ zatucani, primitivni, srednji vijek, ognjištari, a kada ni to nije dosta onda se neistomišljenicima prilijepi etiketa ustaša. A to ti je kao da ti netko opali metak u čelo. I onda se ti spašavaj.

Zato je ipak komotnije, bezopasnije i lakše plutati u skladu s „mainstream“ mišljenjem koje vam oblikuju liberalni „mainstream“ mediji i nema problema. (To me malo podsjeća na utjecaj moskovske Pravde i beogradske Borbe, partijskih novina koje su svojevremeno lijepo narodu definirali kako misliti i kako se ponašati, što je progresivno, a što je nazadno). Takvih primjera ima svakodnevno, ali mislim da je jako dobar primjer priča o STEM4-u i „Kurikularnoj reformi“ i kurikulu5, odnosno nastavnom uputniku.

U zadnje vrijeme ima mnogo članaka u medijima u kojima se ističe važnost predmeta iz područja STEM-a (znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika, odnosno još bolji prijevod – prirodna znanost, informatika, tehnika i matematika) u obrazovanju, mediji su puni mudrih ljudi koji mudro govore o tome kako su STEM predmeti, matematika, fizika, kemija i ostali u obrazovanju jako važni i kako budemo bez STEM-a u obrazovanju u budućnosti propali.

I nitko ne želi vidjeti jednu nevjerojatno apsurdnu činjenicu.

Ljudi koji se danas zaklinju u STEM još nedavno su na sva usta branili Kurikularnu reformu koja je u stvari marginalizirala STEM predmete u obrazovnom sustavu. Kraj svih štetnih promjena koje ta reforma uvodila najvažnije bilo što nije uvažavala i nije razumjela bitnu ulogu matematike, fizike, kemije, biologije, geologije, tzv. STEM-a, kao temelja inženjerskih, medicinskih, biotehničkih, ekonomskih i drugih struka.

U sastav Ekspertne radne skupine za provedbu te reforme bilo je uključeno osam članova koji su po struci pedagozi, psiholozi i sociolozi, ali nije bio ni jedan stručnjak iz područja matematike, fizike, kemije, biologije, nije bilo niti učitelja, nastavnika i profesora. Kada je akademik Vladimir Paar6 pitao voditelja te reforme zašto nisu uključeni stručnjaci iz navedenih područja, dobio je odgovor: „Ne trebaju mi“.

Tko je tu lud?

Još je apsurdnije da su ljudi koji žive od STEM-a branili takvu „antistemovsku“ Kurikularnu reformu.

Jedan simpatičan matematičar koji na televiziji djecu uči matematiku aktivno i glasno je branio Kurikularnu reformu koja je gotovo marginalizirala matematiku.Ravnatelj znanstveno-istraživačkog instituta koji se bavi istraživanjem na STEM području i kome nužno trebaju stručnjaci obrazovani u STEM područjima isto tako je branio tu reformu.

Još jedanput, tko je tu lud?

Kako je to moguće?

Vrhunac svega bio je na velikom prosvjedu koji je 1. lipnja 2016. okupio oko 20.000 ljudi na Jelačićevom trgu u Zagrebu. (Većina od njih smatra se „progresivnim, obrazovanim ljudima“). Iz reakcija sudionika vidjelo se da oni uopće ne znaju u čemu je stvarni problem i sve njihove reakcije bile su na temelju dezinformacija iz medija. Najčešće reakcije prosvjednika bile su: „Ne želimo da se reforma zaustavi! Političari maknite šape od obrazovanja naše djece.“

A u stvarnosti reformu, na kojoj se radi od 2003. godine, nitko nije uopće zaustavljao.

Tko je tu lud?

Kako je i to moguće?

Demonstracije na Trgu Bana J.J. Jelačića, 1. lipnja 2016. (Izvor slike: www.kulturpunkt.hr)

Na Kurikulnoj reformi, odnosno HNOS-u, Hrvatskom nacionalnom obrazovnom standardu počelo se raditi dosta davno i usvojen je 2005. godine. Na izradi HNOS-a učestvovalo je 448 stručnjaka, učitelja, nastavnika i profesora sa škola, sveučilišnih nastavnika, akademika i znanstvenika. Unatoč uspješnoj jednogodišnjoj primjeni u 49 eksperimentalnih škola, političkom odlukom (SDP-ove vlade) odustalo se od HNOS-a bez ikakvog obrazloženja. Kod toga nije nitko demonstrirao.

Tada se odlučilo na brzinu provesti reformu i izraditi novi kurikul koji se nazvao NOK – Nacionalni okvirni kurikulum. Osim što je izbacio hrvatski naziv, taj program je želio radikalno promijeniti sustav obrazovanja u Republici Hrvatskoj i uvesti promjene, koje su po mišljenju akademika Vladimira Paara, mnogih praktičara i znanstvenika opasne i ugrozile bi po nekim svojim elementima razvoj hrvatskog gospodarstva i društva.

Mnogobrojni stručnjaci od učitelja, sveučilišnih profesora do akademika napisali su nekoliko tisuća primjedaba, a znanstveno vijeće za obrazovanje i znanost HAZU-a prikupilo je recenzije na Cjelovitu kurikulnu reformu i stručno argumentirani odgovori objavljeni su u dvije knjige.

Međutim, umjesto stručne rasprave voditelji te reforme sve su sveli na političku, ideološku raspravu i izbjegavali suštinu problema. Nisu objasnili kakve veze STEM, a i niska stručna razina prijedloga reforme imaju s ideologijom.

Naravno, sve to ljudi koji su na Jelačić placu demonstrirali nisu znali, nije ih zanimalo, nisu htjeli znati, jer su bili „informirani“ preko medija da „zatucana konzervativna vlada ne želi suvremenu reformu obrazovanja i da ju želi zaustaviti i vratiti nas u srednji vijek“. I to se događalo u 2016. godini, kada se svaka osoba može preko mnogobrojnih izvora dobro informirati.

Ne, to naši, „progresivni“ intelektualci ne žele, jer se informiraju samo preko „svojih medija“ kojima vjeruju i koji im oblikuju „progresivnu“ svijest.

Da radimo godišnja izvješća o Indeksu gluposti i indeksu ludosti događanja u svezi kurikulne reforme zauzela bi jako visoko mjesto.

 ——-

*Članak je izvorno objavljen na mrežnoj stranici Sve o poduzetništvu.


1  Jeffrey David Sachs, – (1954, SAD), američki ekonomist i direktor American Earth Institute na Columbia University. Sachs je postao poznat po propagiranju „šok terapije“ kroz „ubrzanu privatizaciju“ u zemljama u razvoju i u zemljama Istočne Europe u postkomunističkom razdoblju. Posljedice njegovog djelovanja su katastrofalne.

2  Dečki iz Čikaga – (Chicago Boys), skupina mladi ekonomista koji su obrazovani na Sveučilištu u Chicagu pod utjecajem Miltona Friedmana i provodili ubrzanu privatizaciju po načelu „Doktrine šoka“ u raznim zemljama, od Chilea do postkomunističkih zemalja.

3  Milton Friedman, (1912 –2006.), američki ekonomist, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1976. godine i savjetnik Predsjedniku Ronaldu Reaganu, veliki zagovornik slobodnog tržišta i jedan od kreatora teorije „šok terapije“ i „ubrzane privatizacije“ koja se s katastrofalnim posljedicama provodila u svim postkomunističkim zemljama. Friedman se uz Keynesa često smatra najutjecajnijim ekonomistom 20. stoljeća, Keynes prve polovice, Friedman druge polovice 20. stoljeća. Cijeli radni vijek odradio je na Sveučilištu u Chicagu. Imao veliki utjecaj na tranzicijske procese koji su se provodili u postkomunističkim državama.

 4  STEM – akronim satkan od početnih slova četiriju područja – science, technology, engineering i mathematics. (znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika). Međutim, ovo bi bio tek grubi, plošni prijevod budući da je termin vezan za američki obrazovni sustav. Sve češće se u posljednje vrijeme koristi i u hrvatskom, zbog jezične ekonomije, a svakako i radi važnosti grana koje obuhvaća. Ipak je teško potpuno prenijeti termin STEM u duh hrvatskog jezika, kao i zaokružiti što on sve obuhvaća. Neki naši stručnjaci predlažu sljedeći prijevod za STEM: prirodna znanost, informatika, tehnika i matematika.

5  Kurikul – (lat. curriculum, slovenskiučni načrt), nastavni uputnik, naziv je za nastavni plan i program po kojem predaju učitelji i profesori u hrvatskim školama. Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika donijelo je zaključak da se riječ curriculum na hrvatski jezik ne može prevesti kao kurikul, nego hrvatskim nazivima naukovna osnova ili nastavni uputnik. Naziv nastavni uputnik je od 2005. neko vrijeme upotrebljavan u dokumentima Ministarstva (Vodič kroz HNOS). Riječ uputnik je, međutim, zaživjela u hrvatskim školama, ali se i dalje koristi naziv kurikul. Nastavni kurikul obuhvaća preciznu i sustavnu ukupnost planiranog odgoja i obrazovanja (cilj, zadaće, sadržaji, organizacija, metodemediji, strategije).

6 Vladimir Paar(Zagreb, 1942.), redoviti je profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu i akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Objavio je više od 500 znanstvenih i stručnih radova, autor je i urednik više od 55 knjiga, te niza udžbenika i gimnazijskog programa fizike. Među njegovim znanstvenim radovima je više od 100 znanstvenih publikacija objavljeno u koautorstvu s inozemnim znanstvenicima (s 300 znanstvenika iz 30 država. Kao gostujući znanstvenik i profesor boravio je ukupno sedam godina na nizu uglednih svjetskih znanstvenih instituta i sveučilišta. Područje njegova znanstvenog i stručnog rada obuhvaća više različitih tematika.

Ostavi komentar

*