Imamo temelje za naš gospodarski razvoj, počnimo ih koristiti!

Imamo temelje za naš gospodarski razvoj, počnimo ih koristiti!

Osvrt na 2015. i pogled na 2016. (2)

Većina građana očekuje da se počnu provoditi drastične promjene i da naš brod koji šiban burama i olujama, stalno prolazi kroz nemirna mora, dok putnici povraćaju preko ograde, jednom konačno promijeni svoj smjer, dobije pravu posadu i krene na mirno more prema luci u kojoj nas čekaju ljepši dani. A ne treba tako mnogo da bi se to i postiglo

Marijan Ožanić

Franjo-Dugan-tebe-Boga-hvalimo-ploca

Foto: NSK

U siječnju, u uvodu svoje emisije na radiju o poduzetništvu, spomenuo sam zanimljiv podatak iz nove knjige prof. dr. Zvonka Benčića o našem matematičaru i orguljašu Franji Duganu (1874.-1948). Taj podatak rijetko tko zna.

Prvo javno snimanje na daljinu za gramofonsku ploču u kontinentalnoj Europi obavljeno je u Zagrebu godine 1927. godine, a to je ujedno bilo i treće takvo snimanje u svijetu (New York, 1925. i London, 1926.). Radi se o snimci dviju hrvatskih božićnih pjesama (Narodi nam se Kralj Nebeski i Tebe Boga hvalimo) koje je u Zagrebačkoj katedrali na orguljama izveo Franjo Dugan (u Katedrali je bilo oko 2000 vjernika koji su pjevali), a koncert je elektroničkim putem bio direktno prenošen u studio u današnjoj Teslinoj ulici, (kasnije poznat kao Dvorana Istra), te tamo snimljen na gramofonskoj ploči Edison – Bell – Penkala Co.

Ne tako davno, 1997. mladi inženjer s našeg FER-a, Tomislav Uzelac, napravio je AMP MP3 Playback Engine koji se smatra prvim MP3 playerom.

Tomislav Uzelac (www.polygon.com)

Tomislav Uzelac (www.polygon.com)

U svim asinkronim motorima u svijetu koristi se lak žica koju je prvi u svijetu, 1939. u motore ugradio naš čuveni profesor Anton Dolenc (1905.-1984.), u tvornici Siemens (danas Končar), na Trešnjevci u Zagrebu. Takvih primjera naših znanstvenih uspjeha i vrhunskih rezultata u razvoju znanosti ima mnogo. I kraj mnogo takvih primjera mi smo, po mnogočemu, među zadnjima u Europi i naša kriza još uvijek traje.

Godišnjica Male scene

Krajem godine, 6. prosinca malo, privatno kazalište Mala scena, jedan pravi poduzetnički pothvat u kulturi, slavi rođendan. Glumica Vitomira Lončar i skupina prijatelja, umjetnika vlastitim sredstvima i radom otvorili su 6. prosinca 1989. godine (točno u podne) svoje malo kazalište koje uspješno radi do danas. Gospođa Lončar 1997. postaje direktorica kazališta. Kao pravi poduzetnici bore se na tržištu, dobivaju udarce sa svih strana, teško im je, ali su i dalje aktivni i prave odlične predstave kojima osvajaju i strane pozornice. U međuvremenu je gospođa Lončar i doktorirala s temom Kazališna tranzicija u Hrvatskoj – kulturni, zakonodavni i organizacijski aspekti.

Ono što me posebno impresionira to je društveni angažman gospođe Lončar koji se realizira velikim dijelom kroz njezin blog Slamka spasa. U tom jako čitanom blogu na briljantan, stručan i nadasve hrabar način analizira našu kulturnu, često zapravo nekulturnu scenu u kojoj vlada nevjerojatan kaos, nezakonitosti, odnosno sve ono što u negativnom smislu oslikava sve segmente našeg društva.

Sve što gospođa Lončar piše o kazalištu vrijedi i za gospodarstvo, samo treba npr. umjesto HNK napisati naziv nekog velikog državnog poduzeća. Ne znam nikoga kod nas tko je toliko stručan u analizi pojava na nekom području i toliko hrabar da to javno iznosi. Gospođa Lončar zbog svog angažmana doživljava mnogo neugodnosti, napade i maltretiranja i možemo se pitati može li se pisanjem išta promijeniti u našem društvu. Kada se vidi ponašanje gradskih zastupnika u Gradskoj skupštini Grada Zagreba koji su nedavno s ogromnom većinom izglasali odluke za koje je gospođa Lončar dokazivala da su nezakonite, može se zaključiti da od pisanja nema nikakve koristi. Ali ovakvi hrabri ljudi polako razaraju strukture bezakonja i moći.

Mi nećemo nikada shvatiti dubinu naše krize i nikada krizu nećemo prevladati, ako neće biti više ljudi kao što je Vitomira Lončar, stručnih i hrabrih, sposobnih analizirati sve pogubne procese koji razaraju naše društvo i hrabrih da na to stalno ukazuju.

Zadnji svjedoci povijesti

U listopadu sam prisustvovao zanimljivom predavanju u organizaciji Hrvatskog sociološkog društva pod naslovom Preispitivanje koncepta ‘egalitarnog sindroma’ Josipa Županova. Akademik Josip Županov (umro 2004.) jedno je od najvećih imena naše sociološke znanosti. Istaknuo se proučavanjem odnosa u socijalističkom društvu, industrijskoj sociologiji, istraživanjem strukture moći i vrijednosnog sustava, a nastavio je s proučavanjem problema privatizacije poslije propasti socijalizma.

Jedna mlada znanstvenica je htjela preispitati neke zaključke prof. Županova i podvrgla je sumnji njegove metode kritizirajući ih da nisu potpuno znanstvene. Uvijek je dobro stalno preispitivati ustaljene načine razmišljanja i zaključke i od mladih se to i očekuje. Ja sam, kao potpuni »autsajder« u tom sociološkom društvo istaknuo da, koliko znam, prof. Županov istraživanja nije radio samo anketama, kao što se to danas u najvećoj mjeri »znanstveno« radi, već je dolazio u poduzeća i razgovarao s ljudima. I ja sam ga upoznao kada je dolazio u Končar, razgovarao s nama, a posebno je bio aktivan na našim konferencijama i seminarima »na Zvečevu«. (To je bio jedan lijep Končarev hotel u šumama iznad Požege u kojem su se Končarevci odvajali od svijeta, bez telefona i mobitela i posvetili se raspravama o raznim temama.) Istaknuo sam da sumnjam u znanstvenu vrijednost većine današnjih istraživanja pomoću anketa, jer ispitni uzorci nisu u većini slučajeva reprezentativni i znanstveno relevantni.

Iz diskusije sam shvatio da mladi istraživači imaju jednu jako površnu sliku o prošlom vremenu. Rekao sam im da je teško analizirati i proučavati situaciju, društvo i odnose koji su vladali u »onom« sustav samo čitajući razne radove. Situacija je bila mnogo složenija i ne može se objašnjavati samo ovakvim ili onakvim sindromima. Pozvao sam ih da izađu iz svojih kabineta i otiđu među ljude, u poduzeća da bolje upoznaju društvo.

A posebno sam istaknuo da je sada zadnja prilika da još mogu razgovarati sa svjedocima bivših vremena. Rekao sam im da je moja generacija zadnja generacija s kojom kao svjedocima povijesti mogu razgovarati da bi mogli dobiti realniju sliku tog vremena. Vrijeme ide, generacija se osipa i ubrzo ćete propustiti zadnju priliku da čuju kak’ je bilo »iz prve ruke«, a ne iz papira iz kojih ne vide »big picture« i ne mogu shvatiti svu složenost tog vremena.

Ako ćemo bolje upoznati odnose u bivšem sustavu koji imaju veliki utjecaj i na sadašnje društvo, lakše ćemo moći shvatiti probleme današnjeg društva i naći načina da se iz krize izvučemo.

Znanost s ideološkim naočalama

Tijekom vrlo zanimljive diskusije na tom skupu sociologa, najednom su mi se zapalile sve »crvene lampice upozorenja«. Jedan sudionik rasprave, onako usput, je rekao (otprilike): »U istraživanjima ja sam sklon lijevim stavovima, odnosno ja sam lijevo usmjeren«.

ivan_supek_marka»Kaj je to, kaj to znači?«, u meni je izbila uzbuna. Pa znanost ne smije biti niti lijeva niti desna, znanost treba tražiti objektivnu, znanstvenu istinu koja nije niti lijeva niti desna, istina je samo istina. Čovjek privatno može biti što hoće, i lijevi i desni i ovakav ili onakav, može mu i »mjesečina biti pogled na svijet« (kao što piše Krleža u knjizi Na rubu pameti), ali znanost mora biti oslobođena ideoloških opredjeljenja. Vidim da je sindrom »mi ili oni« koji se dovukao iz »onih vremena« duboko usađen i danas u znanost, kao i u vrijeme kada su čak i teoretski fizičari znanost gledali ideološki. Žarko Dadić u knjizi U vrtlogu izopačenih stavova… piše da je teoretski fizičar, akademik Ivan Supek kao voditelj Zavoda za filozofiju znanosti zastupao filozofiju znanosti u sklopu dijalektičkog materijalizma. Kada je shvatio da više nije vrijeme za takav pristup, Supek je u novom izdanju svoje povijesti fizike izostavio razmatranja o Marxu i Lenjinu, koja su obilno bila zastupljena u njegovoj knjizi Od antičke filozofije do moderne nauke o atomima koja je bila tiskana 1964.

I danas imamo doktore tehničkih znanosti koji autoritet svoje znanstvene titule koriste da se bave antifašizmom (zamislite u 2015. godini) i traže dvije ustaške kape u masi od 100.000 ljudi na nekom koncertu.

I onda nije čudno da ne možemo izaći iz krize kada i neki znanstvenici na društvo i gospodarstvo gledaju kroz takve jednostrane, jednobojne ideološke naočale.

Stravični primjeri izopačenosti društva

Izgleda da ludilo koje je vlada u svijetu, nasilno, krvavo uvođenje demokracije kroz razna arapska proljeća, nakon čega nastaje totalni kaos, stvaranje monstruoznog ISIL-a, poticanje prave seobe naroda kroz izbjeglički val koji je zahvatio Europu, ide zajedno s nevjerojatnim primjerima izopačenosti društva.

Tijekom ovog ljeta svijet je bio šokiran stravičnim video snimkama koje su prikazivale primjere prodaje dijelova organa malih beba, fetusa koji su ostali nakon pobačaja. U tom, tajno snimljenom videu, dr. Deborah Nucatola, žena koja upravlja medicinskim odjelom Planned Parenthooda, razgovara o prodaji organa abortirane djece. Planned Parenthood je velika američka organizacija koja vodi lanac klinika za pobačaj i promiče seksualni odgoj. Ta organizacija ima proračun od oko 1,3 milijardu dolara godišnje, a od toga 500 milijuna dolara dolazi iz novaca poreznih obveznika. Prema godišnjem izvješću Planned Parenthood je u 2014. proveo 327.653 pobačaja. U videu dr. Nucatola razgovara s glumcima koji se predstavljaju kao kupci iz jedne biotehnološke tvrtke zainteresirani za kupnju dijelova tijela abortirane djece.

 »Bili smo vrlo dobri u dobivanju srca, pluća, jetre. Slomit će dijelove iznad ili ispod, ali svakako će pokušati dobiti ono što je traženo netaknuto«, rekla je. Dok sve to govori Nucatola mirno jede i pije vino. Za nju je vrlo jednostavno govoriti o tome kako su jetra najtraženija, te kako je u »zadnje vrijeme bilo zahtjeva i za srcem«, ali i »plućima i donjim ekstremitetima« te dodala kako dijelovi tijela malih beba koštaju od »30 do 100 dolara«.

Planned Parenthood dobiva veliku podršku od američkog predsjednika Obame budući da je u njegovu kampanju 2012. godine ta korporacija uplatila 12 milijuna dolara.

planed_poarenthood_prosvjed

Te stravične slike u našim vodećim medijima su prošle gotovo nezapažene, odnosno uspjeli su ih prikriti. Ali smo zato mogli vidjeti tužnu sliku srne zapletene u bodljikavu žicu i ta je slika potaknula demonstracije naših organizacija za zaštitu životinja. Vjerojatno bi pravi revolt izazvale slike rezanja tijela i prodaje dijelova malih pingvina. Ubijanje i komadanje malih beba svekolike borce za ljudska prava i prava životinja ostavlja potpuno ravnodušnim.

Ipak, u svijetu još ima dobrih ljudi koji su potpisivanjem peticije Financira li naš novac trgovanje organima abortirane djece? postigli da su se velike kompanije kao Avon, American Express, Coca-Cola, Ford i Xeroxess ogradile od Planned Parenthooda i obustavile svoje donacije, a tri američke savezne države već su ga prestale financirati novcem poreznih platiša.

Pohlepa, zbog koje svakih dvadesetak godina svijet upada u stravične financijske krize i milijuni ljudi ostaju bez posla i bešćutnost kojom se uništavaju ljudski životi i razaraju obitelji, slika su današnjeg društva. Je li kriza preblaga riječ za no što se danas događa i za ono što nas čeka?

Neću o politici, ali ipak…

Sva bolest društva, svi sindromi »mi ili oni«, sva nezrelost, infantilnost, neodgojenost i neobrazovanost društva u najizravnijoj mjeri dolazi do izražaja na izborima. I to se ponavlja iz godine u godinu i postaje sve gore. Da se malo odmaknemo od sadašnjih, nedovršenih izbora, mogu ponoviti ono što sam o tehnologiju naše »demokratskog« izbornog procesa napisao u prošlogodišnjem Osvrtu nakon zadnjih izbora za gradonačelnike.

Birači koji nemaju pojma što bi gradonačelnik trebao raditi, izabiru kandidate koji nemaju pojma kako bi grad trebao funkcionirati, što bi kao gradonačelnici trebali raditi i kako bi trebali upravljati gradom, a o svemu pišu i komentiraju novinari kojima isto tako nije uopće jasno što jedan gradonačelnik treba raditi. Budući da oni koji biraju i oni koji žele biti izabrani nemaju pojma što gradonačelnik treba raditi, rade ono jedino što znaju, što zabavlja jedne i druge, bave se trivijalnim pričama, trivijalnim temama, trivijalnim obećanjima, uz trivijalne predstave i političke trgovine i prepucavanja.

To je »izborna tehnologija« koja vrijedi na svim izborima. Naš prosječni birač u pravilu uopće ne povezuje svoju odluku na izborima, svoj listić koji ubacuje u biračku kutiju s činjenicom da o tome ovisi hoće li njegova djeca biti nezaposlena i kako će svi živjeti.

SpinningBoris

Foto: Wikipedija

Parlamentarni izbori pod kraj 2015. uveli su jednu posebnu novost kojoj smo se još više približili »modernom svijetu«. Jedna stranka je angažirala skupog američkog stručnjaka koji je briljantno »peglao mozak biračima« i uvelike pomogao svom kandidatu. Čuo sam da je u Srbiji i Aleksandar Vučić angažirao jednu veliku izraelsku marketinšku kompaniju koja mu je pomogla da osvoji vlast. I skupina ruskih oligarha angažirala je, u tajnosti, na izborima 1996. američke političke savjetnike da Boris Jeljcin bude ponovno izabran za predsjednika i da oligarsi sačuvaju svoja ogromna bogatstva stvorena za vrijeme Jeljcinove vladavine.

Jeljcin je u anketama  1995. osvajao samo 6 % glasova, jer su rezultati njegovog vladanja bili stravični. Međutim američki spin majstori su Ruse uvjerili da uništeno gospodarstvo, milijuni ljudi koji su ostali bez posla, milijuni ljudi koji su živjeli u velikom siromaštvu i umiranje od gladi nisu ništa strašno. I Rusi su Jeljcina na izborima 1996. ponovno izabrali za predsjednika. (Toliko o demokraciji.) O tom nevjerojatnom pothvatu snimljen je 2003. i film Spinning Boris.

Tijekom stranačkih pregovaranja o sastavu Vlade mogli smo čuti i da premijer ne mora biti »hodajuća enciklopedija«, već treba biti čovjek s emocionalnom i socijalnom inteligencijom te etičkim vrijednostima. Slažem se, to je nužno. Ali nije dovoljno. To su osobine koje mora ima svaki čovjek na svakom rukovodećem mjestu, ali premijer osim toga mora imati još mnogo drugih važnih osobina.

Opet se čulo kako oko premijera mora biti skup vrhunskih stručnjaka, ljudi koji znaju riješiti ovu tešku krizu. Super, a kako će čovjek »koji nije stručnjak«, koji nema iskustva izabrati stručnjake s mnogo različitih područja? Gdje i kako, po kojim kriterijima će ih pronaći? Kako će ih voditi, kako ih usmjeravati, kako će razumjeti njihove savjete, kako će upravljati društvom, gospodarstvom i državom, tim nevjerojatno složenim sustavima, kako će razumjeti nacionalne interese i kako će ih braniti, kako će voditi sastanke, kako će donositi odluke?

Gledajući primjere oko sebe ljudi zaključuju da zbilja svatko može voditi gradove, županiju i državu. I na izborima se tako ponašaju. Ako je stvarno tako, onda smo zbilja u »gabuli« i nećemo nikada izaći iz krize.

Pogled u budućnost, u 2016.

Na kraju sam ipak, opet, optimist (a što mogu drugo)

Svaki puta, kada na kraju godine razmišljam o narednoj godini uvijek me muče iste dvojbe. Svi očekujemo (dobro ne baš svi, jer nekima je ovako jako dobro) da se počnu provoditi drastične promjene i da naš brod koji šiban burama i olujama, stalno prolazi kroz nemirna mora, dok putnici povraćaju preko ograde, jednom konačno promijeni svoj smjer, dobije pravu posadu i krene na mirno more prema luci u kojoj nas čekaju ljepši dani. Ne treba mnogo da bi se to postiglo, ne trebamo na čelu imati genijalce i nobelovce, trebamo samo normalne ljude koji imaju znanja i iskustva, koji su se dokazali na prijašnjim poslovima, kojima je stalo do ove zemlje i koji imaju hrabrosti suočiti se s izazovima.

Temelje za naš gospodarski razvoj imamo. Svaki mjesec, prvog utorka u mjesecu na Hrvatskom katoličkom radiju u emisiji Argumenti razgovaram s našim najboljim poduzetnicima, ljudima koji su »iz ničega« stvorili svoja poduzeća, koji zapošljavaju i izvoze, koji »znaju, hoće i mogu«, koji pokazuju da Hrvatska može izaći iz krize. Takvih uspješnih poduzetnika ima mnogo. Ako su preživjeli u ovim krajnje nepoduzetničkim uvjetima, kada veći dio naše javne uprave i cijele javnosti uopće ne razumije poduzetništvo, kada trče na svjetskom tržištu »opterećeni kuglom zavezanom na noge« i uspijevaju pobjeđivati u konkurenciji s najboljim svjetskim kompanijama, tada možemo biti sigurni da bi u normalnim uvjetima postigli još mnogo brži i veći rast.

Dragi prijatelji na kraju ove godine želim Vam čestit Božić i sretnu Novu godinu. Želim da nam svima ovaj Božić bude Božić nade, Božić koji će nas ispuniti vjerom i samopouzdanjem da možemo promijeniti ovo društvo i ovo gospodarstvo, da možemo izaći iz krize, da možemo stvoriti bolju Hrvatsku.

Te želje ponavljam na kraju svake godine. Nadam se da će se jednom i ostvariti.

(sveopoduzetnistvu.com)

Komentari su zatvoreni