Ima li kraja povijesnim bespućima?

Ima li kraja povijesnim bespućima?

Ne smijemo smetnuti s uma da upravo onima koji nas pljačkaju i kradu odgovaraju ovakve eskapade povezane s povijesnim bespućima u koje smo upali

Žarko Delač

Žarko Delač

Nedavno je u Jastrebarskom obilježeno stradanje djece u Drugom svjetskom ratu koja su bila smještena u domu za nezbrinutu djecu. Rekli bi na prvi pogled – u skladu s kršćanskim naukom pijetetom i ljudskošću odaje se počast nevinim žrtvama ratnog stradanja. Nažalost, po tko zna koji već puta i ovaj je događaj izazvao razdor i pomutnju među dijelom naših sugrađana. Naime, o ovoj povijesnoj tragediji još uvijek određene skupine zauzimaju suprotna stajališta i potkrepljuju ih svojim istinama. Za jedne crkva predvođena kardinalom Stepincem spasila je veliki broj djece. No unatoč svim naporima jedan dio njih koji su spašavani u šumama Kozare, Rame ili Žumberka nije preživio. O tome je izdana i knjiga Istina i laži o Jastrebarskom jaskanskog autora Zdenka Vukovića Cene. Za druge riječ je o djeci koja su boravila u logoru i namjerno ubijena tijekom upravljanja logorom časnih sestara.

Stoga kao i u mnogim sličnim slučajevima dolazimo do frapantnih suprotstavljenih gledišta u kojima niti znanost i svjedočenja iz tog vremena nemaju neku značajniju ulogu. Pri tome možemo zaključiti kao i znanstvenici svojim stavovima samo dolijevaju ulje na vatru jer svojim tezama zastupaju potpuno drugačije stavove. Kako bi se u tom slučaju mogao onda snaći običan građanin? Odgovor može biti usmeno svjedočanstvo svjedoka iz tog vremena, ali opet se postavlja pitanje subjektivne sklonosti i načina kako na pojedinca utječe određena situacija. Ne smije se smetnuti s uma i lažno svjedočenje i krivokletstvo koje je također sastavni dio bitke za dokazivanje vlastite istine. Iako bi mnogi morali imati na umu kako 8. Božja zapovijed glasi: „Ne kaži lažna svjedočanstva!“ Stoga je jedini i najbolji pokazatelj istine arhivski materijal i zapisi o nekom događaju i vremenu. Ali i s tim treba biti oprezan jer su povijesne činjenice uvijek bile u funkciji pobjednika i vlasti koja nije prezala ni od falsificiranja i takvih podataka.

Usmjeravati pozornost na prave teme

Imajući ovo na umu nije čudno da i nakon skoro osam desetljeća od završetka Drugog svjetskog rata među Hrvatima još postoje mnoge tabu teme iz tog vremena. Koje umjesto da se s vremenskim odmakom unatoč svemu smanjuju u posljednje vrijeme, kako se čini, samo se bujaju i šire. Gdje su ona vremena s početka Domovinskog rata kad smo zaboravili nametnute nam podjele i pokazali nevjerojatno jedinstvo, a samim time snagu? Tada nitko nije postavljao pitanje zašto branitelji nose krunice i otvarao pitanje crkvenih poreza, zašto slušaju Čavoglave na prvim crtama bojišnice, a ne Bajagu ili zašto nose oznake HOS-a, a ne HV-a. Danas iz toga pravimo bespotrebne analize i dramu koja nas samo dodatno udaljava jedne od drugih i unosi sjeme razdora.

Naravno kako ne treba glumiti jedinstvo i njegovati lažno bratstvo, ali određena mjera suglasja i zajedničkih interesa mora postojati ako želimo napredak i boljitak. Onih kojima to ne odgovara uvijek je bilo i bit će, ali oni su uvijek bili i jesu u manjini. Stoga im ne treba dozvoliti da zauzimaju medijski prostor, davati im pozornost na društvenim mrežama ili ih zbog neznanja ili trenutne slabosti podržati. To je najbolji odgovor kritizerima i usmjeravanje pozornosti na stvarne probleme koji nas tište. Imamo ih napretek – od odlaska mladih, bijede starih do korupcije i pljačke materijalnih i prirodnih hrvatskih bogatstava. Pri tome ne smijemo smetnuti s uma da upravo onima koji nas pljačkaju i kradu odgovaraju ovakve eskapade povezane s povijesnim bespućima u koje smo upali.