I ja sam spreman biti premijer

I ja sam spreman biti premijer

Prateći što se događa, bojim se da će spremnost velikih stranaka za reformama ići samo toliko daleko dok netko ne zatraži »premijerski krug«. Tu bi mogla puknuti reformska spremnost. Uhljebi – politikanti&mediji&analitičari će se potruditi da pred širokom javnošću, pred onima koji gledaju »Farme« i »Big Brothere« za sve optuže »Most« i eto novih izbora

dr. sc. Viktor Simončič

Nije svaka kapa za svačiju glavu (Narodna)

Kada se vidi s kojom lakoćom se licitira, tko se sve kandidira i tko sve izjavljuje da je spreman biti premijer, lako je zaključiti da je to jedan od lakših poslova. Možda je lakše biti samo Predsjednica ili Predsjednik. Biti premijer me podsjetilo na davna vremena kada su bicikli bili rijetkost. Onda smo se na jednom biciklu vozili po principu: »Molim te, daj i meni jedan krug«. Djeca na selu su se igrala vjerojatno onoga »Molim te, sjaši Kurta« da uzjašem »ja Murta«. Dječje igre mogu biti vrlo opasne, ako stvore loše navike.

Ako želite biti pilot, uz to što morate biti super zdrav, morate biti obrazovan, inteligentan, spretan. Morate imati neke skoro nadnaravne osobine. Da bi postali kirurg morate se poslije gimnazije školovati još najmanje deset godina. Da bi postali majstor u postavljanu keramičkih pločica morate popločiti barem pola nogometnog stadiona. Ako želite postati premijer ne trebate ništa, osim što morate biti spreman biti premijer. Bitna je upravo samo spremnost. Kompetencije za premijera dolaze s izrazom: »Spreman sam biti premijer«. I to je to.

Po onoj, vidjela žaba da se konj potkiva pa je i ona je digla nogu, u svojoj nadobudnosti i ja sam se odlučio biti spreman. Pripremio sam se orbi et urbi objaviti, kako se može računati i na mene. Pripremo sam izjavu: »Odgovorno izjavljujem, spreman sam biti premijer!«. Ovo »odgovorno« sam dodao, kako bi se razlikovao od drugih mogućih kandidata za premijera.

Zašto ne bih bio premijer?

Zašto ne bih bio premijer? Nema nijednog razloga da ne budem premijer. Kako sam uz svu svoju površnost, barem što se odluka tiče ipak malo sistematičan, pogledao sam što su do sada napravili i kuda su nas doveli dosadašnji premijeri. Po internetu kruži usporedba pokazatelja razvoja današnje sa socijalističkom Hrvatskom. Po popisu iz 1991. godine bilo nas je blizu 4,8 milijuna, danas nas je nekih 4,3. Broj zaposlenih je tada bio oko 1,7 milijuna, danas malo više od 1,2. Tadašnji dug je bio 4 milijarde dolara, današnji je 57 milijardi eura. Tada je omjer broja radnika/umirovljenika bio 2.83/1, a danas se njihov omjer gotovo izjednačio 1.13/1. Rekordan broj noćenja u turizmu je 1987. godine bio 68,1 milijun, a 2014. 66,1. Broj rođenih je bio 1990. godine 55 409, a 2014. godine 39 000.

Ohladio sam se. Kao premijer ne bi mirno spavao. Ne bih mogao podnijeti da se pod mojim premijerstvom nastavlja urušavanje društvenih vrijednosti, pada društveni proizvod, raste dug, mladi odlaze, raste jaz između bogatih i siromašnih… Kako ne bi bio ništa bolji, nego vjerojatno i lošiji premijer od dosadašnjih, u mom mandatu bi morao svake godine zadužiti Hrvatsku za nove dvije milijarde eura, smanjivati broj zaposlenih za 20 000… Na kraju mandata bi na jednog radnika trebao biti skoro penzioner i pol. Molim Vas, moju spremnost da budem premijer uzmite u obzir samo ako se stvarno nitko drugi ne pojavi. Pojavi li se bilo tko, s diplomom, bez diplome ili s prepisanim diplomskim, onda neka to bude on.

I upravo zbog bojazni da nam se uskoro dogodi da možda više ne budemo »svoji na svome«, nije dovoljno imati samo spremne za premijera. Nekog tako je spreman samo za jedan krug. Nekoga koji se u odvažnosti, neukosti i neodgovornosti usudi operirati sve osim najužih članova obitelji. Ne. Trebamo nešto drugo. Trebamo mudrosti i odgovornosti, pa i spremnosti djelovati (i) u korist javnoga. Kada se dogovorimo što trebamo onda trebamo izabrati najboljeg da vozi. Ako će biti bicikl trebamo nekoga tko će biti Merckx – stariji se vjerujem sjećaju te možda najveće biciklističke legende od prije skoro pola stoljeća. Ako će biti auto onda u obzir dolazi netko kao Schumacher. Na skijama imamo najbolje Janicu i Ivicu, a na klizaljkama nekog kao Sandu Dubravčić. Ako će se na skijama i pucati, tu je Jakov Fak. Ako ćemo pješke ili trkom, onda nekoga tko je brz i izdržljiv kao trkači iz Kenije.

Na mjestu premijera trebamo nekoga tko će biti kao Eddie Merckx na biciklu...

Na mjestu premijera trebamo nekoga tko će biti kao što je Eddie Merckx bio na biciklu…

I zato pozdravljam način dosadašnjih razgovora oko smjera potrebnih reformi. Prvo se dogovorimo oko prijevoznog sredstva i kamo želimo stići, a tek onda oko onoga kome ćemo dati mogućnost da vozi. Kada se zna cilj i put do cilja moguć je i uspjeh. Svi ćemo znati kamo vodi put. Znat ćemo i što nas čeka na tom putu. Iznenađenja će biti mala ili ih čak neće ni biti. A onaj koji vozi, biti će samo vozač, a ne kao do sada »sve i sva«.

U društvu, kako god imali visoko mišljenje o nama samima i o grupama kojima pripadamo, svi smo na sličnoj razini. Može se uzdignuti pokoji pojedinaca kroničar, sportaš, umjetnik, znanstvenik, obrtnik ili poduzetnika, ali većina, velika većina koja u pravilu »gazi« iznimke, je na razini moralnih vrijednosti društva. I brojni izvjestitelji i razni analitičari ne mogu biti drugačiji od stanja u društvu. Njihove kompetencije su, kao i svakog od nas, ogledalo moralne razine društva. Usput, kada ste se zadnji puta pogledali u ogledalo? Onako ozbiljno. Zamišljeno. Vrijedi se poneki puta upitati kakva je osoba čiju sliku vidite u ogledalu.

Opasni su oni koji smatraju da znaju voziti "od klizaljki do Boeinga"

Opasni su oni koji smatraju da znaju “voziti sve ” – od klizaljki do Boeinga

Jedno od glupljih pitanja, a posebno kasnijih komentara u dosadašnjim pregovorima je ono, »je li netko spreman preuzeti odgovornost za premijersko mjesto«. Kao, ovi bi reforme, ali ne i odgovornost. Gluplje pitanje-komentar skoro da ne postoji. Kod nas ima preko četiri milijuna spremnih da preuzmu premijersko mjesto koje do sada, kako pokazuju negativni trendovi i nije baš zahtijevalo pretjeranu odgovornost. I sada upirati prstom na nove, koji ne smatraju da znaju voziti od klizaljki do Boeinga, smatrati neodgovornim i neodlučnim, smatram samo podmetanje onih kojima je oduvijek bilo pa im je i ovako dobro. Uglavnom uhljebima.

Pogrešni kriteriji za procjenu učinkovitosti javnih službenika

Iako sam se ohladio od namjere da budem premijer, s posebnom pažnjom pratim pregovore i spremnost velikih stranaka kako, stjerane u kut, pristaju na reforme. Većinu onoga što procuri kroz medije podržavam. No moram reagirati na želju kako će se ubuduće u upravi mjeriti učinkovitost službenika. Navodno će biti kriteriji, pa onda mjerila, pa ocjene, pa onda nagrade najboljima i »jao si ga« slabijima. Kako poduže živim, pamtim takve dubioze iz mnogih sredina. Poštovani pregovarači, to ne ide tako. Kod kompetentnog šefa su kompetentni i službenici, namještenici i radnici. Nekompetentni, oni koji uglavnom nemaju pojma o rukovođenju, a još manje kompetencije oko predmeta rada, pripremaju mjerila, obrasce, povjerenstva. Unaprijed propala misija.

Kako nisam skroman i kako se volim hvaliti, pa mi ni »ja-pa-jakanje« nije strano, eto da se pohvalim, kako se u prvih par godina ove države, u resoru »okoliš&slično«, gdje sam imao prilike organizirati posao, svaki predmet rješavao po principu »odmah«. Neriješenih predmeta starijih od tjedan dana skoro nije ni bilo. Nijedan poduzetnik nije čekao na hodniku i svakom su se prioritetno rješavali predmeti. Tada je svaki službenik znao da poduzetnici stvaraju dodanu korist i poreze za njihove plaće. To je moguće i danas. Bez problema. Odgovorno tvrdim da sam »spreman« pojasniti i u praksi pokazati kako to postići, kao moj besplatan i volonterski (ali stručan) doprinos reformama.

Prateći što se događa, bojim se da će spremnost velikih stranaka za reformama ići samo toliko daleko dok netko ne zatraži »premijerski krug«. Tu bi mogla puknuti reformska spremnost. Uhljebi – politikanti&mediji&analitičari će se potruditi da pred širokom javnošću, pred onima koji gledaju »Farme« i »Big Brothere« za sve optuže »Most« i eto novih izbora, s velikom mogućnošću da sve bude po onoj: »sve je isto samo njega nema«. Koga njega?

U djelu Kralj Lear Shakespeare piše: Još nije najgore dok god možemo reći: »Ovo je najgore!« Nastavimo li s »Kurtom&Murtom« onda je izvjesno da će Shakespeare još dugo imati pravo. Navijam za strpljenje. Ako smo imali za dosadašnje, dajmo priliku i mogućim budućim zajedništvima. Možda krene na bolje.

Komentari su zatvoreni