Hvaljenje Hitlera

Hvaljenje Hitlera

(Foto: Jewish Virtual Library)

Njemačka je progrmila Drugi svjetski rat i Berlinski zid. Jedva da u Njemačkoj ima još koga tko je živio za Hitlera – iza njega su ostale samo ceste i jedna knjiga, »Mein Kampf«, koja se ponovno tiska i postaje bestseler

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Nedavno sam razgovarao s nekom gospođom koja ima rođake u Njemačkoj, pa kako upravo čitam knjigu o njemačkoj ratnoj mornarici u Drugome svjetskom ratu, riječ dođe i do toga, do Hitlera. Hitler je napravio za Nijemce i Njemačku dobro, kaže gospođa, jer je osigurao punu zaposlenost (a ne kao kod nas!), a usto je izgradio i moderne ceste.

Ta mi teza, koja se još uvijek može čuti u Njemačkoj, zvoni u ušima već pola stoljeća. Točno je da je Hitler dao Nijemcima osjećaj nacionalnog ponosa i digao zemlju iz gospodarskog kaosa. (Povijesna znanost sve više prihvaća tezu kako je pravi uzrok Drugoga svjetskog rata Versajski ugovor). Da je napravio samo to sve bi bilo u redu. No napravio je i mnogo toga mimo toga, o čemu rečena gospođa ne zna niti želi znati.

Jasno je da se na taj način može sve braniti. Žena živi u divnome braku jer ju je muž odveo na romantičnu večeru (svijeće, pjenušac isl.), a onda se još iskazao u krevetu. Sve je lijepo, kao u predivnom snu – ako pritom smetnemo s uma da njezin dragi ima običaj da si malo više popije pa je onda mlati kao vola u kupusu.Problem s hvaliteljima Hitlera je baš u tome što povijesna znanost mora uzimati sve činjenice u obzir i prema njima rekonstruirati povijesne događaje i dati ocjenu povijesnih ličnosti. Isto vrijedi kada sudimo o aktualnim političkim i društvenim događajima.

Uzmimo primjerice ono nanošenje snijega u Zagrebu da bi se napravio spust od katedrale do Trga bana Jelačića. Je li trebalo u to ulupati silne novce, kad Zagreb ima i prečih briga, recimo uvođenje tekuće vode i kanalizacije, koje – na našu žalost i sramotu – još nema svako domaćinstvo u hrvatskoj metropoli? Nisam ljubitelj skijanja, sport me uopće ne zanima, no kad se odluka gradskih vlasti da sagradi skijalište usred Zagreba svede na pravu mjeru nalazim da je riječ o odličnoj, da ne kažem genijalnoj zamisli. Kolike će novinske agencije pronijeti sliku Zagreba diljem svijeta? Koliko će takve vijesti privući turista u Zagreb pa i Hrvatsku? Na kraju, i ljudi koji su gledali spustove do Trga bana Jelačića nešto su na trgu i oko trga potrošili. Sve u svemu – tako se radi posao, biznis.

Posve banalan lik

Ili što reći na »Bandićeve fontane«? Zar taj čovjek nije za svoga gradonačelnikovanja mogao ništa pametnije smisliti nego da hladi zrak po gradskim trgovima? (Isparavanje jednog decilitra vode može ohladiti deset kubičnih metara zraka za deset stupnjeva). Tako mislimo mi danas, sada i ovdje. No što će misliti ljudi za deset, pedeset ili stotinu godina? Je li trebalo sagraditi Kineski zid? Ta najveća građevina (jedino djelo ljudskih ruku koje se vidi golim okom iz Zemljine orbite) nije zaštitila Kinu od invazije Mongola. Posve uzaludan poduhvat s vojnog gledišta, koji je usto prouzročio nebrojne patnje svojih graditelja. Sav se taj rad, trud i znoj mogao iskoristiti za melioraciju tla, izgradnju sela i nastambi, za bolji život kineskog seljaka. No što je Kineski zid danas? Turistička atrakcija koja Republici Kini donosi nemali dobitak. I svi koji se popnu na njega dive se ljudskoj, pravo rečeno kineskoj radišnosti i upornosti. Kineski je zid ponos i slava Kine i Kineza – malo tko misli o patnjama onih koji su ga gradili.

»The evil that men do lives after them, the good is oft interred with their bones«, kaže Marko Antonije u Shakespearovoj tragediji Julije Cezar (»Mark Antony’s speech«). Zlo koje ljudi čine živi nakon njih, dobro je često zakopano s njihovim kostima. Doista, lakše pamtimo ljude – i žive i mrtve – po zlu nego po dobru što su nam ga učinili, naprosto zato što se zlo lakše vidi i teže zaboravlja (pa stoga novine češće pišu o negativnim negoli o pozitivnim stranama života).

No kada zlo prođe, kada umru oni koji su ga na svojoj koži osjetili, ostaje samo dobro. Njemačka je progrmila Drugi svjetski rat i Berlinski zid. Jedva da u Njemačkoj ima još koga tko je živio za Hitlera – iza njega su ostale samo ceste i jedna knjiga, Mein Kampf, koja se ponovno tiska i postaje bestseler. (Pokušao sam je čitati, no u njoj zaista nema ništa; Hitler je bio jedan posve banalan lik, ali manijak!) Zato treba razumjeti hvaljenje Hitlera, zbog onoga što sam rekao na početku ovoga napisa. Malo se ljudi bavi poviješću, no svatko se vozi po cesti.