Hrvatski protiv engleskog

Hrvatski protiv engleskog

Kao da smo odjednom zaboravili kako smo nekad govorili, štoviše kao da su ljudi na ovim prostorima sve do nedavno mukali kao goveda? Nismo dakako mukali nego smo i te kako lijepo govorili, a još ljepše pisali

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Nenad Raos

»Eh bien, mon prince, Genes et Lucques ne sont plus que des apanages, des vlastelinstva, de la famille Bounaparte«. Znate li što je to, odakle ova rečenica? To je prva rečenica iz romana Rat i mir Lava Nikolajeviča Tolstoja. Napisana je, razumije se, francuski jer tim je jezikom govorilo rusko plemstvo, slično kao što se u Zagrebu i drugim gradovima Austrougarske monarhije govorilo njemački, što vidimo i u djelu Miroslava Krleže.

Danas smo u sličnoj situaciji. Hrvati u Hrvatskoj govore engleski.

Da barem govore engleski! Govore nekim čudnim jezikom koji nije ni hrvatski ni engleski, baš kao što je govorila moja pratetka iz »Jamerike«: »Dico, ajte se plejati, a ja ću vošadišati«.

Na takve nakarade upozoravaju mnogi, uključujući Nives Opačić i Igora Čatića na ovim mrežnim stranicama. No ne mislim da su anglizmi kao takvi najveći problem degeneracije hrvatskoga jezika. Riječ printer (i njegove izvedenice printanje i isprint) ušle su u jezik s novim tehničkim uređajem, kao što su u doba moje mladosti s automobilima ušle riječi kuplung, bremza, kiler, a s kućanskim strojevima vešmašina i frižider. Neke takve riječi imaju čak dublji smisao. U korekturi uvijek upotrebljavam stranu tiskarsku terminologiju (fett, kurziv, normal) naprosto zato da bi se razlikovale od hrvatskih riječi koje treba unijeti u tekst. Isto je tako besmisleno prevoditi kratice (DNK umjesto DNA), posebice kada se izrazi iz kojih su one izvedene izvan upotrebe (tko još piše deoksiribonukleinska kiselina?). Nitko uostalom ne prevodi radar i laser – iako su i te riječi kratice.

Fraze koje paraju uši

No da se vratimo na osnovnu temu ovoga članka: anglizmi kao takvi nisu najveći problem degeneracije hrvatskoga jezika. Nisu oni najveći problem, jer – ako ništa drugo – lako se prepoznaju i s vremenom zamijene hrvatskim novotvorbama (kvačilo umjesto kuplung i sl.). Najveći problem je onaj koji sam prije deset godina istaknuo u članku ironičnog naslova »O potrebi razlikovanja hrvatskoga i engleskog jezika«, objavljenog u stručnom časopisu Arhiv za higijenu rada i toksikologiju i namijenjenom prije svega stručnjacima. No nisam se bavio samo stručnim jezikom, nomenklaturom i terminologijom, nego prije svega prikrivenim anglizmima koje vidim kao najveće zlo što prijeti našem lijepom jeziku.

hrvatski_engleski_rjecniciZa mnoge riječi nitko ne bi rekao da su engleske, jer im me možeš naći traga u rječniku engleskog jezika. Uši mi para kad na televiziji čujem »vrlo skoro«. To nije drugo nego doslovni prijevod engleske fraze very soon. Zašto tako govoriti kad imamo našu lijepu riječ »uskoro«? »To je iznenađujuće« nije ništa drugo nego doslovni prijevod engleskog prezenta (present continuous): it is suprising (= iznenađuje).

Od fraza »jedan od« i »jedan od naj…« već me boli glava. Isto tako od riječi »različit« (različite vrste sireva), »vlastiti« (moj vlastiti). Pa onda ono »ja osobno« (I personally). Sve je to došlo iz engleskog. U engleskom to još funkcionira, jer engleski je određeniji jezik od hrvatskog, ali zašto takvim riječima i frazama kvariti naš jezik? Kao da smo odjednom zaboravili kako smo nekad govorili, štoviše kao da su ljudi na ovim prostorima sve do nedavno mukali kao goveda?

Odraz lošeg materijalnog i moralnog stanja hrvatskoga društva

Nismo dakako mukali nego smo i te kako lijepo govorili, a još ljepše pisali. Zašto bi trebalo govoriti »ja osobno« (Gori lampa, gori gas, / ja vas volim, lično vas), kad već sama osobna zamjenica (ja) u hrvatskom služi naglašavanju (razlika između »kažem ti« i »ja ti kažem«), za razliku od engleskog u kojem je ona obligatorna. Čemu govoriti »jedan od najboljih«, kad možemo reći ponajbolji, ako već ne želimo reći odličan, izvrstan, izvanredan, izuzetan? No još je važnije upitati se zašto: zašto tako govorimo i pišemo, zašto zaboravljamo naš lijepi jezik?

Rekao bih – zato što ga više ne poštujemo. A kad ga ne poštujemo, onda nam je svejedno što i kako govorimo. Nije važno kažemo li važno, značajno ili bitno, jer nam razlika u značenju tih triju riječi nije bitna. Nikome više za ništa nije stalo. Iziđe prijevod s engleskog takav da ti se diže kosa, ali za to nikoga ne boli glava: glavno je da je prevoditelj brzo preveo, a izdavač malo platio. I tako dolazimo do suvremenog hrvatskog jezika, jezika kojeg ne formira lijepa književnost, pa ni narodni govor, nego loši, doslovni prijevodi s engleskog.              

 I tako se opet vraćamo na isto: nije problem što naši ljudi znaju engleski, nego je problem što ne znaju hrvatski. Jer ga nisu nikad imali prilike naučiti. Malo se čita, još se manje piše, a kad se već piše (to naročito vrijedi za stručnjake), piše se na engleskom. I nije tu riječ o »kolonijalnom mentalitetu« i »podaničkom odnosu« koji se odražava u mišljenju kako »diploma/posao/znanstveni rad koji nisu hrvatski više vrijede«, kao što kaže filozofkinja Marija Selak u Vijencu od 7. srpnja ove godine, nego naprosto o tome da je djelo napisano na engleskom dostupnije stručnoj, pa i široj javnosti. U tom pogledu engleski ima u Hrvatskoj istu funkciju koju je imao francuski u Rusiji.

I gdje je izlaz? Izlaz je u razvoju, kako kulturnom tako i tehničkom. Danas nikome u Rusiji ne pada na pamet da govori francuski. Ruski je svjetski jezik, upravo zahvaljujući bogatoj književnosti u 19. te industrijsko-tehničkom razvoju u 20. stoljeću. Stoga nam jadikovke nad hrvatskim jezikom neće mnogo pomoći: loše stanje hrvatske jezične kulture samo je odraz lošeg materijalnog i moralnog stanja hrvatskoga društva.

Komentari su zatvoreni