Hrvatski ekološki automobil još čeka na serijsku proizvodnju

Hrvatski ekološki automobil još čeka na serijsku proizvodnju

U SAD-u vlada sa 10.000 dolara potiče svakog korisnika da koristi električni automobil, a u Srbiji sa 1000 eura. Kod nas se registracija takvog automobila plaća skuplje, i zato imamo samo 17 takvih automobila na cestama 

EU nam nalaže nam da dio postojećih automobila zamijenimo vozilima na alternativni pogon. Vlada treba promijeniti postojeću zakonsku regulativu te olakšati proizvodnju takvih vozila, kaže Vjekoslav Majerić

Zagrebačka Dok-ing Grupa ove godine slavi 20. obljetnicu rada i postojanja. Krenuvši s malim strojevima za razminiranje, u tvrtki su uglavnom na osnovi inovativnih inicijativa vlasnika i direktora Dok-inga Vjekoslava Majetića razvili i stroj za potrebe rudarstva, prvo dizelski pa onda i električni, a potom i stroj za protupožarnu zaštitu. Ono što te strojeve bitno razlikuje od bilo čega drugog na tržištu jest daljinsko upravljanje, čime se bitno smanjuje rizik za operatora stroja u bilo kojoj aktivnosti. Dugogodišnje iskustvo rada i razvoja tih strojeva dovelo je i do razvoja modela električnog automobila, što postaje još jedna djelatnost tvrtke. S obzirom na izrazito ekološki pristup svim proizvodima, dio tvrtke se bavi i razvojem proizvoda koji koriste energiju iz obnovljivih izvora za proizvodnju električne energije. Danas je u Dok-ingu zaposleno 170 djelatnika, a prosječna plaća je 8700 kuna. Godišnje u istraživanje i razvoj ulažu između dva i tri milijuna eura. Izvoze 90 posto proizvoda u mnoge zemlje svijeta i jedan su od velikih partnera NATO-a. S Majetićem smo razgovarali o planovima za sljedeću godinu, uvjetima proizvodnje u Hrvatskoj i drugim zemljama, te o prijedlozima za unaprjeđenje proizvodnje u Hrvatskoj.

Proizvodite li već u drugim zemljama?

– Trenutačno pregovaramo na dva-tri mjesta za proizvodnju našeg električnog automobila. Jasno da bi u Aziji ili Americi proizvodnja bila daleko veća nego što je u Europi i Hrvatskoj. Preseljenjem možemo izbjeći troškove prekomorskog transporta, koji znatno utječu na cijenu na lokalnom tržištu. No to ćemo tek vidjeti, pregovori su tek u povojima. Radimo i robote za afričke rudnike, a trenutačno ih proizvodimo u Hrvatskoj. Ukoliko ta količina naraste preko kritične mase od pedesetak robota godišnje, onda ćemo i tu proizvodnju prebaciti u te zemlje. Zadržali bismo samo hardverski i softverski dio koji bi onda isporučivali za takve uređaje.

Koliko bi trebalo novca da se pokrene ozbiljnija proizvodnja automobila?

– Oko 50 milijuna eura za niskoserijsku proizvodnju, do 1000 vozila godišnje. Ima zainteresiranih ulagača: dobivamo pisma namjere, a nedavno smo bili i u Los Angelesu na sajmu gdje su se predstavili najznačajniji svjetski proizvođači, i to vrlo skupih automobila. Krasno smo primljeni i grad nam je ponudio mogućnost proizvodnje. Mi bismo zapravo bili najsretniji s nekim povoljnim kreditom HBOR-a ili neke druge banke, jer bi tako mogli pokrenuti proizvodnju kod kuće.

Jeste li ga kod nas već pokušali dobiti?

– Nismo još tražili. Trenutačno se spremamo za proizvodnju manjeg broja automobila koji bi se radili isključivo po narudžbi poznatog kupca. Našli smo način da se financijski ne preopteretimo, a da ipak sve dovedemo do finalnog proizvoda koji će najvjerojatnije osvojiti svjetsko tržište, barem prema onome što smo vidjeli u Americi. Bili smo ponosni što se jedan hrvatski proizvod našao među najpoznatijim i najskupljim svjetskim automobilima, a interes za njega je bio golem. Auto ćemo u cijelosti prilagoditi kupcu, što znači da će moći birati primjerice boju sjedala, a cijena će biti oko 50.000 eura.

Nedavno je u Bugarskoj pokrenuta proizvodnja električnog automobila, čime je otvoreno čak 2000 radnih mjesta. Bi li, s obzirom na to da bi se tako mogao zaposliti veliki broj ljudi, i naša vlada trebala na neki način pomoći vašoj proizvodnji?

– Činjenica je da bi se sufinanciranjem korištenja električnih automobila potaknula prodaja i uopće interes za takve automobile. Primjerice, u SAD-u vlada sa 10.000 dolara potiče svakog korisnika da koristi takav automobil, a u Srbiji sa 1000 eura. Kod nas je suprotno: registracija takvog automobila plaća se skuplje, i zato imamo samo 17 takvih automobila na cestama. To je katastrofa jer i temeljem direktive Europske unije moramo zamijeniti dio postojećih automobila s vozilima na alternativni pogon. Mislim da vlada treba promijeniti postojeću zakonsku regulativu te svakako naći načina da olakša proizvodnju.

Automobilska industrija je veliki potencijal, međutim kod nas nikako da zaživi?

– Vlada bi mogla osigurati beneficije za mnoge industrije jer smo vidjeli da tko god je dolazio kod nas pokrenuti proizvodnju, okrenuo se i otišao neobavljena posla. U Hrvatskoj se mnogo radi za autoindustriju, ali glavna proizvodnja odlazi u Njemačku, Mađarsku… Treba vidjeti zašto je to tako jer očito nešto ne štima kada nam investitori odlaze.

S obzirom na to da imate iskustva s inozemstvom, kako ocjenjujete uvjete proizvodnje kod nas? Jesmo li mi samo, uvjetno rečeno, skupa radna snaga ili ima i puno toga drugog?

– Tu je još i dugotrajno rješavanja zahtjeva, sporo otvaranje tvrtke, teško dolaženje do potpora, visoki porezi… U drugim zemljama sve puno jednostavnije funkcionira. Kod nas je pitanje kako uopće početi s proizvodnjom jer nema dovoljne financijske potpore, a dio poduzetnika i ne zna iskoristiti ono što ipak postoji. Mi uspijevamo zato što svaki proizvod razvijamo do kraja i onda ga kao takvog plasiramo na tržište. Proizvodnja u Hrvatskoj mogla bi se unaprijediti kada bi država potencijalnim investitorima dala na početku sve besplatno te manje poreze, a zaradila bi tako što bi proizvodnja i zaposlenost punila proračun. Uz to Hrvatskoj bi, po uzoru na praksu u razvijenim zemljama, trebala jedna investicijska banka. HBOR bi bio dovoljan kada ne bi ovisio o poslovnim bankama. Primjerice, kada mi HBOR odobri 10 milijuna eura kredita, a poslovna banka mi ne da toliko jer nemam dovoljno nekretnina, onda mi HBOR-ov kredit ništa ne znači. Investicijska banka treba imati mogućnost isfinancirati već gotove i ugovorene projekte, primjerice velike i sigurne narudžbe, jer povrat novca je siguran. Kako nemamo jednu takvu banku, i sam sam morao odbijati velike narudžbe iz Iraka i drugih zemalja.

Što očekujete od ulaska u EU?

– Očekujem svakako da će nam biti bolje, ne samo zbog većeg tržišta nego i zato što ćemo onda lakše doći i do povoljnijih kredita u investicijskim bankama o kojima sam govorio, ali i u drugim bankama gdje su kamate znatno manje nego kod nas.

(Jasminka Filipas / Privredni Vjesnik)

Izvorni članak možete pročitati ovdje.

 

 

 

 

 

Komentari su zatvoreni