Hrvatska – suverenost bez države

Zbog međusobne ovisnosti mreža društvenog utjecaja redovito se događa to, da se neriješeni gospodarski problemi pretvore u političke, politički u ljudske, a ljudski u sigurnosne

mr. Zdravko Mršić
U  Hrvatskoj je malo ljudi koji nisu zabrinuti za svoju budućnost ili za budućnost svojeg poroda, nacionalnog gospodarstva, zemlje i njezine sigurnosti, države i njezina opstanka, prostora, znanosti, kulture, ljudskosti i svojeg naroda te koji nisu zabrinuti za sudbinu hrvatskih prirodnih izvora. Među našim ljudima rijetki su optimisti – ljudi koje nisu shrvale zle slutnje. Hrvati sad žive bez nade. Na temelju sadašnjeg stanja naroda velika očekivanja ispovijedaju jedino izborni oglasi.
Nedavno mi je jedan školovan, sređen i brižan domaći čovjek rekao: „Od Drugoga svjetskog rata smo se uzdali u Zapad, a sad Zapada više nema!“ Pitanje „Kamo sad spada Hrvatska?“ nema odgovora. To se kronično pitanje nameće jače, nego akutno pitanje „Kamo sad spada Grčka?“ To su stvarna pitanja ljudi, a ne retorička pitanja političkih analitičara. Pitanja bez odgovora traže akciju, koja treba donijeti odgovor. Francuzi bi rekli, L’action directe!
Mnogo je lakše odgovoriti na pitanje: „Kome pripada Hrvatska?“ Odgovor je jednoznačan: „Pripada svjetskim i domaćim bankarima i trgovcima!“. Hrvatska je postala ogrankom svjetskoga (odnedavno i zasad) slobodnog tržišta. Hrvati u sve većem broju postaju toga svjesni. Uskoro će pravog položaja Hrvatske biti svjestan presudan, kritičan broj Hrvata. Oni, koji su toga svjesni, smatraju takav položaj Hrvatske neprihvatljivim, a i neprihvatljiv odgovor vodi u l’action directe.

Četiri mreže društvenog utjecaja

Podsjetit ću, da u svakom društvu djeluju četiri mreže društvenog utjecaja: politika ili država, gospodarstvo, sigurnost ili obrana i sustav ljudskih vrijednosti, koji je utemeljen na sustavu uvjerenja. Navedene mreže društvenog utjecaja su zakonita sredstva, kojima članovi političke zajednice ili države zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe. Sve živo – bilje, životinje i ljudi – ima potrebe, jer je životni postupak ili proces ovisan o mrtvoj tvari i promjenama u njoj. Međutim, od svega živoga samo ljudi imaju svrhe, pa ljudima valja ili nasilno zatrti svrhe ili im omogućiti ispunjenje svrha – običnih ljudskih svrha – koje se bitno razlikuju od društvenih svrha, koje su redovito svrhe posebnih interesa, a ne svrhe običnih ljudi. Hrvati danas slabo zadovoljavaju svoje životne potrebe, a još slabije ispunjaju ljudske svrhe.

Podsjetit ću i na to, da su mreže društvenog utjecaja neraspletljivo isprepletene i da zajednički dosežu svaku jedinku političke zajednice. Sve su te mreže jednako važne, iako se čini da u određenim okolnostima i prilikama neke od njih imaju važnost veću od ostalih mreža.
Zbog međusobne ovisnosti mreža društvenog utjecaja redovito se događa to, da se neriješeni gospodarski problemi pretvore u političke, politički u ljudske, a ljudski u sigurnosne. Pete vrste problema nema. Stoga želim naglasiti, a ne samo podsjetiti, da su u Hrvatskoj, u Europi, na Zapadu pa i u cijelom globaliziranom svijetu gospodarski problemi već prerasli u političke i ljudske te da oni počinju prerastati u sigurnosne. Danas takozvana međunarodna zajednica živi u miru, jer se ne ratuje među zemljama. Međutim, ratuje se unutar više od šezdeset zemalja svijeta. Tamo gdje se još ne ratuje, društvene napetosti prerastaju u sukobe. (U što se može svrstati stanje u BiH, s kojom RH dijeli granicu od 933 kilometra?) Međutim, svjetska, zapadna, europska i posebice hrvatska politika su u kaosu ili zbrci upravo u vrijeme, u kojemu je društvena stabilnost prijeko potrebna.
Sadašnje teško stanje hrvatskog naroda prouzročeno je četirima velikim nevoljama, koje su – kao kakve elementarne nedaće – pogodile po jednu od četiriju mreža društvenog utjecaja u Hrvatskoj. (One su kao kakve nemani ili kao kakvi „jahači Apokalipse“ navalili na hrvatsko gospodarstvo, hrvatsku državu, naš sustav uvjerenja i na našu otpornost, opstanak ili sigurnost.) Međutim, sve te četiri nevolje u biti su prouzročene naglom globalizacijom vođenom po načelima liberalizma.

zmrsicDeindustrijalizacija

Industrijska revolucija počela je iz jednog izvora. U početku su se industrijalizirale europske atlantske zemlje Velika Britanija, Belgija, Nizozemska i Francuska te SAD. Ostale europske zemlje su se počele naknadno industrijalizirati, a da se i ne govori o zemljama na ostalim kontinentima. To je stvorilo neravnomjernu razdiobu tehnologije, industrijskog potencijala, bogatstva te vojne i političke snage država, zemalja i naroda u Europi i svijetu.
Posljedice takvog razvitka bili su ratovi u Europi u devetnaestom stoljeću, dva svjetska rata, nebrojene klasne i nacionalne revolucije na sjevernoj polovici zemljine kugle tijekom prve polovice dvadesetoga stoljeća te kolonizacija cijelih kontinenata od europskih sila. (U Kini je sedam dalekih zemalja imalo svoje posjede.) Zemljama koje se nisu bile počele ozbiljno industrijalizirati do kraja devetnaestog stoljeća – Njemačka i Japan jesu – revolucije su bile jedini način zaštite nacionalnih interesa i državne samostalnosti – prava povijesna nužda.
Najžešća od svih revolucija, koje su se zbile u samo 38 godina (Sun Jat-sen 1911. i Mao Zedong 1949. godine), bila je Staljinova nacionalna industrijska revolucija 1931. godine unutar Lenjinove klasne Velike oktobarske revolucije.
Hrvatska se također počela pravo industrijalizirati i počela nakupljati tehnologiju istom nakon izvedbe komunističke revolucije i to od 1950. godine. Taj je postupak trajao do 1980. godine kad su počela politička previranja u SFRJ, ali i kad su se na Zapadu pojavile digitalna tehnologija, koja se iz kompjutora proširila u nebrojene industrijske proizvode i postupke te biotehnologija koja je utemeljena na biokemiji, koja je preobrazila poljoprivredu, proizvodnju hrane, farmaceutsku i kozmetičku industriju, medicinu i poimanje razvitka života.
U posljednjih dvadesetak godina – koje su u nas zasjenjene Domovinskim ratom, obnovom samostalnosti Hrvatske i nakaznom vladavinom HDZ-a – Zapad se deindustrijalizirao, iz njega je nestao industrijski kapital, u njemu je ostao samo spekulativni kapital, a zapadni investicijski kapital premjesti se na Istok. Time je stvorena nova svjetska razdioba rada, raspolaganja tehnologijom i industrijskim vještinama, industrijske proizvodnje, slobodnog kapitala, bogatstva naroda te političkog utjecaja i vojne sile. Od početka Industrijske revolucije industrija je bila prvorazredno političko, gospodarsko i obrambeno sredstvo naroda.
Zapad, Europa i Hrvatska su se deindustrijalizirali dvjesto – ili dvjesto pedeset godina, kako tko računa – od početka Industrijske revolucije. Stoga sad Hrvati nemaju što prodati svijetu, kako bi mogli od svijeta kupiti to, što trebaju imati ili trošiti, a što sami ne proizvode. Kućanstva, proizvodna poduzeća, poslovne banke i države Zapada i Europe – a to vrijedi i za Hrvatsku – pali su u dužničko ropstvo i siromaštvo, a propadanje prikrivaju daljnjim zaduživanjem. To na cijelom Zapadu stvara prijerevolucijsko stanje, kakvo je bilo stvoreno u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća. Postavlja se pitanje: „Što se na Zapadu valja poduzeti, da se narodi ponovo industrijaliziraju?“

Europska Unija

Usporedo s deindustrijalizacijom i propadanjem Zapada tekla je i pretvorba Europske Ekonomske Zajednice, kojoj se Hrvatska bila zavjetovala 1990. godine, u Europsku Uniju. Umjesto Europe Roberta Schumana, u kojoj je demokratska nadnacionalna struktura samo koordinirala djelovanje nacionalnih država, pojavila se unitarna politička tvorevina, koja je pola stoljeća nakon prestanka Drugoga svjetskog rata uskrisila nacionalno pitanje, koje potresa Europu i koja nije u stanju – što bi Europi bilo potrebno – uza se vezati zemlje Južnog Sredozemlja, Istoka Europe i Središnje Azije. Europska se Unija, kao ni Hrvatska, sad ne može sama „hraniti i braniti“. Sad se EU pokušava uticati azijskim zemljama za financijsku pomoć i to samo zato, što se gotovo potpuno deindustrijalizirala.
Europska Unija je hibridna politička tvorevina, koja nadzire narode, ali koja ih nije u stanju, ne može i ne želi štititi. EU je unitarna politička tvorevina, koja štiti Europu kao dio svjetskog tržišta, na kojemu nema demokracije – svjetsko slobodno tržište i demokracija ne idu skupa – nema nacionalne politike ni nacionalne sigurnosti, u kojemu je razbijeno životno ljudsko zajedništvo i u kojemu su narodi raspršeni u pojedince, koji se osjećaju usamljenima i izgubljenima.
Hrvatsko povijesno nacionalno iskustvo izravno pokazuje da unitarizam ni u carskoj Austriji ni u kraljevskoj Mađarskoj ni u dvjema Jugoslavijama nije mogao nadomjestiti zajedništvo pa to ne će uspjeti ni u EU, u koju hrvatska politika zavodi hrvatski narod. To pokazuje i iskustvo naroda u dvjema Čehoslovačkim Republikama i u SSSR-u.
Ako se Europska Unija ne počne pretvarati u Europsku Političku Zajednicu rasut će se kao i svaka druga politička tvorevina, koja je zanemarila, potiskivala i pokušala zatrti nacionalno pitanje. Da opstane, Unija bi uz svojatanje sve većih ovlasti morala prihvatiti i preuzeti odgovornost za zaštitu ljudi i naroda, rada i vrijednosti rada, prostora i prirodnog blaga, okoliša i klime. Ako Unija ne omogući svojim narodima da se zajednički „hrane i brane“, oni će je odbaciti, jer se narodi moraju „braniti i hraniti“, kao što su radili stoljećima i tisućljećima upravo u Europi, a Unija narode sad u tome priječi. Unija je za Hrvatsku uistinu elementarna nedaća.

Liberalizam

Ne postoje liberalizam i neoliberalizam. Liberalizam je uvijek bio jedan, ali se povremeno povlačio i to tad, kad bi cio kapitalistički sustav bio ugrožen, kao u SAD u vrijeme “Velike depresije“ ili u Zapadnoj Europi poslije Staljinova zaposjedanja Istočne Europe.
Liberalizam je doktrina, ideologija ili svjetovna religija, koja naučava (1) da svaki pojedinac mora imati slobodu, jer je razumno biće, (2) da briga svakog čovjeka samo za vlastite dobrobiti najbolje prinosi općem dobru, (3) da nadmetljivost ili konkurentnost čini najizvrsniju ljudski vrlinu te (4) da slobodna svjetska trgovina i slobodno svjetsko tržište jamče svjetski mir.
Liberalizam njeguje štovanje pojedinca, kako bi moga nijekati postojanje naroda i odbacivati potrebu zajedništva. On naglašava potrebu brige pojedinaca za vlastite probitke, kako bi se izbjegnula briga za opće dobro te potreba zaštite ljudi i naroda, rada i vrijednosti rada, prostora i prirodnog blaga, okoliša i klime. Liberalizam propovijeda nadmetanje ljudi, naroda, proizvodnih poduzeća i prostora, kako bi se kapital dokopao jeftina rada i prirodnog blaga. On zagovara uspostavu i trajanje slobodnog svjetskog tržišta, jer se njime zatire demokracija, onemogućuje nacionalna politika, a država uzima iz ruku naroda.
Europska unija, ali i RH postale su sijelima liberalizma, koji posebice Angela Merkel provodi pruskom žestinom i štazijevskom upornošću. U RH je i predsjednik SDP-a u lis-topadu 2011. godine izjavio da je SDP „liberalna“ stranka. Socijalni demokrati više ne spominju treći put – ukrcali su se u liberalni vlak, koji vozi u propast. Stoga, njemačka kancelarka optimistično kaže da će EU trebati deset godina za oporavak, a naši će socijalni demokrati i dalje nastaviti kukurikati.
Glede uloge države liberalizam je narodima nametnuo liberalizaciju trgovinskog sustava, privatizaciju državne imovine te proizvodnih i uslužnih poduzeća, ali i deregulaciju, koja državi oduzima pravo da se miješa u gospodarstvo. Otad država ne služi narodima, nego kapitalu i svjetskom slobodnom tržištu. Liberalizam je narode učinio golorukima, ljude pretvorio u potrošače i to potrošače bez kupovne sposobnosti, koja stvara radna mjesta.

Posvemašnja nesigurnost

Europski su se narodi otkad postoje sami „hranili i branili“. Brinuli su se da opstanu i ostanu. Danas to ne mogu i ne smiju činiti. Prepušteni su nemilosti i milosti tržišta. Sami se ne mogu hraniti, jer ih u tome sprječavaju ili nezaposlenost ili proizvodnja dobara i usluga, koji se ne mogu prodavati diljem svijeta, a prisiljeni su svoja nacionalna tržišta držati otvorenim za tuđe proizvode. Zapadni narodi su postali neotpornima, jer je liberalna ideologija iz njih uklonila zajedništvo i oduzela im političku silu, koja je utjelovljena u državi.
Narodi su izgubili zaštitu. Hrvati su opstajali najveći dio svojeg trajanja u tuđim državama, jer su se držali svoje zemlje i svojeg jezika. Danas im je u pogibelji ne samo državnost ili suverenost, nego i zemlja.
Prije početka propovijedanja liberalizma vladao je merkantilizam, koji je učio da razmjena između svake dvije nacionalne države mora biti uravnotežena. Time je svako domaće ili nacionalno tržište bilo zaštićeno. Liberalizam ne štiti ljude i narode, nego slobodu tržišta i kapital. Iz naroda su uklonjeni sustavi jačanja njihove otpornosti, opstanka ili sigurnosti. Danas su svi narodi na čekanju, a to vodi njihovu propadanju i propasti.
Mnogi se pojedinci pokušavaju spasiti bijegom iz Hrvatske. Međutim, sa Zapada i iz Europe se ne može pobjeći. Stoga Europu valja zajednički braniti sa svakog njezina mjesta pa i iz Hrvatske.
Jedini izlaz iz svjetske nesigurnosti je žestoka obrana od slobodnoga svjetskog tržišta, koja treba doći od naroda i njihovih država. Za to narodi opet trebaju svoje države uzeti u svoje ruke, a EU opet napraviti zajednicom. Unitarizam u službi kapitala uništava Europu, a zajedništvo će je spasiti. Europa treba dobiti domaćeg gospodara, kako bi se mogla reindustrijalizirati. (Nastavlja se)