Hrvatska priča

Hrvatska priča

Živjelo se stihijski – daj što daš, troši dok imaš, ne misli na sutra. Je li se živjelo bolje ili gore, nije pravo pitanje, nego je li zarada bila korelirana s radom? Nije, ali ona nikada i nije tako korelirana. Nađi dobro poduzeće, radi što manje, državu varaj što više – i ničeg se ne boj. Sve dok ne dođe račun na naplatu. A onda kukaj

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Žali mi se čovjek iz susjedstva, čovjek – štono se kaže – bez ikakvih prihoda. Izgubio je posao, a u dobi od 50 godina više mu ga nitko ne želi dati. Ima mlađih. Sada čeka da napuni još koju pa da dobije kakvu-takvu mirovinu. Mirovinu s kojom, s obzirom na radni staž i malu plaću, jedva da će moći krpati kraj s krajem. U kakvoj mi to državi živimo? Jadan čovjek.

Jadan čovjek, mislio sam i ja, sve dok nisam do kraja čuo njegovu životnu priču. „E, to su to bila vremena u bivšoj državi“, hvali se on i ujedno žali meni. „Kako se onda živjelo!“ Kako tko, mislim si. Ja nažalost nisam imao iskustva takvoga življenja. Biti tri godine bez posla, a poslije raditi za postdiplomsku stipendiju u visini plaće čistačice (drugi nisu bili te sreće nego su voluntirali), davati privatne instrukcije, pisati za novine po skrivečki, anonimno, jer sam bez svoje krivnje bio „na crnoj listi“ (a moj urednik u svoje vrijeme na Golom otoku)… No vratimo se priči iz susjedstva.

Socijalističko »plemstvo«

Moj susjed na svoju sreću nije tako živio. Pripadao je „nižem plemstvu“, radničkoj klasi („više plemstvo“, klasu sačinjavali su pak „rukovodioci“ ili, po narodski, budže). Radio je vani, no ne na baustehle nego za hrvatsko poduzeće. Radio je što je radio, a para je bilo k’o blata. „Svaki sam mjesec dobivao plaću da sam njome mogao kupiti manji auto“, hvali se on meni. Gdje je sad taj novac?

Uštedio dakako nije ništa. Sve je propio, potrošio po birtijama. Nije se sjetio da bi nešto mogao ostaviti i za starost. Ako već nije vjerovao bankama mogao je kupiti stan (po mogućnosti na moru) pa ga sada iznajmljivati. Mogao je kupiti zlatne poluge, satove… Mogao je kupiti strojeve pa se sada, kada je ostao bez posla, baciti u poduzetništvo. Mogao je… ali nije. No ono što je najzanimljivije u toj priči je: kako je čovjek s tako velikom plaćom mogao spasti na tako malu mirovinu?

Izbjegavanje plaćanja punih doprinosa

Odgovor je tipično hrvatski: nije bio prijavljen na punu plaću. Poslodavac ga je prijavio na neku malu, no još (vjerujem) realnu plaću. Pa je onda prema njoj uplaćivao doprinose. Dobro svima, i njemu i radniku. Sve dok se ne počnu svoditi računi.

Gledajući pravo i zdravo na stvari, jasno je. Prvo se vara državu, jer se ne uplaćuju porezi, prirezi, izdavanja za zdravstveni i mirovinski fond, a onda se državu psuje što je mirovina mala, iako se ona do punog, minimalnog iznosa nadoplaćuje iz proračuna, drugim riječima iz džepa onih koji uredno i po zakonu plaćaju poreze. Dakle, prvo si državu varao, krao, a sada od nje prosjačiš. I još je psuješ – i kukaš.

Koliko košta bolest u Americi?

To su dakle naše hrvatske prilike i neprilike. Pustimo sad priče o nekoj sirotoj koja je cijeli život, od 18. do 65. godine života radila za 2.500 kuna na blagajni ili na tvorničkoj traci, pa sada nema od čega živjeti. Bilo je i takvih, neću reći, no koliko? Mnogi koji su radili za takve plaće nisu od njih živjeli. „Ne mogu vjerovati da u Jugoslaviji radnik živi od 100 dolara mjesečno“, kažu meni u Americi. „Da, ali taj ne živi od svoje plaće; on živi od svoje zemlje, a radi za bolovanje (kada je berba) i za zdravstveno osiguranje“, odgovaram ja njima. Koliko stoji bolest u Americi?

 Živjelo se dakle stihijski, daj što daš, troši dok imaš, ne misli na sutra. Je li se živjelo bolje ili gore, nije pravo pitanje (jer u svakom sistemu je nekome bolje, a nekome gore), nego je li zarada bila korelirana s radom? Nije. Pa kada nije korelirana, ne moraju biti korelirana ni izdvajanja iz dohotka sa zaradom. Nađi dobro poduzeće, radi što manje, državu varaj što više – i ničeg se ne boj. Ničeg se ne boj dok ne dođe, kao što rekoh, račun na naplatu.

A onda kukaj. Jer kriva je država, političari, vlada, sabor, kapitalizam, liberalizam, Franjo Tuđman i Franjo Josip, krivi su svi samo ne ti. Tipična priča, tipično hrvatska.

Ostavi komentar

*

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.