Hrvatska na dnu Europske unije

Hrvatska na dnu Europske unije

Prošle godine je umrlo 19 000 više ljudi nego što je rođeno. Zaposlenost u Uniji nadmašila je razinu iz 2008. godine. Jedina država u kojoj je zaposlenost u istom periodu pala jest Hrvatska – za 0,1 %, sve druge države imaju veću zaposlenost. Nezaposlenost mladih u EU-u je također smanjena. Kod nas je vjerojatno isto pala ispod 50 %, jer mladih ima sve manje, a i sve više ih odlazi

dr. sc. Viktor Simončič

Ja ću svoje otkukurikati, a hoće li svanuti nije moja stvar (Slovačka narodna)

Viktor Simončič

Viktor Simončič

Nisam na javnim mrežama, ali imam istomišljenike s kojima komentiram događaje. Jedan napiše nešto i pošalje onima za koje misli da su na istoj »valnoj dužini«. I onda slijede komentari, a broj poruka se penje na 30 – 40. Često su tamo adrese onih koje ne poznam. Pitanje kako promijeniti na bolje stanje u društvu stalno visi u zraku. Anamneze su uglavnom slične, iako često isto vidimo različito, dijagnoze su manje jasne, a terapije se uglavnom svode na nemoć. Nemoć ne priznajem. Priznanjem nemoći ponizio bi sebe. Svaki pojedinac je moćan ako je svjestan kako može doprinijeti napretku, pa makar samo »popravivši pipu u stanu da ne curi ili zube«, kao je davno napisao Duško Radović.

Savjet kojeg dajem je kako viđeno treba opisati. Pisati i ostavljati tragove. Dobrih 30 godina se držim narodne slovačke: Ja ću svoje otkukurikati, a hoće li svanuti nije moja stvar … Kako god se nejasnim čini puta dolaska do sadašnjeg stanja, i kako god se neki trudili da kormilare naše svakidašnjice uveličaju ili umanje, dosta točno se može ocijeniti doprinos svakog od njih. Kormilari naše svakidašnjice raspolažu i medijskom moći pa uglavnom izgledaju jako veliki, sebi samima toliko važnim da odluke donose i preko koljena, s posljedicama za koje često nema terapije. Pacijentu kao da poslije njihovih odluka ima sve manje spasa.

Terapije su kao kod svih teških bolesti teške, a lijekovi uglavnom gorki, po onoj »ljutu travu na ljutu ranu«. Je li netko kada smo stvarali državu mogao zamisliti da će svaki peti stanovnik Hrvatske biti siromah!? Postoji li dovoljno gorak lijek kako bi 20 % stanovnika Hrvatske izašlo iz siromaštva? Prošle godine je umrlo 19 000 više ljudi nego što je rođeno. Zaposlenost u Uniji nadmašila je razinu iz 2008. godine. Jedina država u kojoj je zaposlenost u istom periodu pala jest Hrvatska – za 0,1 %, dok samo u Finskoj stagnira. Sve druge države imaju veću zaposlenost. Nezaposlenost mladih u EU-u je također smanjena na 18,6 %. Kod nas je vjerojatno isto pala ispod 50 %, jer mladih ima sve manje, a i sve više ih odlazi. Gotovo neprimjetno samo pali na pretposljednje mjesto među država članicama EU-a. Postoji li dovoljno »ljuta trava« da nas potjera prema naprijed?

U knjizi Društvo umanjene vrijednosti sam napisao kako su pogubna događanja danas posljedica pogrešaka od ranije. Ili, drugim riječima, ništa nije slučajno i ne događa se samo od sebe. Da smo u ranijem političkom sistemu njegovali kvalitetu ili kako se to danas naziva izvrsnost, sigurno je da nam na površini ne bi bili ovi koji jesu.

U državi s radničkom diktaturom, bilo je nekako logično nametnuto da su važnija mjesta zauzimali radnici. Oni su mogli biti sve, baš sve, osim ne baš neurokirurzi i piloti. Valjda impresionirani Titom i njegovom vještinom vođenja države, iako je naoko bio samo obični bravar koji mi se danas (valjda sam previše zgranut nesposobnošću današnjih političara) čini još puno većim nego prije kada sam bio mali pionir, bilo je po logici stvari moguće da su i druga mjesta zauzimali mnogi s manjkavim školskim obrazovanjem. Kako ste mogli i pomisliti reći nekome da ne može biti direktor najveće tvornice, pa makar imao samo osnovnu školu, brzi tečaj za varioca ili je bio krovopokrivač ili vodoinstalater (nemam ništa protiv ovih časnih zanimanja), a bravar Tito može voditi i Jugoslaviju i još 100 nesvrstanih država? I tako nam se dogodilo da su najveći broj važnih položaja zauzimali upravo takvi, s premalo izobrazbe ali podobni, poslušni, slatkorječivi. Kako su u negativnoj selekciji bivšeg sistema oni, koji su se popeli gore, birali ispod sebe još manje sposobne, po logici stvari oni ispod su bili lošiji od onog iznad.

Nastavak negativne kadrovske selekcije

Stanje danas isto. Evo zadnjeg primjera Mostovskog kadroviranja. Zašto spominjem Most? Pa zato jer se oni zaklinju u visoke moralne vrijednosti, koje u kadroviranju velike stranke nikada nisu imale, jer su im članovi uglavnom bili iz iste partije i nastavili su istu pogubnu praksu negativne selekcije. Most je trebao biti drugačiji. Mislio sam da je ono imenovanje za posebnog ekonomskog savjetnika mladca bez staža ili savjetnika s umjetničkim obrazovanjem za reorganizaciju MUP-a slučajnost. No ispada da je to praksa Mostovaca. Narodne novine d.d., koje su u dugu 17.1 milijuna kuna, dobile dva nova člana Uprave, i to kandidate s Mostove liste koji su postavljeni u posljednjem trenutku mandata Mostova ministra gospodarstva Tomislava Panenića. Mislim da će oni sigurno riješiti problem duga Narodnih novina od nekih 17 milijuna. Moš’ mislit! (Jutarnji list: Panenić u upravu tvrtke s ogromnim gubitkom ugurao kolege iz Mosta bez pravih referenci).

Imajući u mislima kormilare naših sudbina, čini mi se kao čak ni činjenica da poneki imaju završene fakultete ne znači i ne govori previše o kvaliteti. Možda tek da su neki i bez fakulteta bolji od njih ili ono što mi se čini manje simpatično, ali taj se zaključak tu ne može izbjeći, je da na fakultetu nisu baš niti previše naučili ili su diplomu dobili na naš lako prihvaćen »trgovački« način.

Dok je izlazio Feral Tribune, u njemu su redani najrazličitiji primjeri stjecanja diploma preko noći; mislim da sam jednom vidio kako je neki uvaženi član elite položio srednju školu u jednom danu. Čak mislim da se sjećam da je iz svih predmeta dobio dvojku. Hajde, barem je bio skroman, zar ne?

Kompetencija je čudna stvar. U knjizi Društvo umanjenje vrijednosti sam si 2012. godine postavio pitanje, može li se kod nas nešto naučiti na način kako se to radi među prvih 500 sveučilišta svijeta? Uz veliku ispriku onim vrijednim profesorima, onima kojih se sjećate kao učitelja, kod nas postoji plejada onih od kojih se ne može ništa naučiti. Jer što vas može naučiti profesor – tezgar koji u semestru predaje 17 predmeta (tada sam po sjećanju napisao 17, a ispada da ih je bilo 19!), kao što sam to prije par godina pročitao da radi neki bivši zamjenik ministra znanosti. Što vas mogu naučiti oni koji sami kažu kako rade osam poslova, a jedan od tih je i držanje katedre?

Bilo bi vrijedno istraživanja pobrojati sve one koji su dobili titulu doktora znanosti, sjedeći u državnim institucijama, bez dana rada u znanstvenim i obrazovnim institucijama, a danas predaju. Što mislite, postoji li poveznica između svjedodžbi, diploma i titula koje su podijeljene pojedincima s nekakvim poslovima, ugovorima, pravima za obavljanje poslova u nekim institucijama te imenovanjima u komisije i razna tijela?

I prepisivanje nije loša praksa. Kada se prepisuje onda svi mogu imati više radova. Dovoljno je da piše jedan. Problem je samo da li kod nas još postoji taj jedan koji zna, ili je već otišao preko Sutle? I kako god izgledala stvarnost i kako god kormilarili našim sudbinama, lijek da ne padnemo na zadnje mjesto među državama EU-a će biti manje gorak ako »popravimo barem pipu u stanu«.

 Bezbroj nijansi sive …

Uz svu strogoću novog predsjednika Sabora, sabornica nikad praznija. Do uvaženih saborskih zastupnika još nije došla spoznaja da je njihovo radno mjesto (i) u sabornici. Izvjestiteljica na HRT-u, unatoč prazne sabornice, hvali zastupnike kako su odradili posao. Netko nije imao pravu sliku, ili ja na TV kod kuće ili izvjestiteljica u saborskoj press službi. Mora da su meni podvalili sliku prazne sabornice ili sve ima veze s izborom novog direktora HTV-a?

 

Komentari su zatvoreni