Hrvatska koje više nema

Hrvatska koje više nema

Čitatelju, ako si imao snage doći do kraja ovog teksta, poslušaj prijedlog: kada budeš putovao Lijepom našom mimo glavnih cesta i kada prolaziš pored starih, gotovo napuštenih sela, uzmi malo vremena i zastani. Pogledaj stare kuće i spomeni se ljudi koji su ovdje nekada živjeli. Sretneš li nekoga od starijih, pozdravi i pitaj kako su. Ako su raspoloženi, ispričat će ti štošta zanimljivo. Popij piće u seoskoj birtiji i poslušaj dijalekt lokalnih stanovnika. Možda ga više nikada nećeš čuti..

Tekst i foto: Matej Perkov

perkovKada sam se počeo prije nekoliko godina baviti planinarstvom, u meni su se pojavile ambicije za visokim vrhuncima okovanim vječnim snijegom i ledom. Nije to ništa neobično ni preambiciozno za mladog čovjeka u punom naponu snage, no iskoristio sam priliku da porazgovaram sam sa sobom. “Slušaj, prije negoli se otputiš preko granica Hrvatske, bilo bi lijepo da malko proputuješ našu domovinu… Nemoj biti poput onih koji bezglavo jurcaju bijelim svijetom i čeznu za nepoznatim prostranstvima, a nisu bili u susjednom selu!”.

Krenuo sam tako u pohode po hrvatskim planinama, od sjevernih granica na planine s čijih se vrhova vidi mađarska ravnica, pa do južnih s čijih se vrhova vidi Italija. Vidio sam prirodne ljepote Hrvatske s kojima se malo koja zemlja u svijetu može mjeriti, uživao u hladu i tišini slavonskih šuma, u vrućini koju isijava biokovski kamenjar. Pričao sam sa srnama, jelenima, poskocima i veprovima. No, priroda je konstanta koja se stalno mijenja, a vazda ostaje ista. I dok se šuma posječe, narast će nova ista takva. Trava će se pokositi ili izgorjeti u požaru, narast će ista takva. Ona gorda stijena Mosora, Kleka i Biokova jest ovakva kakvu je znamo već stotinama godina i bit će takva još stotinama godina. No, na svojim putovanjima vidio sam mnogo toga što svjedoči i životu nekoliko generacija ljudske vrste. Starih Hrvata, ili čak došljaka iz drugih zemalja koji su odabrali Hrvatsku kao svoj dom. Neka ljudska ostavština bude tema ove moje današnje priče.

Tri predivna dana proveo sam planinareći Učkom i Ćićarijom. Krajem prvog dana put me nanio u Malu Učku, selo podno vrha Vojak. Mala Učka danas broji tek nekoliko vikendaša koji ovdje imaju svoja imanja. Spomen ploča fašističkom divljanju govori kako su Talijani selo spalili do temelja, a danas kao nijemi spomenik nekim davnim vremenima stoje goli zidovi. U kućama zanimljive tradicionalne arhitekture raste grmlje i drveće, a ograđeni torovi za stoku odavno su postali šumarci. Lutam uličicama pogledavajući ova zdanja, pitajući se “Da li su zaista ljudi ovdje živjeli?!”. Dva dana kasnije našao sam se u rašporskom kraju na Ćićariji. Stare kuće i imanja u ćićarijskim selima pričaju neku svoju priču. Većina stanovništva iselila se prije nekoliko desetljeća zbog epidemija smrtonosnih bolesti. Svako selo ima podignut antifašistički spomenik, jer ovdje je nastao partizanski pokret koji se proširio na cijelu Istru. Polja uz sela posuta su cvijećem, odavno ih nitko ne obrađuje. Ovaca više nema. Dječje cike i igre također. Samo vikendaši i pokoji starac.

kamena_kucaMnoge kuće izgledaju luksuzno, svojom ljepotom pokazujući da su imale imućne gospodare. I one sada tužno propadaju, zaključane. Jedan starčić sjeo je do mene pod stari hrast i počeo pripovijedati kako je nekada život ovdje izgledao. Pamćenje ga dobro služi, a onda je tužno uzdahnuo na kraju svojeg kazivanja. Na licu mu se ocrtavao težak život. Osim njega, ovdje više nema starosjedioca. Kakav je to osjećaj, biti posljednji stanovnik sela?

Pusta velebitska prostranstva

Stara lipa pred crkvom u Slumu samo me gledala i šaptala svojim lišćem. Stara je nekoliko stotina godina, nagledala se svega. Pamti ona djecu koja su se oko nje igrala, a zatim i sprovode te iste djece koja su nekoliko desetljeća kasnije umirala kao starci. Pamti ona tužno i one koji su otišli s koferom u ruci i više se nikada nisu vratili. Pamti neka sretnija vremena, kada je selo bilo živo.

Velebitska prostranstva nekada su bila puna ljudi. Velike livade poput Lubenovca, Radlovca i Mireva bile su pune ljetnih pastirskih stanova. Od svega toga ostalo je tek nekoliko ruševnih kuća i kilometri zapuštenih suhozida. Ono što su danas planinarske staze, nekada su bili vitalni putevi za trgovačku razmjenu između Like i podvelebitskog primorja. U unutrašnjost se nosila riba, maslinovo ulje, sol i agrumi, dok se na more na leđima magaraca i konja nosio krumpir, kupus, meso i sl. Grob male Ljubice na prijevoju Alan svjedoči o jednoj tragediji, kada se djevojka smrznula usred oluje. Krenete li od Zavižana stazom prema moru, naići ćete na nekoliko zanimljivih edukativnih ploča koje govore o negdašnjem životu na Velebitu. Upravo zbog toga što je zamro stočarski život, makija i stabla nezaustavljivo osvajaju lijepe livade nekada iskrčene radi ispaše. Život na Velebitu mora da je bio težak, a kakav je bio život pastira i seljaka na Biokovu teško je uopće pojmiti. U onom golom kršu nalaze se male zelene oaze, a svaka od njih pregrađena je suhozidima koji planinarima pričaju o prošlosti, o teškom životu koji su ovdje provodili stari stanovnici ove gorde planine. Danas te kuće naseljavaju zmije i ostale zvijeri.

teti_dragiciIzgradnjom autoceste Zagreb-Rijeka dovršena je zadnja faza depopulacije Gorskog Kotara. Ova brdovita hrvatska pokrajina nekada je imala puno više stanovnika nego danas, a mnogima je bio doživljaj na putu do Rijeke stati na domaćoj janjetini. Danas uz staru cestu o negdašnjem ugostiteljstvu svjedoče redom zatvorene birtije, dok je stanovnika sve manje. Gorski Kotar spada u područja od posebne državne skrbi, ali je turistički vrlo atraktivan. Planinareći brdima ovog dijela Hrvatske naići ćete na svojstvenu arhitekturu koja varira od kraja do kraja (delničko područje, čabarsko područje, moravičko područje, ogulinsko područje…). Sjednete li u lokalnu birtiju i poslušate ovdašnje ljude, primijetit ćete da govore različitim narječjima. U većini Gorskog Kotara još uvijek je opstala riječ “kaj”, isto kao i u sjevernoj Istri.

Otoci su dio Hrvatske koji me najviše oduševljava i očarava svojom ljepotom, mirnoćom i specifičnom atmosferom. Koliko ih volim posjećivati, toliko me i deprimiraju jer na svakom uglu možete vidjeti naglo umiranje života. Na većini otoka nema se što raditi, mladi se iseljavaju ili krate dane drogama i alkoholom, ljetna sezona je prekratka da bi pokrpala financijske minuse. Šetajući uličicama prekrasne Komiže tužno je podići pogled i primijetiti da su “škure” na većini kuća zatvorene, izblijedjele, a popucala boja pada na ulicu. Najčešće se dogodi da vlasnik umre, a nasljednici se ne mogu dogovoriti oko podjele ostavštine ili žive na obali, negdje u Europi, Kanadi, Americi, dalekoj Australiji… Ne zanima ih povratak u rodni kraj.

U razmišljanju će vas prenuti glas Komižana koji se međusobno dovikuju na otočkom dijalektu, specifičnom na Jadranu. Pogled mi luta po zidovima kuće moje prabake, koje je prije deset godina preminula, a kuća otad stoji zaključana i prazna. Stablo limuna gotovo se savilo pod teškim plodovima, bungavela je u potpunosti osvojila sjeverni zid kuće, prozori su zatvoreni, a ispod prozora dvorište u kojem smo ja i brat kao klinci igrali briškulu i slušali nonu kako nam priča kakve su gluposti naši roditelji radili u djetinjstvu. Svaka od tih praznih kuća ima svoju sudbinu i svoju priču. Komiža je puna takvih kuća, a mnogo ih je i na drugoj strani otoka, u Visu. Neka sela (Podhumlje) koja su nekada imala poštu i školu, skroz su opustjela…

Unutrašnjost Dalmacije imala je tešku sudbinu. Svega nekoliko kilometara od mora ljudi nisu znali za pojmove “kupanje, ribanje…”. Uzgajali su masline u ljutom kršu, obrađivali škrta polja i uzgajali nekoliko grla stoke. Pokušavali su preživjeti u sveopćem siromaštvu, a danas se čovjek zapita gledajući stare kamene kuće “Pa kako su ti ljudi ovdje uopće mogli živjeti?!”. Ovaj kraj nekada nije ni bio povezan cestom već samo kozjim stazama, nije bilo struje i vode iz vodovoda. Mnogi su u potrazi za boljim životom otišli negdje drugdje. Malo današnje mladeži zna da su ljudi iz unutrašnjosti Dalmacije moreni glađu i neimaštinom u čitavim konvojima vlakom putovali u Slavoniju i Vojvodinu, a njihovi potomci ondje žive i danas.

Da Svjetska banka nije financirala izgradnju Jadranske magistrale, danas bi ovaj dio Hrvatske izgledao bitno drugačije. “Kada bi vi djeco znali kako se nekad preživljavalo… Ja vam o tome neću pričati jer mi nećete vjerovati!” rekao mi je jednom djed koji je imao šestero braće i sestara.

Siromašna Slavonija

kuca2Možda najtragičniju priču ima hrvatski kontinent – Zagorje, Podravina, Međimurje i Slavonija. Ovi krajevi uvijek su bili poznati kao bogati. I u vrijeme najvećeg siromaštva plodna zemlja hranila je ovdašnje žitelje koji su okopavali svoj komadić imanja i brinuli se za nekoliko grla stoke. Stanovništvo u selima po Zagorju i Podravini smanjilo se gotovo za pola u posljednjih dvadesetak godina. Kuće se prodaju za bescjenje jer kupaca nema. Slavonija, poznata kao žitnica Hrvatske, danas slovi kao siromašna regija. Poharana najprije ratom, a zatim ekonomskom krizom. Danas su neka druga, luda vremena, kada se od obrađivanja zemlje teško može preživjeti.

Lutajući po Dilj gori (između Sl. Broda i Đakova) naišao sam na razasuta seoca gdje doslovno žive duhovi. Iz sablasno oronulih kuća ne dopire svjetlo s prozora, ne vijuga dim iz dimnjaka. Dvorišta su prazna, nema ni kokodakanja kokoški, ni laveža pasa, ni cike djece. Nema nikoga. Ovdje više nitko ne živi. Tek nekoliko staraca koji broje svoje posljednje dane, dok su mladi otišli potražiti bolji život u većim sredinama. Brojne kuće izgrađene su u tradicionalnoj slavonskoj arhitekturi. Mnoge su vrlo raskošne, svjedoče o boljim vremenima, a neke pak su godinama prazne, pa ih svake godine priroda sve više skriva svojim zelenilom. Stabla traže mjesta za rad i probijaju ograde, ruše zidove, stakla pucaju usred brojnih oluja, a nahereni ambari kao da su još jučer bili puni kukuruza. Mnoge kuće imaju oznaku s natpisom “Prodajem”, ali kupaca nema. Cijene su prava sitnica, jer potražnja je nikakva.

U želji da skratim putovanje, ustopirao sam jedan automobil. U njemu djed i unuk. “Malo se vozamo nas dvojica, da pokažem malome kako izgleda ovaj naš kraj…”. Raspričao sam se s čovjekom koji se još živo sjeća kako je prije rata ovaj kraj bio življi, a poljoprivreda okosnica egzistencije. Sada jedino što radi u selu jest birtija, a u njoj nekoliko seoskih gulanfera koji nemaju što raditi… Sve umire. Ovo se ne odnosi samo na selo, već i na neke manje gradiće koje sam posjetio lutajući Hrvatskom. Prisjećam se scena iz serija “Đuka Begović”, te “Sokol ga nije volio”, zatim “Prosjaci i sinovi”, “Breza”, “Svoga tela gospodar”, dječjih filmova poput “Vlak u snijegu” i “Družba Pere Kvržice”, te još nekih. Možda je to jedino danas i preostalo – filmovi i serije koje ćemo gledati i pokazivati svojoj djeci ne zato jer su zabavne, nego jer je na njima sačuvana jedna Hrvatska koje danas više nema.

kuca3U svim zakutcima Lijepe naše neminovno umire tradicionalno hrvatsko selo, a zajedno s njime i stari običaji, stari zanati, tradicija, narječje… Danas kada je u trendu kupovati zdravo i domaće, mi takvih proizvoda više nemamo jer nestali su zajedno s hrvatskim selom. Delikatese poput domaćeg ajvara, domaćih kobasica, dalmatinskih pršuta i paškog sir danas postoje samo kao nametnuti brendovi (npr. svinje se u Dalmaciji već neko vrijeme ne uzgajaju, u Hrvatskoj se dnevno pojede toliko “paške” janjetine i sira koliko Pag ne proizvede u deset godina). U želji za napretkom ispostavlja se da ćemo budućim generacijama ostaviti šoping centre, nekvalitetnu instant pop kulturu i preko noći izmišljeni sleng koji će zamijeniti lokalne dijalekte (iste one koji su neopisivo bogatstvo našeg jezika). Ne znam, možda tako i mora biti. To je život.

Poštovani čitatelju, ako si imao snage doći do kraja ovog teksta, poslušaj moj prijedlog, neće ti biti žao: kada budeš putovao Lijepom našom mimo glavnih cesta i kada prolaziš pored starih, gotovo napuštenih sela, uzmi malo vremena i zastani. Pogledaj stare kuće i spomeni se ljudi koji su ovdje nekada živjeli. Sretneš li nekoga od starijih, pozdravi i pitaj kako su. Ako su raspoloženi, ispričat će ti štošta zanimljivo. Popij piće u seoskoj birtiji i poslušaj dijalekt lokalnih stanovnika. Možda ga više nikada nećeš čuti. To je, moj čitatelju, Hrvatska koje više nema.

(crckarije.com / CC 3.0)

Komentari su zatvoreni