“Hrvatska kao Švicarska” – samo kad?

“Hrvatska kao Švicarska” – samo kad?

Svjetski smo prvaci u pisanju strategija, jedne ljepše i mudrije od druge. S nevjerojatnom samouvjerenošću prikazuje se blistava budućnost. Zna se kako će izgledati 2030. i 2050. godina. Zna se, biti ćemo najmanje kao Švicarska!

dr. sc. Viktor Simončič

Godina (2017.) je bila obilježena ratovima, lažima i nepravdom. Ljudi, preuzmite odgovornost za svoja djela! (Papa Franjo)

Viktor Simončič

Poslije ovakve 2017. brine me ova 2018. godina. Zbog konstruiranih perspektiva. Na ovo razmišljanje me naveo komentar profesora Mirka Štifanića iz Rijeke na prošli poučak: »Vi upozoravate na svu opasnost odustajanja od istine kao cjeline razumu dohvatljive stvarnosti, sukladno zakonima logike, s jedne strane, a s druge, prihvaćanja konstruiranih perspektiva. Perspektivizam je protuhuman ukoliko dresira čovjeka, a svaka dresura ima posljedice!«

Čini se da smo mi poodavno dresirani. S dresiranima se može lakše. Obrazac dresure, temeljen na profinjenoj indoktrinaciji kojeg su mnogi današnji provodili u onom sistemu i/ili su i sami bili dresirani, nastavlja se provoditi. Posljedica one dresure je i današnja lakoća kojom kolektivno pristajemo na njen nastavak. Umjesto da se otvore vrata slobodoumnoga demokratskog svijeta dresura postaje sofisticiranija. Rijetki su narodi koji su podvrgnuti manjem intenzitetu dresure ili je možda ni nemaju. Zamišljam da bi to mogao biti slučaj u skandinavskim zemljama i razvijenim EU državama. No ima i onih koji su dresiraniji od nas.

Mislim da među dresiranije spadaju stanovnici Sjedinjenih Američkih Država. Na mreži kruži slika, čak i za nas osiromašene, nevjerojatne bijede horde beskućnika u Los Angelesu. U isto vrijeme donijeli su zakon kako će bogati plaćati manje poreze, tvrtke manje izdvajati iz dobiti za društvene potrebe, a onako usput smanjit će se prava siromašnima na zdravstvenu zaštitu, koju su i tako imali tek zadnje dvije godine. Valjda im ju ukidaju da se ne bi navikli na zdravstvenu zaštitu, kako su nas navikli na to oni raniji.

Siromaštvo kao subjektivna kategorija

Stanje u društvu zorno je u komentaru na prošli poučak opisao i gospodin Nenad Raos, potvrdivši da je siromaštvo subjektivna kategorija, pa se ne može mjeriti samo po BDP-u: »Čovjek se osjeća siromašno i bijedno ako vidi da uz najbolji trud ne može živjeti bolje, dok drugima bez imalo truda to uspijeva. Nažalost, mi u društvu nemamo samo veliku raspodjelu po bogatstvu, nego i malo perspektive da se štogod okrene na bolje. To ubija, a ne manjak novca kao novca«.

I može se netko truditi kako hoće, bitno je biti njihov. Pročitah kako je premijer Plenković, nakon mjeseci čekanja, odlučio tko čini novu upravu HEP-a. Ne govori se o odluci Vlade, jer se zna da je Vlada samo forma.

Odmah da stanem u obranu premijera. Sve stranke, pa i ranija partija su na tragu Andrićeve: Sve je to jedno, sve je to svejedno. Svi podmiruju prvo najbliže. Sjeća li se još netko izjave bivšeg ministra Šukera na nedavnom suđenju bivšem premijeru Sanaderu, kako se gospodin Sanader ljutio jer u Hrvatskoj poštanskoj banci ne zapošljavaju dovoljno članove HDZ-a? Dresirani smo u duhu jednog od kultnih viceva. Natječaj za radno mjesto. Prijave se ekonomist, pravnik i matematičar. Pitanje na testu: Koliko je 2 + 2? Ekonomist odgovara kada prodajem 5, kada kupujem 3. Pravnik kaže da je onoliko koliko je određeno zakonom. Matematičar kaže da je egzaktno 4 i da može dokazati. Tko je primljen? Nijedan od njih. Središnjica je imala svog kandidata, a natječaj je bio samo da se testira stupanj dresiranosti – naivnosti biračkoga tijela.

Kako nam je premijer sve i sva, obrazovna reforma konačno može krenuti jer je on sebe imenovao na čelo tijela za njeno provođenje. Vjerujem da je odluku donio jednoglasno. To što on o tome nema veze, nema veze. Njemu se čini kao da ima veze. Ta išao je u školu. Da to nije dovoljna stručnost za provođenje obrazovne reforme nema veze. A nema ni posljedica. Drugi su u reformama 20 – 30 godina pred nama. Mi ćemo tek za koju godinu početi s reformom u 3 – 5 % škola. Pa dok vidimo kako to proširiti još na koju školu, doći će možda novi premijer, a on bi mogao imati neke nove ideje.

Ispada da nam je i premijer iz grupe dresiranih. Da to nije, onda bi znao kako možda ne poznaje dovoljno druga područja, na način da zadire u njih. Premijer ima (možda) sposobnost usklađivanja različitih interesa (područja), ali ne i dovoljno poznavanje pojedinosti. On može narediti pilotu da vozi nekamo, ali ne zna pilotirati. Kod pogrešnog upravljanja avionom strada nekoliko desetaka osobama kod pogrešaka u obrazovanju stradaju generacije. Moj premijeru, u tome je vještina vladanja. Nažalost, kod nas se svi usude sve. Jedino ne baš pilotirati i operirati najuže članove porodice. Za sve drugo su spremni na način kao kada djeca posuđuju bicikl – »daj i meni jedan krug«.

Odlaze oni koji ne mogu računati na privilegije

Zbog toga i jesmo tu gdje jesmo i zbog toga je razumljiv glavni cilj mladih da što prije prijeđu Sutlu. Nažalost. Odlaze najbolji, oni koji ne mogu računati na privilegije, jer kako je napisao gospodin Raos »čovjek se osjeća siromašno i bijedno ako vidi da uz najbolji trud ne može živjeti bolje, dok drugima bez imalo truda to uspijeva«.

A obrazovna reforma stvarno nije šala. Koje kompetencije će za 10 – 20 godina biti potrebne? Kako će izgledati tržište rada? Za tržište Irske i Njemačke možda je to i jasno? Nama izgleda ne bi pomogao niti Nostradamus. Na stranicama Vlade izlistano 47 strategija i strateških dokumenata: http://europski-fondovi.eu/strateski-dokumenti-republike-hrvatske-2014-2020. I kako nama, kojima kao da smo se navukli na strategije, strategija nikada dosta, Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije organizira izradu Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine. U medijima kampanja da se kao dio procesa uključe svi građani s prijedlozima »Hrvatska kakvu želimo«. Osobno neću sudjelovati. Do sada sam pisao i predlagao ne samo vezano za okoliš. Predlagao sam i za onu Vrdoljakovu industrijsku strategiju. Nikada nisam dobio niti odgovor – s »hvala«, a kamo li da je netko prihvatio kakav prijedlog.

Mislim da smo svjetski prvaci u pisanju strategija. Nitko to ne može bolje od nas. Strategije su napisane na način potpune suverenosti. Jedne ljepše i mudrije od druge. Svaka sebi najvažnija, lebdi u šumi strategija u kojoj »ne zna lijeva što radi desna«. S nevjerojatnom samouvjerenošću prikazuje se blistava budućnost. Zna se kako će izgledati 2030. i 2050. godina. Zna se, biti ćemo najmanje kao Švicarska! Jedini problem je da se ne zna s kim, s čim, kako i za koga. Ne zna se niti kako će izgledati sutra. Pokušao sam iz bezbroj naivno i nerealno zacrtanih vizija dokučiti to sutra. Ako je po strategijama, bojim se da sutra na ovim prostorima izgleda jako turobno. Kao da sutra neće biti.

A da bi sutra ipak bilo bolje od danas, trebalo bi pogledati da li i izvan partijskih kadrova ima nekih koji znaju, mogu i hoće. Znam da ih ima. Poznajem nekoliko njih. Ne bi bilo zgoreg pozvati i ponekoga od onih koji nisu pristali živjeti u društvu podobnih i privilegiranih uhljeba i sada su raspršeni širom svijeta. Uglavnom negdje na pozicijama koje traže samo vrhunske kompetencije, a ne (samo) odobrenje vođe neke stranke. Ako počnemo temeljiti razvoj na realnim, a ne na ispraznim obećanjima konstruiranim perspektivama, prestali bi i s dresiranjem stanovnika, pa bi možda postojalo svjetlije sutra. A početak, kao i uvijek, počinje s obrazovanjem. Onom čovjeku prilagođenom. Humanom. Jer kako je rekao Albert Einstein, obrazovanje nije (samo) učenje, obrazovanje, to je ono, što ostane, nakon što osoba zaboravi sve, što je naučila u školi.

Ostavi komentar

*