Hrvatska imena: Od Domaslave do Dženifer

Hrvatska imena: Od Domaslave do Dženifer

Foto: dr. Domagoj Vidović iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Kako su nastala hrvatska imena i prezimena – razlozi i motivi

»U našim se imenima po Dalmaciji zrcale prežitci dalmatskoga jezika koji je stariji od talijanskoga, a nastao je od latinskoga. Mi smo, dakle, imali romanska imena prije nego što je talijanski postao važnim, prije Dantea. To su `sitnice´ koje bi ovaj narod mogle učiniti malo ponosnijim«

Razgovarala: Melita Funda

Domagoj Vidović, Metkovčanin sa zagrebačkom adresom, profesor je lingvistike i hrvatskoga jezika i književnosti. Bavi se temama s područja onomastike (imenoslovlja). Zaposlen je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje gdje radi na projektima Odjela za onomastiku i etimologiju. Doktorirao je prije pet godina na temu Antroponimija i toponimija Zažablja pod mentorstvom Dunje Brozović Rončević. Predmetom je njegova užega zanimanja onomastika na rubnim hrvatskim prostorima i akcentologija, a bavi se i prevođenjem s esperanta. Objavio je dvije samostalne knjige. Kao jedan od autora Školskoga rječnika hrvatskog jezika dobitnik je Nagrade Grada Zagreba 2013.

Dobitnik je godišnje državne nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti u području humanističkih znanosti Hrvatskoga sabora za 2014. godinu. Član je Radne skupine Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova Gradske skupštine Grada Zagreba. U slobodno vrijeme se bavi košarkom. Omiljena poštapalica mu je koma, a potkrade se I ovaj. Dr. sc. Vidović je zanimljiv sugovornik, pristupačan, zaljubljen je u ono čime se bavi kao i u svoj rodni kraj. Razgovarali smo s njim o hrvatskom jeziku, imenoslovlju, podrijetlu hrvatskih imena i prezimena i naučili mnogo toga zanimljivog. Evo što je kazao za ZG-magazin.

Gospodine Vidoviću, jezikoslovac ste, onomastičar. Recite nam je li bavljenje jezikom, nekom od jezičnih disciplina, stvar domoljublja na neki način? Može li se osjećaj domoljublja živjeti kroz proučavanje jezika, u konkretnom slučaju hrvatskoga?

Da, vi se ovim poslom ne možete baviti ako niste neka vrsta domoljuba. Onomastika (imenoslovlje) je grana lingvistike, vrsta interdisciplinarne znanosti koja svašta povezuje. Po prirodi sam svaštar. Svašta me zanima, a onomastika omogućuje da se bavite poviješću, a i da ste pomalo arheolog jer su imena najstariji jezični spomenici. Među ostalim, mene je onomastika isprva počela zanimati kako bih dobio odgovore na pitanja o vlastitom podrijetlu. Znanstvenici drugih struka često tvrde da smo (malo, dakako, karikiram) u 19. stoljeću popunili obrazac koji nas je učinio punopravnim narodom ili, kako se danas radije govori, nacijom.

Onomastička nam istraživanja ukazuju i na to da su poveznice između naših poprilično udaljenih krajeva primjerice, istočne Hercegovine i Hrvatskog zagorja znatno veće i dublje nego što nam se na prvi pogled čini. Primjerice, u Neretvanskoj krajini postoji toponim Mlaka kao i u okolici Zagreba. as imate u Istri, Vas ili Ves i na kajkavskome području, a srodne toponimo nalazimo i znatno južnije od područja na kojemu bismo ga očekivali. Nalaze se čak i u okolici Nikšića. Nakon tisuću i nešto godina vidi se ta duboka srodnost između hrvatskih narječja i govora jer, koliko god ima velikih razlika, ima i nevjerojatnih sličnosti.

Po čemu se hrvatski jezik razlikuje od susjednih jezika?

Hrvatski je jezik jedini koji je tronarječan. Mi ne možemo govoriti o kajkavskome i čakavskome narječju u srpskom ili bošnjačkom jeziku. U tim jezicima ne postoji ni štokavski jer za postojanje štokavskoga treba postojati opreka koje u tim jezicima nema. To su osnove lingvistike. Zašto Bugari nisu štokavci? Pa i oni govore što. Makedonci također govore što. Naša su narječja proizvoljno nazvana u 19. stoljeću. Jezik se Marulićev zvao hrvatski iako je pripadao čakavskomu narječju, a gramatika se Ignaca Kristijanovića zvala hrvatskom, a ne kajkavskom iako je pisana na kajkavskomu. Dakle, u tronarječnosti je temeljna razlika između hrvatskoga i svih ostalih susjednih jezika. Jedino mi imamo tri temeljna narječja. Ni srpski, ni bošnjački, ni crnogorski to nemaju. Valjano je tako zaključio akademik Radoslav Katičić.

U bivšoj državi Jugoslaviji jezici su se na neki način izjednačavali i to iz više razloga. Ako ostavimo po strani ideološko-političke razloge, koliko je korektno prema samom jeziku nazivati ga srpsko-hrvatskim i/ili hrvatsko-srpskim? Je li to zapravo dokidanje i hrvatskoga i srpskoga?

To je apsolutno nekorektno. Jest, to je dokidanje obaju jezika. Jedan je od kriterija za utvrđivanje različitosti pojedinih jezika pitanje identifikacije govornika. U nas je na popisu stanovništva sve čisto – 96 posto stanovnika ove države svoj jezik naziva hrvatskim. Uvijek smo ga tako nazivali tijekom povijesti, osim što se on službeno u razdoblju od stotinjak godina nazivao srpskohrvatskim. Bez ikakva politiziranja, dokle god nemate državu, jezik vam drugi nazivaju kako hoće. Kao što se Hrvati nisu referendumom odlučili ući u Jugoslaviju, nisu spontano jezik počeli drukčije nazivati. Uostalom, većina je pripadanika hrvatskoga naroda svoj jezik zvala narodnim imenom, a dio je jezikoslovaca tražio opravdanje da ga nazove nenarodnim, umjetnim imenom.

Govoreći o razlikama i sličnostima između hrvatskoga i srpskoga, kad biste pogledali službeni hrvatski tekst iz sredine 19. stoljeća i srpski tekst iz istog razdoblja, ne bi vam trebalo dugo objašnjavati zašto je riječ o dvama različitim jezicima. Jezici međusobno utječu jedan na drugoga, to je normalna pojava. Utjecaj postoji i među jezicima koji nisu srodni, svaki nadređeni jezik utječe na podređeni. Njemački, turski, talijanski i mađarski znatno su utjecali na hrvatski, a sad zamislite što se sve dogodi kad dva vrlo srodna i međusobno poprilično razumljiva jezika dođu jedan s drugim u dodir. Kad odnos podređenosti prođe, jezici se počnu udaljavati. Od 1991. hrvatski i srpski počeli su se ponovno udaljavati.

Profesor ste lingvistike i hrvatskoga i književnosti, a doktorirali ste na području onomastike (imenoslovlja). U kojem trenutku ste se počeli zanimati za onomastiku, tijekom ili nakon studija?

Primarno me zanimala lingvistika. Hrvatski sam upisao zato da bih mogao negdje raditi. Na kraju je ta kombinacija ispala jako dobra. S hrvatskim jezikom možete svašta raditi, hrvatski je jezik vrlo složen i postoje u njemu različite pojave koje su izvrsne za lingvistička istraživanja. Za onomastiku sam se odlučio na samom kraju studija. Dotad me je najviše zanimala dijalektologija. Bavio sam se čakavskim i štokavskim. Međutim, kad sam trebao pisati diplomski rad, onda sam na nagovor profesorice Mire Menac-Mihalić odlučio pisati diplomski rad iz onomastike. Tad sam upoznao svoju tadašnju mentoricu Anđelu Frančić i akademika Petra Šimunovića. Diplomski mi je rad obuhvaćao toponime i prezimenima iz rodnoga kraja, Zažablja, područja između Neuma i Metkovića, i tada sam uvidio da je to ono što me stvarno zanima.

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Što želite napraviti na području hrvatske onomastike? Koji su vaši ciljevi?

Jako me zanima dokle su se prostirali hrvatski krajevi u srednjem vijeku. Zanimaju me veze i poveznice. Mi se na ovim prostorima stalno politički dijelimo, vjerski ili svjetonazorski, ovako ili onako, prečesto kukamo, a imamo nešto na što itekako možemo biti ponosni. Vučemo taj kompleks malog naroda, a debelo smo prije Rusa i Poljaka imali prezimena. U našim se imenima po Dalmaciji zrcale prežitci dalmatskoga jezika koji je stariji od talijanskoga, a nastao je od latinskoga. Mi smo, dakle, imali romanska imena prije nego što je talijanski postao važnim, prije Dantea. To su „sitnice“ koje bi ovaj narod mogle učiniti malo ponosnijim.

Možete li nam reći nešto o povijesti proučavanja onomastike u Hrvatskoj?

Prapočetke onomastike u Hrvatskoj nalazimo već u starijim rječnicima u kojima se navode neki od toponima. Pavao Ritter Vitezović zapisao je hipokoristične likove nekih osobnih imena. Jakov Mikalja u svojemu rječniku navodi egzonime – hrvatska imena stranih gradova, poput imena Beč, Rim ili Mletci. Ozbiljnije proučavanje onomastike počinje u 19. stoljeću. Onomastika se temeljno dijeli na antroponimiju i toponimiju. Anroponimija se bavi imenima ljudi, dakle osobnim imenima, prezimenima, nadimcima i onda se to dalje grana.

Na početku je ozbiljnijega bavljenja hrvatskom antroponimijom ime Tomislava Maretića. On je bio mladogramatičar, svestran čovjek koji je dosta prešućivan iz ideoloških razloga, a bio je genijalac. On je koncem 19. stoljeća napravio prvi popis srednjovjekovnih narodnih imena. Iz tog popisa vidite koliko su osobna imena u tome razdoblju bila neobična. Ljudi su se znali zvati Hlap (po vrsti raka), Bivol ili Guče (sinonim za svinju). Već je tada, ali i kasnije iz nekih drugih izvora, bilo vidljivo koliko je imenoslovni sustav svih Slavena sličan. U Poljskoj je živio kralj Boleslav, a ime Boleslav je zabilježano i u Hercegovini, na otoku Braču, ali i na zagrebačkom području.

Građu za antroponimiju dao je i Konstantin Jereček koji se bavio odnosom romanskih i slavenskih imena. Kad je riječ o toponimiji, koja proučava imena zemljopisnih objekata, njezini se početci vežu uz etimologa Petra Skoka. Skok je bio sa Žumberka, ali se uglavnom bavio primorskom Hrvatskom, od sjevernih otoka pa sve do Boke te Bara i Ulcinja. Petar Šimunović je ustrojio onomastiku kao istinsku znanstvenu disciplinu. Danas imamo više ustanova koje se bave onomastikom u trima gradovima – u Zagrebu, Splitu i Zadru. U Hrvatskoj danas na onomastičkim projektima radi dvadesetak ljudi, od toga sedam ovdje u zagrebačkom institutu. Trebalo bi nas biti više.

Kako i kada u Hrvatskoj nastaju osobna imena?

Osnovna podjela imena je na narodna, kršćanska – npr. Marko, Ivan, Luka, Lucija, Marija, Margareta i strana – npr. Roberta, Oliver. Imena koja su od narodnih i danas živa to su imena narodnih vladara: Tomislav, Branimir, Krešimir, Domagoj. Ta su imena, donekle s iznimkom narodnoga imena Krešimir, koje je isprva zapisano kao Kresimir, uglavnom oživljena u 19. stoljeću. Tako Domagoja u južnim krajevima nije bilo možda čak i cijelo tisućljeće. Problem je pak ženskih imena što su se ona rjeđe bilježila zbog patrijarhalnoga uređenja društva. Pisala su se uglavnom imena vladarica, sluškinja i imena udovica. Do 15. stoljeća zabilježeno je barem desetak puta manje ženskih imena nego muških. U ranijim je razdobljima, primjerice, zabilježeno ime Domaslava, koja je mogla biti majkom Mihajla Krešimira II. Ženska su imena najčešće nastajala na temelju muških: Petar – Petra, Bojan – Bojana itd. To je odraz srednjovjekovnoga društvenog uređenja i nije to bilo samo kod nas tako.

A prezimena, iz čega nastaju hrvatska prezimena?

S obzirom na način nastanka, razlikuju se četiri skupine prezimena, i to ovisno jesu li nastala od osobnog imena, nadimka, zanimanja i podrijetla. Prezimena doista mogu biti svakakva i nastala su od različitih imena. Kod Hrvata su, primjerice, dosta česta prezimena od muslimanskih imena, koja Hrvati uglavnom ne nose kao što su: Halilović od Halil, zatim Alić od Alija, a česta su i prezimena izvedena od imena Muhamed (Muhek, Mušić). Prezimena su nastala prema nadimku obično rugalačka: Čolak (jednoruk), Mrkogaća (neuredan), Vrtiprah (hrvatska inačica tasmanijske zvijeri), Sanopijan (samo pijan, za razliku od Vodopije, a nekoć se prezime i pisalo Samopijan). U Imotskoj krajini imamo i danas prezimena Bitanga i Lešina, u dolini rijeke Neretve često je prezime Sprčić koje je dio nositelja promijenio u Novaković. Na Braču su nositelji prezimena Perdec promijenili prezime u Perić.

onomastika_prezimenaNadimačka prezimena pripadaju najstarijemu sloju hrvatskih prezimena i velika je šteta da ih se mijenja iako znam da nije katkad lako s njima živjeti. Prezimena su nastala prema nazivima zanimanjima prezimena, primjerice, Kalajdžić (onaj koji kalaiše, krpi lonce), Lončar ili Kovač. Kovač je prezime koje se prostire od Jadrana do Baltika. Osim Slavena to prezime imaju Mađari i Rumunji. Četvrtu kategorija prezimena čine prezimena uvjetovana podrijetlom nositelja, primjerice Crnogorac, Hercegovac, Kranjec (Slovenac), Bošnjak (Bosanac)…

Osnovna je razlika u prezimenima između hrvatskoga sjevera, poglavito kajkavskih krajeva i juga, to što je na sjeveru znatno više prezimena po podrijetlu. Primjerice Slunjski iz Slunja, Zrinski iz Zrina, Bistrički iz Bistrice, Desinečki iz Desinca, sve su to prezimena koja odaju naselje iz kojih su njihovi nositelji potekli. Tu su naši kajkavci mnogo bliži zapadnim Slavenima od štokavaca i čakavaca. Nadalje, na sjeveru su Hrvatske mnogo češća prezimena prema nazivima zanimanja zato što je obrt u sjevernim krajevima bio znatno razvijeniji. U južnim je krajevima, s druge strane, znatno više prezimena po narodnim imenima dok je u Međimurju više od 80 posto prezimena nastalo od kršćanskih imena. Na sjeveru je veći utjecaj mađarskoga i njemačkoga, pogotovo u novijim prezimenima povezanim s nazivima za zanimanja, na jugu imate utjecaj mletačkoga, dok je u Bosni, Hercegovini, u dalmatinskome zaleđu i na području negdašnje Vojne krajine snažan utjecaj turskoga.

Konačno, katkad po pripadnosti prezimena kojemu jezičnom sloju razlikujemo doseljenike od starosjedilaca. Ako u Zagorju živi netko tko se preziva Dizdar, odmah znate da je riječ o doseljeniku iz Bosne.

Što se događalo sa Srbima? Što je s pravoslavnim stanovništvom, oni su nešto kasnije dobili prezimena?

Oni su potpali pod Turke stotinjak godina ranije. U Dečanskim hrisovuljama, tekstovima iz 14. stoljeća, popisana su osobna imena i pokoji pridjevak. U istome tom razdoblju, ako pogledate hrvatske notarske zapise, u hrvatskim se gradovima, a rjeđe i izvan njih,već bilježe prezimena. U Srbiji toga nije bilo. Zapravo su najstarija srpska preizmena nastala na hrvatskom povijesnom području, na području koje nije bilo pod turskom vlašću, u dijelovima istočne Hercegovine, Boke kotorske, dijelu dalmatinskoga zaleđa te u nekim dijelovima Slavonije. Najstarija su prezimena u Srbiji vojvođanska jer je Vojvodina prva oslobođena od turske vlasti. Vremenska je razlika između najstarijih hrvatskih i srpskih prezimena četristotinjak godina. U prosjeku su Hrvati prezimena dobili dvjestotinjak godina prije nego Srbi, a to što su ta prezimena vrlo slična, odraz je zajedničke imenoslovne baštine.

Ime je, Nemanja, primjerice, u Hrvata zabilježeno na Krku već potkraj 12. stoljeća. U 13. stoljeću u Zagrebu je živio Vuk do Vuka, a ime je Miloš bilo vrlo rašireno po hrvatskome prostoru. Narodna imena postupno nestaju nakon Tridentskoga koncila, polovicom 16. stoljeća, koji nameće nadijevanje narodnih imena. Tako je odjednom na dubrovačkome području svaki Vuk postao Luka, svaki Rade Rafael. Po tim imenima točno vidite kad se netko preselio s područja pod turskom vlašću na područje pod kršćanskom, tj. mletačkom. U prvoj su generaciji prisutna narodna imena Bogdan, Vujana ili neobična svetačka koja nisu uobičajena kod Hrvata, poput imena Lazar ili Sava, pa čak i Jovan. U drugoj generaciji ta imena nestaju. Svećenici nisu dopuštali nadijevanje starih narodnih imena, tražili su od ljudi da ih promijene. To je jedna temeljna razlika između hrvatskih i srpskih imena koja danas vidimo.

Hrvati su u 16. stoljeću počeli gubiti imena kao što su Miloš, Milutin ili Radovan. Dio se narodnih imena počeo vraćati u 19. stoljeću s Hrvatskim narodnim preporodom. Druga je razlika u izboru kršćanskih imena koja je u Hrvata određena pripadnošću katolicizmu, a u Srba pravoslavlju iako i tu ima nekih preklapanja jer su dalmatinski gradovi prije Raskola bili pod bizantskom vlašću te su stoga u Dalmaciji česta i „bizantska“ imena kao što su Vlaho ili Ivan.

Postoji li razlika između imena i prezima uz dalmatinsku obalu i na otocima?

Dalmacija je vrlo raznolika. Njezina su tri pojasa poprilično različita iako imaju i sličnosti. Ono što su na otocima obiteljski nadimci, to su u Zagori vrlo često prezimena. Na otocima imate vrlo grube obiteljske i osobne nadimke poput Dva Joja (dva Jaja) za braću blizance, a postoji pedesetak obiteljskih nadimaka motiviranih nazivima za nedovoljno pametne ljude. Oni su uglavnom romanski, pa ljudi i ne znaju što znače. U zaleđu su pak česta rugalačka prezimena kao što su Ušljebrka (onaj koji ima ušljive brke) ili Mučibaba. U priobalju je veći utjecaj mletačkoga jezika, a unutrašnjosti su zastupljenija prezimena koja pripadaju temeljnomu hrvatskom sloju, ali su česta i ona turskog postanja. Treba napomenuti i kako je u dalmatinskim gradovima i na otocima bilo razmjerno malo etničkih Talijana. Na otoku je Braču, primjerice, prezime Guerieri prevedeno. U maticama je zapisano kao Bojković i Vojković. Nastavak je -eo također znak da je neko prezime potalijančeno (npr. stariji su likovi prezimena Cetineo i Mladineo Cetinić i Mladinić).

A izumrla imenima i prezimenima?

Najčešće izumiru tzv. endemska prezimena. Takvih je gotovo u svakom naselju. Od prezimena koja poznajem izumrlo je prezime Mulović. Prezime često brže izumire ako je nelijepo (mule je, naime, izvanbračno dijete). Moguće je pratiti trend izumiranja prezimena prema popisima stanovništva iz 1948. i 2001. Ne postoji baza svih hrvatskih povijesnih prezimena, ali iz perspektive nekih krajeva mi znamo koja su prezimena u potpunosti nestala. Ono što je nova pojava, to su dvorječna prezimena u slučaju kad žena zadrži svoje prezime i doda ga uz muževo. Po udjelu takvih prezimena danas gotovo nepogrešivo možete utvrditi veličinu naselja. U selima takvih prezimena gotovo da ni nema. U gradovima do dvadeset tisuća stanovnika imate 5 – 10 posto takvih prezimena, a u Zagrebu i znatno više. Zbog toga se u Hrvatskoj povećao broj prezimena. To na neki način otežava istraživanje, poglavito rodoslovno, koje se dosad obavljalo po muškoj liniji. Danas vrijede druga pravila i trebat će vremena da smislimo kako ćemo stanje pratiti dalje.

Koja su danas pomodna imena?

Često je danas ime Noa, za djevojčice i dječake, pisano na više načina, sa ili bez »h«. Kod Hrvata je nekoć bilo malo starozavjetnih imena. Razmjerno je često ime Lukas pisano sa »k« ili »c«. Sve ovisi o tome tko je bio popularan u trenutku nadijevanja imena. U trenutku velike popularnosti Jennifer Lopez, nadijevalo se njezino ime, i sa »dž«, jednim ili dva »f«… Iznenadio me i broj nositelja imena Darwin, a nedavno sam upoznao i Napoleona. Tomu sam se čudio, a onda me je prijatelj Igor izvijestio da na Braču u jednom malom mjestu od tristotinjak stanovnika ima više Napoleona, čije se ime izgovara kao Napoljun.

U Hrvatskoj imate i više od deset ljudi koji se zovu Mentor. Najveći je problem s imenima koja nisu zapisana u skladu s hrvatskim glasovnim sustavom ili se zapisuju na sve moguće načine (Alice, Alis, Alisa, Elis). Ljudi uopće nisu svjesni koje to sve probleme stvara, kako ih sklanjati u našem jeziku itd. Osobno mi je najdraža zlatna sredina, primjerice, neutralna svetačka imena kao što su Marko, Roko ili Ivan. Draga su mi i imena narodnih vladara (Trpimir, Zvonimir ili Borna), ali zato nikad ne bih sinu dao ime Mutimir.

Član ste Radne skupine Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova Gradske skupštine Grada Zagreba. Recite nam nešto o imenima gradskih četvrti i toponimima na zagrebačkom području.

Posljednja je ideja akademika Petra Šimunovića bila da se napiše monografija o zagrebačkim imenima. Zagreb je oduvijek imao jako zanimljiva imena četvrti. Od Kustošije i Kaptola koji ime duguju Crkvi, Pantovčaka koji je nazvan prema svetom Pantelejmonu (u pravoslavaca sveti Pantelija), preko Utrine koje znače zaravan… Zapruđe je područje oko spruda, predio s pješčanim nanosima, ime je Pleso je povezano s močvarnim zemljištem, a Siget je otok itd.

Zagrebom se stvarno treba odlučiti baviti, što i namjeravam u budućnosti. Kroz rad u Odboru dosta sam toga naučio, doznao štošta o povijesti Zagreba, poglavito u razgovorima s Željkom Kvesićem s kojim sam blizak i po otočkoj crti. Za svaku našu sjednicu moram proučavati različitu građu, a ne samo onu povezanu s jezičnim nedoumicama. Bitno je razumjeti pozadinu, kako je imenovan neki trg ili ulica. O Zagrebu postoji nekoliko knjiga koje se bave njegovom poviješću, ali nedostaje mu jedna velika prava suvremena monografija. Zapravo, sličnih monografija nedostaje i ostalim velikim hrvatskim gradovima.

Na koji se način mijenjaju imena ulicama grada Zagreba? Kako funkcionira Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova?

Medijima su nerijetko najzanimljiviji slučajevi poput Trga maršala Tita i slično. Međutim, problematika je šira. U Odboru sjede različiti stručnjaci, primjerice iz područja urbanizma i povijesti. Akademik Josip Bratulić i ja smo jezikoslovci. On se više bavi pitanjima povezanim s književnošću i kulturnom poviješću, a ja pravopisnim pitanjima. Svi smo dobro usklađeni i jedni se drugima ne miješamo u posao. Sustav je rada takav da pristižu prijedlozi u fond imena, a ako u njega uđu, treba pronaći konkretan trg ili ulicu i zatražiti suglasnost određene gradske četvrti kako bi ponovno završio na našoj sjednici. Cijeli postupak uopće nije jednostavan, što je zapravo jako dobro. Ne bi bilo dobro kad bi se prejednostavno moglo mijenjati imena. Uvijek dobro dođe određen odmak. Po pravilima se ulicu ne može imenovati godinu dana nakon nečije smrti. Sud je vremena uvijek bolji od naglih rješenja.

Koliko je gradskih trgova i ulica u Zagrebu nazvano po ženama?

Trgova i ulica imenovanih po ženama nema puno. Postoje za to objektivni i subjektivni razlozi. Žene su se kasnije počele obrazovati te ih je manje među „slavnicima“ poput književnika ili znanstvenika po kojima se ulice nazivaju. Bilo bi jako dobro kad bi se po tom pitanju više angažirale udruge za ravnopravnost spolova jer bi možda bile protuteža četvorici mušketira iz Radne skupine. Sigurno je da ima prostora za imenovanje više ženskih ulica, to uopće nije sporno. Pokazale su to ženske članice Odbora (Sunčana Rupnik Blažeković i Vesna Sudar) koje su „pogurale“ ideju da se u istome danu imenuju ulice po hrvatskim književnicama Dragojli Jarnević, Sunčani Škrinjarić, Dori Pfanovoj i Višnji Stahuljak Chytil, što je cjelokupan odbor na čelu s tadašnjim predsjednikom Zoranom Piličićem sa zadovoljstvom podržao.

Vratimo se onomastici, vašem primarnom zanimanju. Na koje sve prepreke najčešće nailazite u svom radu?

Najviše prepreka izaziva pretjerana politička korektnost. Danas postoji milijardu naputaka o tome što smijete pitati, na koji način razgovarati s ispitanicima, s kojim napravama smijete na teren i sl. Kad bih se toga slijepo držao, ne bih ni jedan jedini članak napisao. Pojavljuju se i osobni problemi kad se govorniku ne svidi tumačenje ili shvatite da netko ne nosi svoje pravo prezime jer je riječ o potomku izvanbračnoga djeteta ili ako saznate da nositelji nekoga prezimena dobiju prezime gazde, a to ne znaju (tako je često u Zagorju i na dubrovačkome području) ili preuzmu prezime supruge. Kako se onomastika ponajprije bavi jezičnim znakom, takve podatke nije nužno iznositi ako znate da nekoga vrijeđaju, a i inače je i pri istraživanju nužno biti oprezan, odgovoran i uviđavan, baš zbog svih ostalih aspekata.

I za kraj, koliko vam se često događaju pogreške u radu?

Tko radi, taj i griješi. Zvuči kao floskula, ali to je istina. Kad radite, raspolažete određenim podatcima i na temelju njih donosite neki zaključak. U hrvatskoj su se znanosti, pa tako i u jezikoslovlju, često radile sinteze prije analiza, pa su nas onda rezultati analiza iznenadili. Jednom sam prilikom pogriješio navevši podatak o nestanku prezimena Cambi u Splitu. Obitelj je prezime, naime, počela ponovno zapisivati kao Cambj. Meni uopće nije palo na pamet da bi se to tako moglo zapisati. Ustvrdio sam da tog prezimena više nema, a zapravo postoji, a na takav je način bilo zapisano i u 17. ili 18. stoljeću. Dogode se i kriva tumačenja određenih imena. Ne treba od toga bježati. Prevarite se, dobijete novi podatak i na temelju tog podatka ispravite pogrešku i donesete novi zaključak. Nije li bolje tako nego ustrajati na pogrešci?