Hrvati i Titanic

Hrvati i Titanic

„Pred kraj prve knjige spomenuo sam da je na Titanicu bilo i 30 naših ljudi i odnekud sam preuzeo ta imena, koja su, uzgred rečeno, bila potpuno krivo napisana. Međutim, jako je puno bilo upita u stilu „a što je bilo s tim našim ljudima?“  Upravo ta količina pitanja vezana za naše ljude me potaknula da odem malo dublje u tu hrvatsku stranu katastrofe  Titanica. Uostalom, puno je hrvatskih ljudi, hrvatskih mornara bilo i na Carpathiji koja je spašavala preživjele“, navodi hrvatski titanikolog Slobodan Novković

Razgovarao: Boris Jagačić

Slobodan Novković

Slobodan Novković

U povodu 102. obljetnice havarije svojedobno ponajvećeg putničkog prekooceanskog broda Titanic razgovarali smo sa Slobodanom Novkovićem, istaknutim stručnjakom za temu i jedinim hrvatskim titanikologom. Novković se za Titanic i okolnosti njegove nesreće počeo zanimati još od djetinjstva, kada je s 12 godina počeo sakupljati i proučavati knjige o velebnom brodu i u međuvremenu postao nepresušan izvor podataka o njemu. Dosad je na o Titanicu napisao dvije knjige –  Titanic: između povijesti i mitologije i Titanic – Hrvati u katastrofi stoljeća, osobno se družio s posljednjom osobom koja je preživjela katastrofu i trenutačno radi na knjizi o Carpathiji, brodu koji je sudjelovao u spašavanju preživjelih brodolomaca s Titanica.

Kada ste se počeli zanimati za Titanic, odakle toliki interes za taj brod?

Moj se interes pojavio 1980-81 kada sam pročitao jednu knjigu, a nešto mi je malo o tome pričala i moja baka. Informacije koje sam dobio kroz prvu knjigu su me zaintrigirale te sam počeo malo dublje proučavati tematiku.

Od potonuća Titanica prošle su već 102 godine. Zašto je cijeli svijet još i dandanas toliko fasciniran tim brodom?

To je već više pitanje za psihologe. Ja mogu govoriti iz svog iskustva, kao i iz iskustva ljudi koje poznajem. U biti, glavni faktor u toj priči je ono kad brod koji je u svemu bio „naj“, na svom prvom putovanju napunjen najvećim luksuzom edvardijanskog doba i s najpoznatijim, ujedno i najbogatijim ljudima tog vremena krene na takvo jedno putovanje; sve je raskošno, sve je u jednoj euforiji, sve je impresivno, sve obilno prate i mediji, i onda se nakon pet dana tako nešto dogodi. Ni neki filmski scenarist ne bi mogao osmisliti takvu fabulu koja se dogodila u stvarnosti. I onda tu je, naravno, i samo potonuće kao takvo.  No, sklop okolnosti koje su se redale, koje su dovele do cijele te katastrofe je u stvari taj koji ljude šokira – prava grčka tragedija, kad sve što je moglo krenuti krene po lošem.  To je taj faktor koji intrigira većinu, a kada se dublje upustite u tu priču, onda vas još više toga „zaskoči“.

Do sada ste napisali dvije knjige i obje se bave Titanicom. Kako ste se odlučili na pisanje?

Prva knjiga je bila, hajdemo reći jedan amaterski uradak.

To je dosta samokritična izjava.

Ali, dobro je ispala. Na moju sreću. Za vrijeme rata bio sam u jedinici zajedno sa direktorom današnje nakladničke kuće Meandar, Brankom Čegecom, bivšim pomoćnikom ministra kulture, i u tom našem svakodnevnom druženju on je saznao za moj interes jer sam u ratnoj opremi nosio i tri knjige o Titanicu sa sobom. I onda me u slobodnim trenutcima počeo ispitivati o tome, pa sam mu odgovarao kao što sada odgovaram i vama. I njega je to zainteresiralo, a kako je bio u formiranju svoje nakladničke kuće, njegova je ideja bila: „pa što ne bi to o čemu smo razgovarali pretvorio u knjigu?“ Osobno nikad nisam razmišljao o tome da bih pisao, to je bio jedan hobi za mene, u moja četiri zida. To je bilo ono što me ispunjavalo – Titanic i nogomet, a još me i danas drži. Od njega je sve krenulo. Kad smo se demobilizirali polako sam krenuo pisati. Plašio sam se kako će to ispasti, međutim, knjiga je evo doživjela tri izdanja zahvaljujući (naravno) i filmu koji se baš u to vrijeme pojavio, iako to nije bio cilj. Nismo znali da će film izaći baš u vrijeme kad i knjiga, ali se to lijepo poklopilo.

titanic„Titanic je po svemu, konstrukciji i materijalima bio fenomenalno napravljen brod. Međutim, takav način sudara kakav je doživio, potopio bi svako tadašnje plovilo“

Koliko je trebalo čekati na drugu knjigu?

Druga je bila zapravo reakcija na prvu. Iako su kritike za prvu knjigu bile dobre, što me razveselilo, pred kraj knjige sam spomenuo da je na Titanicu bilo i 30 naših ljudi i odnekud preuzeo ta imena, koja su, uzgred rečeno, bila potpuno krivo napisana. Međutim, jako je puno bilo upita u stilu „a što je bilo s tim našim ljudima?“ Upravo ta količina pitanja vezana za naše ljude me potaknula da odem malo dublje u tu hrvatsku stranu katastrofe  Titanica. Uostalom, puno je hrvatskih ljudi, hrvatskih mornara bilo i na Carpathiji koja je spašavala preživjele. Prva je misao bila da izdamo prošireno izdanje prve knjige, s više podataka o Hrvatima, ali je količina pronađenog materijala bila takva da se moralo ići na novu knjigu. Tako je ta druga knjiga profesionalnije napravljena nego ona prva. Za vrijeme njezina pisanja već sam upoznao vodeće svjetske stručnjake koje sam konzultirao, a na raspolaganje sam dobio i slike. U međuvremenu sam upoznao i Millvinu Dean, posljednju preživjelu s Titanica te smo se družili tri dana na jednoj konferenciji u Stuttgartu i razgovarali. Ona mi je na kraju slala i čestitke za Uskrs i svi njezini rukopisi, nema toga puno, dvije – tri kartice i posveta mojoj knjizi Hrvati u katastrofi stoljeća – predane su spomen kući Titanic 100 u Bratini.

Rekli ste da „prijetite“ i trećom knjigom. Čemu će ona biti posvećena?  

"Carpathia" - brod spasitelj

“Carpathia” – brod spasitelj

To je knjiga o Carpathiji. Upravo pišem knjigu o brodu koji je spasio preživjele s Titanica.  U njegovoj posadi bilo je 84 Hrvata iz Rijeke, Istre i Primorja. Inače, samo za moju knjigu riječki slikar Nevenko Žunić,  poznat po slikama brodova, samo za moju knjigu pripremio je sliku (ulje na platnu)  Carpathije kako izvlači preživjele ujutro 15. travnja.  On je već naslikao Carpathiju u riječkoj luci, a ja sam ga zamolio da ju naslika u trenutku izvlačenja brodolomaca.

Kada će se ta knjiga pojaviti na policama knjižara?

Složio sam negdje oko 60 posto knjige. Momentalno me uhvatila neka lijenost pa silim samoga sebe da završim do kraja godine s rukopisom. Bit će teško, zbog raznoraznih drugih obaveza, ali planiram da ta knjiga negdje slijedeće godine u ovo vrijeme bude u prodaji. U krajnjem slučaju, ako ne uspije, možda ću tempirati objavu na 100-godišnjicu potonuća Carpathije, a to je onda 2018., iako mislim da bi to onda predugo trajalo.

U svojem pisanju oslobodili ste kapetana Edwarda Smitha od krivnje za havariju Titanica?

On uopće nije kriv, nisam jedini u takvom stavu. To je sada postalo općenito mišljenje. On je kriv, kao zapovjednik broda i snosi odgovornost za sve što se na brodu ili s brodom dogodilo. Na kraju svega, reklo bi se – kriv je, ali kad malo dublje uđete u tu priču, dođete do zaključka da je taj čovjek zapravo poduzeo sve da izbjegne ledeno područje. A to što govore da je Titanic plovio „punom brzinom“, bilo je uobičajeno za sve brodove tog vremena.

Znači, ne stoje tvrdnje da je svjesno išao kratiti put ne bi li skratio i vrijeme putovanja?  

Apsolutno ne. Postoje dvije rute – ljetna i zimska i Titanic je,naravno, išao tom zimskom rutom. Međutim, u jednom trenutku 14. travnja, u 17 sati kad je došao do jedne pozicije na Atlantiku koja se zove Corner, odakle brodovi skreću ravno prema zapadu, Titanic je još 45 minuta nastavio ploviti  prema jugo-zapadu. Znači svjesno je išao u izbjegavanje santi. Nije smanjivao brzinu jer za to nije bilo potrebe, ali svjesno je išao još južnije, odmičući se od dojavljenog područja ledenih santi. No, te je godine led toliko daleko otišao na jug, a to se od 1912. do danas dogodilo još samo tri puta. To nitko nije mogao predvidjeti. Da je išao u obaranje brzinskog rekorda i osvajanje Plave vrpce, koju nikako nije mogao osvojiti jer snaga strojeva nije bila takva da bi premašio Mauretaniu, on bi sigurno odmah kod Cornera skrenuo prema zapadu. Ali ako vi idete produžiti put, onda nema nikakvog govora da hoćete oboriti nekakav rekord. A nije plovio ni maksimalnom brzinom. Posada je za ponedjeljak ujutro planirala u jednom trenutku potjerati strojeve do krajnjih mogućnosti. Nažalost, nisu dočekali jutro toga dana , a to što su oni noću plovili tom povećanom brzinom, nije bilo neuobičajeno jer je noć bila potpuno vedra, čista, a more mirno kao ugljen –  i svi su uvjeti za plovidbu bili savršeni.

Prema nekim izvorima, nesreću je skrivila činjenica da posada nije koristila dalekozore.

Nisu imali dalekozor, ali to je jedna tema oko koje se mi, koji se tom temom bavimo, međusobno dosta ne slažemo. Ja sam pobornik toga da bi se čak i da u su dalekozori bili u promatračnici, opet  dogodilo isto. Dalekozor je hvalevrijedna naprava, ali što on znači u mrkloj noći? Kao drugo, dalekozor sužava vidno područje. Da su dalekozori bili u upotrebi, možda bi pomogli, možda i ne bi, osobno vjerujem da ne bi puno.

Kapetanu Smithu to nije bila prva pomorska nezgoda. Dok je upravljao brodom Olympic – Titanicovim blizancem, sudario se s britanskim bojnim brodom. Prema nekim izvorima na dan Titanicove havarije bio je pod utjecajem alkohola…        

kapetan Titanica: Edward John Smith

Kapetan Titanica: Edward John Smith

Nije bio pijan. To su priče koje novinari uvijek vole malo „zasoliti“. On je bio na večeri u 21 sati s obitelji Widener, koji su bili njegovi gosti. Ali kapetan Smith je bio poznat po tome da nije ni kap alkohola praktički ni taknuo na putovanjima. Ima tih izmišljotina još, ali da ne proširimo temu u nedogled, nije bio pijan, već je jednostavno napravio ono što su svi drugi kapetani  tog vremena radili – da se ne smanjuje brzina dok se ne pojave prve prepreke ili opasnost. Nove teorije pokazuju da je Titanic prije sudara uspio izbjeći dvije sante. Nema potvrda,  ali neki su preživjeli potvrdili da su dva puta osjetili da je Titanic naglo mijenjao smjer i naginjao se. Ne tvrde da se radilo o tome, ali zašto bi brod vijugao ako je more bilo čisto?

Spomenuli ste Olympic, a dok je kapetan Smith vodio Olympic iz Southamptona na petu plovidbu za New York u blizini je prolazila britanska krstarica Hawk i vjerojatno su podvodne struje Olympica, onda se još nije znalo kakvo podvodno strujanje izazivaju ti propeleri, povukle krstaricu prema Olympicu te se ona zabila u njegov stražnji bok.

Ispada da ni to nije onda baš Smithova krivnja?

Tu je došlo do suđenja i krivnja je bila podijeljena. Više se sve svaljivalo na pogrešku krstarice, nego na White Star Line. Očito nisu imali baš iskustva s tako velikim plovilima. Na kraju krajeva, kad je Titanic isplovljavao iz Southamptona skoro je došlo do sudara kad je krenuo prema izlazu iz luke. Prolazio je pored broda New York kojem su od tog strujanja popucali konopci, krma se oslobodila i krenula prema Titanicu. Promašili su se za svega jedan metar, a putovanje je odgođeno za sat vremena, dok brod nije odvučen.

titanic

Što se tiče samoga broda, smatrate li da konstrukcija Thomasa Andreswsa nije imala značajnijih nedostataka, ili je ona ipak imala mana?

Današnji brodograditelji, metalurzi  i drugi stručnjaci reći će vam za Titanic da je to bio izvrsno sagrađen brod, koji je bio napravljen od materijala koji su u ono vrijeme bili na raspolaganju. Naravno, današnji čelik u odnosu na onaj – to je nebo i zemlja. Kad vele da je bio sagrađen od „lošeg čelika“, to je loš čelik za današnje pojmove, a u ono vrijeme od takvog su se čelika gradili svi brodovi. Tako da je Titanic po svemu, konstrukciji i materijalima bio fenomenalno napravljen brod. Međutim, takav način sudara kakav je doživio, potopio bi svako tadašnje plovilo.

Vratimo se još malo na kvalitetu materijala. Zakovice, a bilo ih je na Titanicu oko tri milijuna, bile su (navodno) ispod razine  ondašnjih standarda za prekooceanske brodove. Bi li kvalitetnije zakovice promijenile ishod događaja?

Nekoliko ekspedicija vadilo je dijelove olupine – među njima i čelične oplate, neke i sa zakovicama. One su ispitane u današnjim suvremenim institutima. Istina, materijal je bio vrlo osjetljiv na niske temperature, kakva je zabilježena i te noći, pa su pod pritiskom sante na oplatu zakovice popucale. Nisu čelične ploče same po sebi bile problem, nego zakovice koje su ih držale. Na mjestima na kojima su popucale, ploče su se centimetar-dva odmaknule. U odnosu na to što ga je pogodilo, Titanic je doživio strahovito malo oštećenje. Njegovo ukupno oštećenje iznosi 1,2 m2 , kada se sve zbroji i to pokazuje njegovu vrhunsku konstrukciju. I to oštećenje u odnosu na taj sudar je jako malo, Međutim, brod je na šest mjesta bio malo probijen. Malo, ali voda je počela probijati. To šesto mjesto je napravilo metarsko oštećenje na kritičnoj komori. Da nju nije probilo, možda bi ostao i plutati. U svakom slučaju, puno bi se dulje održao na površini, barem do dolaska Carpathie. Brodogradilište Harland & Wolf  koje je gradilo sve brodove za White Star Line je imalo svog stalnog dobavljača čelika i sve su svoje brodove radili iz tog materijala koji je bio, čini  mi se, porijeklom iz Švedske. I Olympic i Britannic su bili građeni od istog materijala pa nisu potonuli.

Istina, u današnje vrijeme takav način sudara vjerojatno bi samo skinuo boju s broda, ali u ono vrijeme i Titanic i Olympic su bili „nepotopivi“. Dobro, „nepotopivi“ je malo teška riječ, ali postojala je minimalna mogućnost da se potope. Na kraju, Olympic je imao sudar u kojem mu je drugi brod napravio 10-metarsku rupu u boku, ali se nije potopio jer je taj sustav vodootpornih pregrada napravio svoje. Titanic je mogao ploviti, a da su mu četiri prednje pregrade potopljene. Govorimo tu o značajnoj količini vode, u petu ga je oštetilo, ali su pumpe mogle izbacivati vodu, no zahvatilo je i šestu…  To je oštećenje na ukupnoj dužini od 70 metara. To nijedan brod na svijetu ne može podnijeti!  Još je i dugo tonuo, s obzirom na oštećenje. Doduše, ono površinom nije bilo toliko veliko, ali je strateški bilo izuzetno nepovoljno raspoređeno. Poklopile su se nesretne okolnosti, jednostavno je imao nevjerojatan peh.

Kolika je odgovornost vlasnika White Star Linea, Brucea Ismaya, koji je inzistirao da se na brodu postavi manji broj čamaca za spašavanje nego što je to prvobitno bilo zamišljeno?

I je i nije. Titanic je imao previše čamaca, iako samo za pola ljudi, gledano prema tadašnjim zakonima. Titanic je prema tadašnjim zakonima trebao imati mjesta za 1178 osoba, a on je imao mjesta za 20 % više od toga. Stvar je u tome da su brodovi u međuvremenu rasli, a zakoni ostali isti. Ni tu se White Star Line nije moglo optužiti za nemar jer je ispunjavao sve zakonske propise, čak i više od toga. Sva sreća da je na tom putovanju brod bio ispunjen sa svega 57 do  60 % kapaciteta. Da je bio pun, to bi bilo stravično, što se tiče čamaca.

Na jednoj strani broda iskrcavanje  je nadgledao časnik C. Lightoller, koji se strogo pridržavao propisa te propuštao samo djecu i žene. S druge strane, časnik W. McMaster Murdoch je propuštao sve i njemu svoj život može zahvaliti 2/3 preživjelih. Ispalo je, u ovom slučaju, kako je bolje ne pridržavati se propisa. Kako to komentirate?

Murdoch se na svojoj strani isto pridržavao propisa – prvo žene i djeca. Ali čim je na tom mjestu djece i žena ponestalo, popunio bi čamac još s muškarcima. On je radio na taj način. Dok se Lightoller slijepo držao propisa – tražeći žene i djecu. Od muških je propustio samo članove posade koji su znali veslati, kako bi upravljali tim čamcima.

Koliko se još života moglo spasiti boljom organizacijom evakuacije i punjenjem čamaca? 

Petstotinjak života.

slobodan_novkovic1

Kako ste došli do te brojke?

To je ugrubo, ali kad pogledate da je 1178, blizu 1200 ljudi moglo biti u čamcima da su svi bili popunjeni, a spasilo ih se 712. Stvar je i u tome da su se čamci isprva spuštali poluprazni jer se vjerovalo u „nepotopivost“ broda, pa je malo tko želio ući u čamce. Tek kada se vidjelo da situacija nije bezazlena, stvari su se promijenile.

Tu ima i žalosna priča o sirotinji iz treće klase. Mnogi su se od tih ljudi pomirili sa sudbinom i spustili u svoje odaje, kako bi dočekali smrt.

Bilo je tu cijelih obitelji. Mnogi od njih nisu se uspjeli probiti ni do palube do koje ih je dijelio cijeli labirint hodnika.

Na internetu možemo svašta pročitati, ali u toj šumi informacija sve teže je razlučiti koji su podaci točni, a koji neutemeljeni, odnosno plod nečije bujne mašte. Koje ste mitove vi „razbili“ u svojoj knjizi?
Kao prvo, Titanic se uvijek prikazuje kao maltene brod kraljeva, luksuzan, sve naj-haj, ali treba znati da je Titanic bio klasičan iseljenički brod, na kakvima su brodarske kompanije najveći profit imale od iseljenika. Recimo, Titanic je na svom putovanju, na palubi imao najbogatije ljude svijeta. Bio je tu  John Jacob Astor IV. , financijer Nikole Tesle, obitelj Weidener, Guggenheim i drugi koji su imali svoje kabine i  skupe apartmane, koji su bili skupi. Ali tih bogataša je na Titanicu bilo svega 100 – 150, a glavna zarada na takvim brodovima dolazila je od iseljenika u Ameriku, kakvih je na takvim brodovima bilo po 1500 do 2000.  Ta je kompanija zarađivala na masama iseljenika koji su išli za Ameriku. I Titanic je kao i Olympic, Mauretania, Lusitania bio samo jedan slijedeći u lancu – najnoviji i najmoderniji. On je za nekoliko stupnjeva podigao kvalitetu putovanja preko Atlantika kako za putnike prvog razreda,  tako i za treći razred, to je istina. Iseljenici su po prvi put u povijesti, na Titanicu  spavali u krevetima uz električnu rasvjetu, tekuću vodu i WC. Bili su posluživani za pokrivenim stolovima s vazama. Imali su tri obroka, većinu toga nisu imali ni doma. Titanic je i za treći razred bio brod luksuza, ali nije to bio kraljevski luksuz o kojem se pričalo. To je bilo samo na gornjim palubama za ovih 100 – 150 ekstra bogatih koji su mogli, ako su htjeli, kupiti cijeli Titanic. Ponavljam, glavninu profita donosili su iseljenici, a ovi gore bili su samo šlag na torti, ukras kojim su se u novinama reklamirali. Ima tu još stvari  –  priče o navodnom velikom blagu, zlatu na Titanicu. Na Titanicu nije bilo nikakvih zlatnih poluga. Blago se nalazilo na vratovima žena prvog razreda i to je jedino Titanicovo blago. Bila je tu vrijedna  Rubaiyat knjiga koja se prevozila za Ameriku koja je potonula, ali nije bilo stvari poput jedne mumije kao što se pričalo, nije bilo dijamantnog lančića koji se pojavljuje o filmu, iako je bilo napisa da je taj plavi dijamant bio na Titanicu. Međutim, on nikada nije bio na Titanicu, i dandanas je u muzeju u SAD-u. Druga je bitna stvar na koju sam želio ukazati u knjizi je upravo brzina o kojoj smo pričali – pokušaj da osvoji Plavu vrpcu kao najbrži brod na svijetu za što nije imao nikakve šanse.
Olympic (lijevoI i Mauretania (desno) na odlasku u rezalište (Southampton 1935. god.)

Olympic (lijevo) i Mauretania (desno) na svom posljednjem putovanju u rezalište (Southampton 1935. god.)

Ali, prema zapisima očevidaca na brodu je vođen razgovor u kojemu je vlasnik White Star Linea kapetanu Smithu rekao neka pokuša oboriti rekord. O čemu se tu onda radilo?

Istina, oni su išli na to da sruše rekord, ali Olympicov. Htio je da Titanic nadmaši brzinu Olympica koji je bio već 10 mjeseci u prometu. To su bili brodovi blizanci, uz neke sitne različite detalje. I Olympic je punio novine diljem svijeta svojom ljepotom i brzinom, a i bio je relativno brz. Nije bio najbrži, ali to nije mogao ni biti, no za ciljeve White Star Linea postizao je dobru brzinu. White Star Lineu je prije svega bila važna udobnost i komfor putnika  kojima nije bio problem putovati dan – dva duže u odnosu na brodove Cunard Linea, Mauretaniu i Lusitaniu. Mauretania je devet godina držala rekord u preplovljavanju Atlantika. Ti su brodovi bili manji od Titanica, s puno jačim strojevima. Titanic je bio puno teži, s puno slabijim strojevima te nije mogao konkurirati. Predsjednik kompanije Bruce Ismay je bio svjestan da Titanic ne može ni u snu oboriti brzinski rekord, ali je bio cilj nadmašiti Olympic jer bi takav pothvat sigurno dobro odjeknuo u novinama.

Dokumantarac Jamesa Camerona iz 2003. zorno je prikazao u kakvom je stanju brod.  No, ako se ne varam, još devedesetih ili početkom dvijetisućitih u novinama su se pojavili napisi o izvlačenju Titanica na kopno. Zašto se išlo s takvim nerealnim informacijama?

titanic_underTitanic je tema koja se uvijek prodaje. Bilo je planova da se brod digne, dok ga se još nije ni otkrilo. Mislilo se da je u jednom komadu, međutim, od kada je otkriven jasno je da nema nikakvog dizanja. Osim onih predmeta koji se dižu, ali za samu olupinu nema šanse. Bilo bi to suludo i pokušati.

Spomenuli smo i naše Hrvate, pa tko su bili Hrvati na Titanicu? Jesu li to sve bili ljudi u potrazi trbuhom za kruhom?

Svi su bili klasični iseljenici. Neki su već bili u Americi pa su došli vidjeti svoju obitelj.

Koliko ih je ukupno bilo na brodu, a koliko ih je preživjelo?

Bilo ih je 30, od njih je samo troje preživjelo. Preživjela je Mara Osman-Banski iz Vagovine pored Čazme, Ivan Jalševac iz Topolovca pokraj Siska i Nikola Lulić iz Konjskog Brda pored Perušića.  S tim da je taj Nikola Lulić bio neka vrsta vođe puta našim iseljenicima jer je to njemu bilo već treće putovanje u Ameriku. On je već dugo živo u Americi, znao je jezik, bio je prevoditelj, upućivao je ljude gdje i kako trebaju ispuniti koje formulare itd.

Jesu li sačuvani neki njihovi zapisi i predmeti? Posjedujete li nešto od toga?

U Državnom arhivu u Zagrebu ima dosta zanimljivih stvari vezanih uz odštetne zahtjeve obitelji. Osobno u svojoj zbirci imam posljednje pismo od Ivana Stankovića iz Galdova kraj Siska koji je putovao s Jalševcem. On je par sati prije polaska na Titanic iz Cherbourga u Francuskoj uputio pismo svom bratu u Hrastelnicu.  Zapala me sreće da sam došao do pisma, uz  još jedno pismo koje je putna agencija iz Švicarske poslala udovici Josipa Draženovića u kojem navodi kako treba postupiti u potraživanju odštete. Tu su još i dvije razglednice i jedan originalni dio pluta od spasilačkog prsluka s Titanica.

U Pisarovini se radi na pripremanju spomen-kuće s tematskim parkom koji priprema Udruga Titanic 100, čiji ste dopredsjednik. Hoće li ti predmeti biti tamo izloženi?

Od materijala pisanih tamo su izložene skenirane kopije. Originale ipak držim doma. Nemamo još sustav da to bude sigurno izloženo, a kad ta kuća bude gotova ja se nadam da će onda biti mogućnost da se u vitrinama drže i originali.

Zašto se, kada govorimo o Titanicu, često prešućuje Carpathia?

Zbog toga sam, u neku ruku, odlučio i napisati novu knjigu, da malo izađe iz sjene Titanica iako je zbog njega i poznata. Ali bila je u pravom vremenu na pravom mjestu. U svojoj knjizi Hrvati u katastrofi stoljeća napisao sam da je na Carpathjiji bilo 75 Hrvata – članova posade,  no naknadna istraživanja vezana uz novu knjigu dovela su do zaključka da ih je bilo čak 84. Bilo je još i nekih desetak putnika Hrvata. Uzmemo li u obzir njih i još 30 naših putnika na Titanicu dolazimo do podatka da je u katastrofu bilo direktno ili indirektno involvirano više od stotinu Hrvata, uz još pet Slovenaca i pet državljana Bosne i Hercegovine.

Ne kaže se slučajno da Hrvata svugdje ima…

Svugdje, čak i u katastrofama.

Možete li nam nešto reći o ciljevima osnivanja Udruge Titanic 100?

Još 2007. godine par čitatelja moje knjige Hrvati u katastrofi stoljeća me nazvalo da se nađemo u gradu i došla je ideja da se osnuje jedna udruga. Nevoljko sam pristao jer su htjeli da ja budem predsjednik. I onda se dogodilo to što se dogodilo: sve sam vukao ja, a drugi su čekali da se nešto dogodi. U  tome navlačenju nisam imao više vremena za to što me u biti zanima. Više sam se bavio pisanjem raznoraznih dopisa, a došlo je tu još i do nekih sukoba jer su neki mislili da je tu neki izvor zarade pa sam se odlučio maknuti od toga i ta udruga – Hrvatsko Titanic društvo – više ne postoji. Na stotu godišnjicu Titanica  2012. godine organizirana je u Rijeci izložba Titanic – Carpathia koja je trajala od travnja do kraja godine i bila vrlo uspješna, a za to vrijeme nazvao me današnji  predsjednik Udruge Titanic 100 Alija Pozderac. Oni su u Bratini, u sklopu priče oko Krašograda i Eko sela razvijali neke turističke ideje koje bi se mogle marketinški iskoristiti jer Bratina nije baš po nečem poznata i u tom razmišljanju netko se od njih dosjetio da je jedan s Titanica bio iz Bratine – Stjepan Turčin.  Išli su malo to izvidjeti po internetu,  nekako došli do mene i nazvali me s upitom da li bih ja bio voljan ustupiti neke svoje materijale i slike za malu izložbu u Bratini povodom 100. obljetnice.

Titanic_izlozbaTu je ta priča krenula, iako sam  ja bio fokusiran na izložbu u Rijeci te sam manje-više sve materijale dao za tamošnju izložbu, imao sam još nekih sličica koje sam ustupio. Bilo mi je drago da se u takvom jednom mjestu to organizira, odakle je bio jedan od poginulih. Otvorenje je bilo 15. travnja i onda smo vidjeli navalu. Izložba je bila jako posjećena iako je sve bilo nekako improvizirano. Međutim, dobro je ispalo. Dolazile su škole, mještani, stalno je bila posjećena. Onda su iz obitelji Žunec, koja brine o toj kući predložili da izložba ostane za stalno, a i meni se dobro poklopilo jer mi je stan već zatrpan materijalima o Titanicu, pa nemam više kuda s time. Radnu sobu sam ionako morao prepustiti sinu. Sad se razvila ideja da uredimo kuću kao muzej – spomen kuće i tematskog parka,  koje će biti nositelj cijelog projekta. Naravno, htjeli su da budem u tome, što sam pristao. Odmah smo se dogovorili da predsjednik bude gospodin Pozderac, tim više što je on idejni tvorac Olimpijade u Sarajevu. Onda su mene uzeli za dopredsjednika, tako da opet imam dosta obaveza oko toga, ali vidim da i drugi ljudi vuku i trude se, pa je i meni draže u takvom okruženju raditi.

Projekt spomen-kuće je dosta ambiciozno postavljen, s obzirom kako je danas teško doći do financija.

To su ideje koje pretežito naš predsjednik ima, ja sam tu malo umjereniji i mislim da nećemo sve realizirati kako smo planirali. Sad smo postavili tamo spomen-ploču Carpathiji, simbolično smo postavili breze, za sve poginule iz naših krajeva – 39 breza za 30 Hrvata, pet Slovenaca i četiri Bosanca i na svakoj je brezi je pločica s podacima o osobi kojoj je posvećena, a tu je i jedna zajednička breza za sve poginule.

Titanic3U kući je privremeno izložen moj materijal, krpamo se kako možemo, ali tako da se svake godine nešto novo vidi. Ulaz je slobodan, a kad se uredi cijela ta spomen-kuća onda ćemo imati i nekakve originale unutra pa će sve imati drugu težinu, a onda ćemo i uvesti naplatu ulaznica. Uz sve to, tu je još i projekt u Rijeci – da se podigne spomenik mornarima s Carpathije. To je već isto ušlo u jednu sferu dalje. Dobili smo i lokaciju gdje bi se to moglo raditi, na Adamićevom gatu u Rijeci. U to su uključeni i Pomorski fakultet u Rijeci, Lučka kapetanija i Županija, Švicarsko Titanic društvo, kojega sam također član i mi kao udruga. Puno nas je u to involvirano.

Nitko se osim vas u  našim krajevima nije bavio Titanicom?

U 1980-ima su se njime bavili Dragutin Čubrić s Malog Lošinja i Miroslav Matovina iz Siska. On je bio novinar koji je pisao za Arenu, Vikend i dr. Umro je 2002. ili 2003., a bio je nećak Ivana Jalševca, preživjelog  s Titanica, a bio je i novinar pa je počeo malo istraživati te su izašli njegovi feljtoni. I njegove materijale sam dobio na uvid kada sam pisao knjigu.  Tako su se njih dvojica time bavili i bilo je u planu da zajedno izdaju knjigu Jugoslaveni na Titanicu. Bilo je to 1988., ali došlo je do nekakvog neslaganja,  zatim je došao rat, pa ni taj naslov više nije mogao ostati itd. U međuvremenu su obojica umrla. Danas se aktivno Titanicom bavim ja, a tu je još pet-šest ljudi koji se intenzivno zanimaju za Titanic i s kojima sam u kontaktu.

Doduše, kod nas je 1965. godine objavljena knjiga A Night to Remeber  Waltera Lorda, koja je kod nas prevedena kao Propast Titanica (Epoha).  Knjiga je napisana na osnovu 65 preživjelih s Titanica, ali je vrlo rijetka kod nas. Ali, od drugih hrvatskih autora na temu Titanica nije napisana niti jedna knjiga.

Ponosite li se na neko vlastito otkriće?

Posebno sam ponosan da smo,  kao rezultat tog mog bavljenja Titanicom, 1999. u Rijeci otkrili spasilački prsluk s Titanica, jedini izvan područja SAD-a. Moj kolega iz Švicarske  Günter Bäbler, predsjednik Švicarskog Titanic društva, ali i jedan od vodećih svjetskih stručnjaka na tom polju došao je u Zagreb te smo odlučili zajedno otići u Rijeku, najavivši se prethodno Pomorskom muzeju. Išli smo logikom Rijeka – Carpathija, nešto tu mora biti. Htjeli smo vidjeti ima li kakvih materijala o Carpathiji koja je godinama iz Rijeke isplovljavala za Ameriku. I kustos Nikša Mendeš nas je primio, objasnivši nam da “ima nekih stvari” – sličice i knjižice. Ali,  rekao je: “imam i dolje nešto umotano na čemu piše Titanic”. “Sad ću vam ja to donijeti”, kaže on. Zatim je došao u sobu, donio je sa sobom nekakav svežanj  i bacio ga na stol,otvorio, kadli unutra prsluk.  Bäbler i ja koji se godinama bavimo Titanicom, znamo kakvi su bili prsluci na njemu. Svaka je kompanija imala svoju vrstu prsluka i nisu svi bili jedinstveni, a White Star Line je imala ovu vrstu. Odmah smo vidjeli, to je prsluk s Titanica.  Mendeš to nije znao jer je tek prije tri mjeseca postao kustos, nije još znao ni s čime sve raspolaže. Na prsluku je bila jedna ceduljica na kojoj je pisalo „spasilački prsluk s Titanica  1912., poklonjen 1938.“ I poslije, kad se odvrtio cijeli film, došli smo do saznanja da je mornar s Carpathije Josip Car maznuo jedan od prsluka koji su bili pobacani po palubi Carpathije za suvenir. On je poslije umro; njegova sestra ili udovica poklonili su prsluk riječkom muzeju te je ovaj ostao u podrumu, a ispalo je i da je sreća što je tako ispalo zbog ratova koji su nas nakon toga s našli. Tko zna gdje bi to završilo u Budimpešti, Rimu ili Beogradu? Pronalazak tog prsluka bio je glavni zgoditak.

Prsluk je sada izlolžen?

Prsluk je restauriran i bio je sve ove mjesece izložen na ovoj izložbi u Rijeci. U svijetu sada postoji pet prsluka s Titanica i ovaj je jedini na europskom tlu.

Imate li još kakvih interesantnih događaja vezanih uz vaša istraživanja?

Millvina Dean (desno) s bratom

Millvina Dean (desno) s bratom

Bilo je zanimljivih situacija. I upoznavanje  Millvine Dean je bilo nešto posebno, premda je ona na Titanicu bila još kao tromjesečna beba te nije imala vlastitih sjećanja. Na brodu je bila s bratom, mamom i tatom, a tata joj je poginuo. Već samim time što je bila na Titanicu bila je počasni član Švicarskog Titanic društva, a kako je bila relativno  dobroga zdravlja dolazila je na skupove o Titanicu. Upoznali smo se u Stuttgartu, a jednom smo se prilikom družili i u Zürichu. Sve u svemu, jako aktivna žena, zaluđena nogometom. Ja sam nju ispitivao o Titanicu, a ona mene o Bobanu, Šukeru i Prosinečkom. Tako da je baš bila opčinjena hrvatskim nastupom na SP-u 1998. Poslao sam joj e-mail kad je Hrvatska na Wembleyu dobila englesku nogometnu reprezentaciju s 3:2 napisao sam joj „Millvine, sorry, nisam ja kriv“. Nogomet ju je baš  zanimao i navijala je, naravno, za Southampton, gdje je živjela.

Koliko ste knjiga skupili i pročitali na temu Titanica?

Nisam ih nikada brojao, ali ima ih 50-60. Neke su isti naslov, samo različita izdanja, ali baš različitih izdanja je oko 35, uz još sve one brošure, dokumentarce, videozapoise i filmove, slike. Sav taj materijal sam dostavio u Bratinu, osim ovih stvari koje mi trebaju za Carpathiju, to držim sve kod sebe.

Hrvatske olupine vas toliko ne interesiraju?

Pratim, sad je neki dan bilo o Szent Istvánu… Pratim i to, zanima me, ali nisam toliko u tome koliko u ovoj priči. Ovo je već hobi koji je izmakao kontroli.

 

Komentari su zatvoreni