Hrvati dobili nacionalnu operu, rođen Rafaelo Santi

Hrvati dobili nacionalnu operu, rođen Rafaelo Santi

Hrvati su tako nakon Nijemaca i Rusa postali treći narod u Europi koji je dobio nacionalnu operu / Uz Leonarda i Michelangela Rafaelo Santi je treći velikan talijanske visoke renesanse / Ionesco je umro 28. ožujka 1994. u Parizu, slavan, cijenjen, nagrađivan. Malo prije smrti u velikom, posljednjem, intervjuu cinično je zaključio: Sve na kraju završava užasom

Dogodilo se na današnji dan:

1846. – Prva hrvatska opera Ljubav i zloba velikog skladatelja Vatroslava Lisinskog praizvedena je 28. ožujka 1846. u Zagrebu. Hrvati su tako nakon Nijemaca i Rusa postali treći narod u Europi koji je dobio nacionalnu operu. Članovi Ilirskog pokreta dugo su se vremena bavili mišlju da netko napiše hrvatsku operu; mladi Lisinski, autor glazbe za budnicu Prosto zrakom ptica leti, pokazao se pravim izborom. Velikom uspjehu praizvedbe, osim povoljnih društvenih i kulturnih okolnosti pridonijeli su i njezini protagonisti: uz Sidoniju Erdödy Rubido kao Ljubicu nastupio je dvedesetdvogodišnji Franjo Stazić kao Vukoslav, koji će kasnije postati tenor Bečke dvorske opere.

1850. – Temeljem naredbe ministra trgovine Brucka od 28. ožujka 1850., u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Dubrovniku, Splitu, Zadru i Rovinju, a poslije i u sisku i Senju, osnovane su komore, javne ustanove sa zakonski propisanim članstvom i djelokrugom rada. Nakon provedenih komorskih izbora , na prvoj sjednici 16. veljače 1852. u Zagrebu s radom počinje Trgovačko-obrtnička komora. U dokumentu je upotrijebljen naziv Hrvatska trgovačko-obrtnička komora, iako se ona prema Bruckovu zakonu trebala nazvati zagrebačka, pa joj je prijetilo raspuštanje. Od samog početka Komora je isticala gospodarsku samostalnost Hrvatske i zaslužna je za sudjelovanje hrvatskoga gospodarstva na velikim međunarodnim izložbama.

Benito_Mussolini_and_Adolf_Hitler1923.Fašisti ukidaju hrvatske nazive u Istri. Nakon svršetka Prvoga svjetskog rata Italija je počela s politikom asimilacije Hrvata u Istri. Fašisti, neometani od vlasti, provode nasilje nad slavenskim pučanstvom, pa se zatvaraju hrvatske pučke škole, gimnazije, a i na druge načine počelo je nasilno talijaniziranje i zatiranje hrvatskoga identiteta. U Julijskoj Veneciji, kojoj pripada i Istra, 28. ožujka je zabranjena uporaba hrvatskoga jezika u upravi, a dvije godine kasnije i na sudu. Konačni udarac je zadao ministar Giovanni Gentile koji u škole uvodi isključivo talijanski jezik.

1934. – U Jugoslaviji prihvaćen Zakon o sprečavanju spolnih bolesti, pa su zabranjene i zatvorene sve javne kuće.

1483. – U Urbinu rođen talijanski slikar Rafaelo Santi (umro 6. travnja 1520. godine). Uz Leonarda i Michelangela treći je velikan talijanske visoke renesanse. Rafaelov rad dijeli se u tri razdoblja. Prvo je urbinsko, kada je učio u Peruginijevoj radionici. Ne samo što je brzo usvojio učiteljevu delikatnost, nego ga je slikom Gospine zaruke i nadmašio.

U drugom, firentinskom razdoblju Rafaelo je upoznao toskansku umjetnost. Naučio je zakone jasne kompozicije i pojačao plastičnost prikaza. Treće, rimsko razdoblje za Rafaela je najvažnije. U Rim je otišao 1508. i stvorio svoja najveća slikarska djela – freske u Vatikanu. Ističe se freska Helenska škola. U društvu antičkih likova nalazi se i umjetnikov autoportret.

Gospa_od_cesljugara

Madona s češljugarom

Rafaelo je bio najznamenitiji slikar madona, među kojima se svojom piramidalnom kompozicijom ističe Madona s češljugarom. Likovima madona stvarao je idealan tip ženske ljepote, ali istodobno je slikao ne samo idealne, nego je portretirao i konkretne likove.

Nakon Bramanteove smrti Rafaelo postaje glavni arhitekt bazilike Sv. Petra u Rimu. Od njegovih je zamisli, međutim, malo sačuvano. Među ostvarenim arhitektonskim djelima treba istaknuti Vilu Madame u Rimu. Kao pravog čovjeka renesanse Rafaela je krasila svestranost. Bavio se, što je manje poznato, i scenografijom, a bio je i glavni konzervator u Rimu. Živeći u velikom Rimu i u trenucima najveće slave mislio je na svoj rodni i skladni Urbin. Potpisivao se kao Rafael Urbinski.

1749. U Beaumount-en-Augeu , u  Francuskoj rođen astronom Pierre Simon de Laplace (umro  5. ožujka 1827. u Parizu). Pierre Simon de Laplace iznio je teoriju nastanka Sunčeva sustava iz pramaterije prasunca koje se prostiralo cijelim tim velikim prostranstvom. Usijana atmosfera prasunca ižaravala se i hladila sažimajući se u praplanete koji kruže oko sunca jednako kao i dotad njegova atmosfera. Iako je ta teorija doživjela brojne kritke, njezina nadogradnja temeljena na novijim znanstvenim spoznajama postat će nit oko koje se kristalizira današnja spoznaja o postanku Svemira.

Nakon studija matematike u Parizu postaje profesor na Vojnoj akademiji, a kasnije član i vicepredsjednik Senata i član francuske Akademije. Na početku svojeg znanstvenog rada otkrio je zakon o nepromjenjivosti srednjih gibanja planeta oko Sunca, zatim pronalazi nove jednadžbe u diferencijalnoj matematici, zakon o gibanju zvuka u plinovima različitih svojstava, te cijeli niz drugih otkrića u akustici, magnetizmu, astronomiji i matematici. Njegovim imenom nazvat će se niz zakona i jednadžbi, kao i njegova kozmološka teorija.

nasa_sun

Modest_Musogrski1881. – U Sankt Petergburgu umro genijalni skladatelj Modeest Petrovič Musorgski (rođen 21. ožujkla 1839.),  samouki glazbenik, koji je svojom operom Boris Godunov dosegnuo vrh operne umjetnosti 19. stoljeća.  Osim opera piše i simfonije (Noć na pustoj gori), klavirske skladbe (Slike s izložbe) i solo pjesme.

Marc_Chagall_marka1985. – U Saint-Paul de Venceu blizu Nice umro rusko-francuski slikar i scenograf židovskoga porijekla Marc Chagall (rođen, 6. srpnja 1887.). Od 1922. godine živio je u Parizu i isprva mnogo ilustrira. Svijet je osvojio sjetnim sjećanjima ili prizorima iz logora, geta, sela, klaunova (Rusko vjenčanje, Bijelo raspeće, Marsovo polje, Svirači, Rođendan).

1994. – U Parizu umro Eugene Ionesco (rođen 26. studenoga 1909.  u Rumunjskoj). Ionesco  nakon školovanja napušta Rumunjsku 1938. godine i nastanio se u domovini svoje majke – Francuskoj. Svoje rumunjsko prezime Ionescu prilagodio je francuskom jeziku i postao Ionesco.

„Čovjek avangarde je poput neprijatelja u samoj unutrašnjosti grada koji strastveno želi upropastiti, protiv kojega se buni, jer kao i vladavina, tako je i ustaljeni oblik izražavanja također oblik tlačenja. Čovjek avangarde je protivnik postojećeg sustava“. Ta Ionescova misao o avangardi kao slobodi, izrečena 1959. godine, objašnjava mnogo toga o njegovoj životnoj filozofiji i stvaralačkoj poetici, o kazalištu apsurda. Ionescove parabole nisu proizvod buntovne imaginacije nego rezultat promatranja raspada stvarnog svijeta.

Eugene Ionesco

Eugene Ionesco

U Ćelavoj pjevačici, jednoj od najpoznatijih i najizvođenijih svojih drama, obrađuje temu o dvojbenosti ljudske individualnosti i nemogućnosti komuniciranja. Ionescovi likovi govore uopćenim klišejiziranim rečenicama, koje, ispražnjene od značenja, završavaju u potpunom besmislu.

Problemi jezika, odnosno zvučnih privida lišenih smisla, Ionesco razmatra i u drugim dramama – Lekciji, Stolicama, Žrtvama dužnosti, Amedee ili kako se osloboditi. U drami Nosorog, objavljenoj 1960. godine, koja se izvodila u Teatru Odeon i režirao ju je znameniti Jean Luis Barrault, Ionesco proces riječi zamjenjuje procesom ideja. Kralj umire, drama je samoće i tjeskobe pred smrću, a Žeđ i glad, koja se izvodila u Comedie Francaise, podruguje se tek ponečem.

Ionesco je umro 28. ožujka 1994. u Parizu, slavan, cijenjen, nagrađivan. Malo prije smrti u velikom, posljednjem, intervjuu cinično je zaključio: Sve na kraju završava užasom.

(zg-magazin)