Hoćemo li na servisiranje automobila morati u inozemstvo?

Hoćemo li na servisiranje automobila morati u inozemstvo?

(Za pojedine specijalističke poslove, kao npr. za servisiranje klimatskih uređaja automobila automehaničari moraju proći dodatne edukacije. Dijagnostički uređaji vrijede desetke tisuća eura, pa to – pored nedostatka stručnih kadrova – otežava poslovanje nekih u autoservisnoj djelatnosti. Za obavljanje mnogih sadašnjih i budućih poslova kadrovi se nisu posebno obućavali u redovnom naukovanju.)

Tekst i foto: Milan Ratkajec

U Zagrebu je u svibnju 1974. godine otvoren jedan od najvećih autoservisa na Balkanu. Imao je 22.000 metara četvornih natkrivenog prostora, a od toga je na servisne radionice dolazilo 9500 metara. Zaposlio je za početak 132 radnika, što je bila impozantna brojka. Prvorazredni događaj zabilježili su svi mediji.

Samo pet godina kasnije, od 1981. do 2001. godine zagrebački su autoservisi pružili 120.000 besplatnih dijagnostičkih pregleda automobila svim vozačima, a isto tako besplatno su otklonili tisuće manjih kvarova bitnih za sigurnost prometa i manju potrošnju goriva.

To su neoborive činjenice.

Što bi se od toga, makar u mislima, moglo ponoviti danas?

Da se i pronađe investitor za podizanje takvog ogromnog autoservisa, problem bi nastao u potrazi za stručnjacima. Makar se o tome još uvijek javno ne govori, kao da problem ne postoji, automehaničara nema na tržištu rada. Ne uspijevaju javni natječaji, koje raspisuju tvrtke. U „pogon“ se vraćaju i ljudi koji imaju neke kvalifikacije, ali godinama nisu radili u struci. Neki priučeni vulkanizeri traže plaću od 7000 kuna, što je duplo više nego ranijih godina.

Vrlo su mali izgledi da se autoservisi danas uključe u tako masovne besplatne akcije, kao što je bilo osamdesetih, jer je pitanje tko bi si od servisera mogao priuštiti da svoje deficitne zaposlenike uključi u nekakvo volontiranje, koje ne donosi čisti prihod.

Do 1990. godine na većini automobila vozači su na cesti mogli sami promijeniti žaruljice prednjih svjetala i ostvariti pravo da dalje nastave put s ispravnim automobilom. U 2019. godini za to moraju posjetiti autoservis. Kod nekih automobila valja primijeniti puno vještine i znanja da se to napravi u najkraće vrijeme čak i u autoservisu.

Dapače, pitanje je koliko ćemo dugo u autoservisnoj djelatnosti izdržati s ovim što sada imamo. Stručnjaka je sve manje, stvaraju se potrebe za novim znanjima radnika, vezanim za elektroniku i tehnologiju koja je složenija od sistema jednostavnog odvijača iz sedamdesetih i osamdesetih.

U povijesti automobilizma bilo je godišnjih razdoblja kad se na popravak automobila u servisima čekalo i petnaest dana. Knjige za takve predbilježbe mogle bi se opet uvesti, iako na tržište dolaze automobili čiji dijelovi traju puno dulje – što samo malo ublažava problem.

Te knjige mogle bi Hrvatskoj zadati velike muke. Ne samo zbog hrvatskih vozača, koji zbog poslovnih razloga ne mogu više čekati dugo na popravke, već i zbog stranih motoriziranih turista. Popraviti sada i odmah – imperativ je vremena u kojem živimo. Ne možemo li to napraviti mi u Hrvatskoj, mogu neke druge zemlje, u kojima rade bivši hrvatski stručnjaci. To povlači za sobom i pravo da proizvođači automobila rigoroznije odlučuju tko i pod kojim uvjetima može u Hrvatskoj kao ovlašteni autoserviser servisirati neku marku automobila.

U Hrvatskoj ima, na raznim razinama, puno organizacija koje brinu o vozačima, sigurnosti i uslugama. I pored toga, niti jedna od njih još nije javnosti objavila stvarne podatke o tome kako ova djelatnost stoji s kadrovima. Ne samo brojčano, već i stručno. Koliko je ljudi u autoservisima i na cestama stvarno pripremljeno da brzo i stručno otkloni kvarove na svakom automobilu – od najjednostavnijeg do najsložnijeg. Bježanje od stvarnosti može zemlji nanijeti još jednu veliku štetu. Jer, radi se o milijunima vozača koji očekuju u svakom trenutku da im se pruži stručna pomoć. Na to, uostalom, imaju puno pravo.