Hoće li izgradnja dječje bolnice završiti u slijepoj ulici?

Hoće li izgradnja dječje bolnice završiti u slijepoj ulici?

Zar nije nerealno pozivati naše mljekare na izvoz u Kinu kada nemamo više dovoljno sirovina ni za vlastitu proizvodnju pa iz Ukrajine uvozimo mlijeko u prahu?

Žarko Delač

Žarko Delač

Prihvaćanje projekta izgradnje dječje nacionalne bolnice možda je nešto najbolje što je aktualna vlada poduzela. Ne samo zbog empatije prema našim najmlađima, već i potrebe što je osobito vidljivo pogledamo li kako je jedan trak prometnice u Klaićevoj gdje je smještena dječja bolnica kontinuirano zauzet. Objedinjavanjem svih pedijatrijskih odjela te njihovim izmještanjem u predgrađe gdje nema toliko asfalta, betona i buke dodatni su plusevi ove odluke. Interesantno je pri tome usporediti sredstva potrebna za realizaciju bolnice i spašavanje posrnulih brodogradilišta pri čemu se može zaključiti kako smo mogli već sagraditi desetak dječjih bolnica.

Nadalje, u euforiji koja još traje vezanoj uz dolazak kineskih spasitelja (investitora), njihovo ulaganje u bolnicu se ne spominje. Posve je stoga jasno kako nam nitko nikada nije i vrlo će nam teško nešto pokloniti. Prisjetimo li se samo kako su nam za vrijeme Domovinskog rata velikodušno poklanjali stare lijekove kako bi ih se riješili, rashodovanu informatičku opremu, zastarjelu vojnu tehniku ili neupotrebljivu odjeću. Da nije bilo naših iseljenika od međunarodne humanitarne ili bilo koje druge pomoći ne bi bilo puno koristi. Moramo biti svjesni činjenice kako i u gospodarstvu svaki ulagač u prvom redu gleda osobne interese, a vrlo rijetko kako drugima pomoći. Stoga se ne treba čuditi kako u utrci za profitom postajemo meka i poligon za testiranje novih proizvoda, odlagalište raznih vrsta otpada, jeftina baza radne snage i sve manje utjecajni u državnim tvrtkama i javnim poduzećima. Financijski sektor odavno nije u našim rukama, mirovinskim fondovima upravljaju stranci, a Hrvatska narodna banka ponajmanje je Hrvatska.

Hrvatski New Deal našao se u slijepoj ulici

Stoga vlastiti projekti i ulaganja u budućnost raduju i trebaju biti okosnica i smjer našeg razvoja. Bolje je vlastitim kapitalom nešto duže graditi već dozvoliti stranim investitorima ubrzane radove pri čemu se odričemo svojih prihoda i gubimo ekonomski suverenitet. Politički je daleko lakše braniti i obraniti ako imamo sposobne i svojoj domovini odane političare jer poduzetnici, čast iznimkama, u konačnici samo prepoznaju moć novaca. Bez obzira iz koje države, kontinenta ili gospodarske grane dolaze. Stoga poticanje domaće proizvodnje, industrije, znanosti, očuvanje okoliša i uvođenje reda u obrazovanje nema alternative i jedini je ispravan put u boljitak naše države. Možda se nekome to čini stereotipno, otrcano ili frazeološki ali činjenica je koja se ne može izbjeći da je realno i istinito.

S druge strane, zar nije nerealno pozivati naše mljekare na izvoz u Kinu kada nemamo više dovoljno sirovina ni za vlastitu proizvodnju pa iz Ukrajine uvozimo mlijeko u prahu? Stoga nas političari oslobodite takvih nesuvislih prijedloga i usmjerite se prema domaćim potrošačima, radnoj snazi i znanstvenicima te naravno resursima koji leže u iseljenoj Hrvatskoj. Štednja i restrikcije u potrošnji pri tome nam nikako ne mogu pomoći i samo su jedan od vanjskih pritisaka da nas se ekonomski do kraja potlači. Imajući to na umu bojim se kako će i izgradnja dječje bolnice koja bi mogla biti hrvatski „New deal“ ubrzo završiti u slijepoj ulici!