Happy end više nije u modi

Happy end više nije u modi

Jednoga dana stanovnici su čvrsto zaspali, mnogi su sanjali isti san… nisu čuli šaptače i dogodilo se je nešto neočekivano…vidjeli su Demokraciju, u njenom nesavršenstvu, ona je i dalje draga, mila i svi je vole, jer savršenstvo ne postoji. Nisu više slušali šaptače, govorili su ostalima o apstraktnim idejama o novoj slobodi, nisu ih razumjeli, čak niti odobravali, ali oni su bili vjesnici promjena, promjena koje dolaze. Hoće li imati happy end?

Alisa W.

Mi ljudi sasvim smo nesavršena bića. Čeznemo za srećom, ali ne cijenimo sretan kraj. To nam je nekako patetično, isfurano… Ma ne vjerujem ja u to, to je samo maska.

Već dugo nisam vidjela happy end u filmovima, knjigama, političkim i ekonomskim prognozama…samo u nekim životnim sitnicama, ako to želiš primjetiti… Već me hvata jeza, jer bliži se kraj godine, a s njom i sveopće analize godine iza nas- 50 nijansi sive, a onda prognoze što nam donosi godina ispred nas 100 nijansi crne.

Kažu da happy end stanuje samo u bajkama, a one su za djecu. Maštaš, uživaš u svim tim divnim stvorenjima koja na kraju zauvjek žive sretno, usprkos opasnostima s kojim se suočavaju, a onda ti kažu da u stvarnosti nije tako ?!? Pa i nije, ali može biti, samo treba znati da se za sretne ishode treba potruditi, raditi na tome, uložiti vrijeme, ljubav, da ne padaju s neba.

Bajke, što god o njima odrasli mislili, imaju pouku, može se iz njih naučiti o ljubavi, opasnostima, životu, možemo ocjeniti što je dobro,a što zlo. Na kraju odrastemo, raspravljamo što je dobro, a što je loše, svatko ima svoje mišljenje, nije jasno razgranično, pa je li to moguće, zar se to ne zna? Ne zna se. Demokracija je, svi možemo imati svoje mišljenje i u potpunosti se slažem s time, ali me istovremeno sve češće zbunjuje, trebaju mi jasnije granice…

Pa što kažete na jednu modernu priču? Ni sama nisam odlučila radi li se o bajci ili stvarnosti – nije jasno razgraničeno.

„Šaptači“

Negdje iza sedam gora i sedam mora postoji predivna zemlja kojom vlada princeza Demokracija. Demokracija je divna, svi je vole. Svi  su zadovoljni što žive u toj predivnoj zemlji, jer u toj zemlji postoji pravilo da svatko misli svojom glavom, svatko je gospodar svoje sudbine. Sve je naizgled savršeno, kažem naizgled jer savršenstvo ne postoji – to znaju svi stanovnici ove divne zemlje, tako da nesavršenstva prihvaćaju s odobravanjem, pa čak i ako je savršenstvo dostupno nekom drugom, ali ne i njima. Pitajte ih, samouvjereno će vam reći da ovi savršeni to zaslužuju to je u skladu s njihovim položajem… A kako to oni znaju? Jednostavno, u toj zemlji postoje šaptači.

Šaptači su zaposlenici Demokracije, njihov je zadatak da diskretno šapuču stanovnicima što je dobro, a što nije. Problem je u tome što stanovnici nisu toga svijesni, oni misle da su do određenih zapažanja, uvjerenja i sklonosti došli sami. Zaljubljeni u Demokraciju oni ne primjećuju da ona radi razlike, nisu joj svi jednako dragi. Ona daje prednost bogatima, uspješnima, ponekad zažmiri i na kriminalna djela svojih ljubljenih. Šaptači šapuču da je to OK, oni su sposobni, nisu svi rođeni jednaki, neki su određeni za velika djela, a neki su tu samo u prolazu…

Ali jednoga dana stanovnici su čvrsto zaspali, mnogi su sanjali isti san… nisu čuli šaptače i dogodilo se je nešto neočekivano…vidjeli su Demokraciju, u njenom nesavršenstvu, ona je i dalje draga, mila i svi je vole, jer savršenstvo ne postoji. Nisu više slušali šaptače, govorili su ostalima o apstraktnim idejama o novoj slobodi, nisu ih razumjeli, čak niti odobravali, ali oni su bili vjesnici promjena, promjena koje dolaze. Hoće li imati happy end? Vrijeme će pokazati…