Haj lili, haj lili haj lo

Haj lili, haj lili haj lo

Umirujuće i slavodobitne izjave premijera me podsjećaju na vic, kada se zrakoplovu, kojim upravlja pilot s poteškoćom u govoru, ali ne i u pjevanju, zapali motor. On se obraća putnicima pjesmom iz nekog davno poznatog filma: »I desno krilo mi gori ….«, a putnici veselo nastave s »Haj lili, haj lili haj lo«

dr. sc. Viktor Simončič

Kada otkrivanje najgoreg kriminalnog djela postane kriminalno djelo, tada znajte da s vama upravljaju kriminalci (Edward Snowden)

U Saboru farsa od demokracije. Prebjezi nam kroje sudbinu. Sjetih se što je prije dobrih 100 godina u knjizi Autobiografija napisao Branislav Nušić:

Sjećam se, na primjer, da smo se jednom igrali krize. Kriza je pojava koja traje od samog početka ove države i trajat će sve dok država ustraje, kao ono kada se dijete rodi »s falinkom« pa je vuče cijelog života.

Razumije se da sam ja bio uvijek taj koji je obrazovao kabinet. …………. Pošto smo se igrali u mojoj avliji, to sam ja, opravdanije nego Luj XIV, mogao reći »L’ètat c’est moi!« i na toj osnovi prigrabiti svu vlast u svoje ruke.

Svi, koliko god nas je bilo, htjeli smo da budemo ministri – što u ostalom nije samo dječja slabost – i onda, razumije se, pošto nismo imali podanika, jer to nitko nije htio biti, nije ni moglo biti skupštine.

Sve i kada bismo računali u svoje državljane guske, ćurke (hrvatski: pura, purica; puran, tuka; tukan, tukac), plovke (hrvatski: patke) i druga dobroćudna stvorenja, kojih je bilo puno dvorište i koji bi sa svoje lojalnosti bili vrlo podesni podanici, šta bismo učinili sazivom njihovim u skupštinu? Oni bi izvjesno formirali poslaničke klubove, tj. klub ćuraka, klub gusaka i klub plovaka. Ti klubovi ne bi nimalo uticali da se promjeni povjerenje koje smo mi, vlada, sami sebi prisvojili, jer, kao što je poznato, politički klubovi su ustanove u kojima se članovi discipliniraju da ne misle svojom pameću i da ne štrapaciraju svoju savjest. Gusan, ćurak i plovan, koji bi recimo bili šefovi klubova, dobili bi od nas povjerljivo obećanje da će im se, njima lično, poboljšati hrana, i eto većine, eto ti povjerenja.

I nekako tako je to od kada je naše države. Kakva li je sve obećanja dao premijer saborskim zastupnicima da se odreknu riječi koju su dali prilikom zakletve u Saboru? Mora da je nešto veliko kada se pred kamerama gubi obraz. A tek obrazloženja zašto su pogazili riječ? Osobno se sramim u ime njih. Sram me takvog parlamenta.

Zamislite, kod nas se još ne zna je li to što se dogodilo u Saboru po Ustavu ili nije. Ne znaju se procedure. Slušam profesore ustavnog prava. Neki tvrde da je ovako, neki da je onako. Sutra će pravnici koji završe pravo u Splitu tumačiti pravo drugačije od onih koji završe u Zagrebu, a ovi opet drugačije od onih u Osijeku ili Rijeci. Kada tome dodam i studiranje raznih prava, uključujući i u susjednim državama čije diplome se kod nas priznaju, pa doktorati pravnih znanosti po principu »plati i prođi«, e onda eto nečega što bi se moglo nazvati »ustavno – pravna papazjanija«. Papazjanija je, kažu veličanstveno tursko jelo. U narodu se pod papazjanijom podrazumijeva nešto zbrkano, smiješano od svega i svačega, nešto bezvezno i nikakvo. A put iz papazjanije nije lak. Potreban je dugačak put da se pažljivo razdvoji žito od kukolja.

Na nedavnoj konferenciji u Dubrovniku o otpadu i vodama javio sam se za riječ, komentirajući proceduru donošenja dvadesete izmjene zakona o komunalnim djelatnostima donesenog 1995. godine. Kritizirao sam administraciju, kako nisu dovoljno učinkoviti. U 22 godine samo 20 izmjena. Nedostaju dvije izmjene pa da ispadne onako svake godine »jedna izmjena vrijedna«. Što više izmjena, to lakše zaglupljivanje naroda. U svih dosadašnjih 20 izmjena, neki su bili sigurni kako je to toliko dobro da će ostati nepromijenjeno. A koliko li smo donijeli zakona i koliko izmjena, izmjene izmijenjenoga, s dopunom izmjene izmijenjenog.

Kakvu smo pravnu papazjaniju stvorili neke pokaže primjer Ustava Sjedinjenih Američkih Država donesen 1789. godine, a sastoji se iz preambule i sedam velikih članova ili paragrafa. Dopunjen je sa 27 amandmana. Prvih deset amandmana čini Zakon o pravima (engl. Bill of Rights). Kažu da obični građani SAD-a rado čitaju Ustav zbog kratkoće i rijetke jasnoće izlaganja. I sve je jasno. Sve se zna. Zna se i kod nas.

»Inteligentni dizajn«

Ne želim niti pomisliti da se papazjanija radila namjerno. Radije vjerujem da smo sve radili brzo, nepromišljeno, lomljenjem preko koljena i na račun pokojeg prebjega, po principu samo neka prođe. Sada imamo što imamo. Ispada da smo slučajno ostvarili nešto što bi mogao samo »inteligentni dizajn«. Stvorili smo prostor za pljačku reda veličine pola proračuna, a da nitko nije primijetio. Čak ni oni koji su radili na tome, o čemu svjedoči izjava ministra financija, s ograničenim mandatom, gospodina Zdravka Marića, nakon trijumfalnog neriješenog rezultata u Saboru: »Štiteći dignitet funkcije ministra financija, nastojao sam sve vrijeme proteklih tjedana, na jedan miran, staložen način, primiti sve te udarce i sve te optužbe koje su mi se stavljale na terete, a u isto vrijeme i biti vrlo jasan, otvoren i koncizan u svojim eksplikacijama. Mislim da sam u tome jučer i uspio u Hrvatskom saboru i u nekoliko obraćanja hrvatskoj javnosti i sigurno da bi mi bilo najdraže kada bi se taj fokus malo sklonio sa mene«.

Do kada je sve ovo moguće? Pa izgleda sve kraće, iako premijer, vjerujem samo zbog anemije, djeluje nevjerojatno mirno i suvereno u svakom od deset pokazivanja po informativnoj emisiji. Tito, kojeg je bilo puno previše u medijima, ispada kao amater i diletant u odnosu sadašnjeg premijera. On se, iako je mnogima išao na živce, u medijima nije na televiziji u godinu dana pojavio toliko puta kao naš premijer u tjedan dana.

Pročitao sam da je svake godine nekih 6 300 učenika manje u školama. Četvrtina od toga u školu ide negdje drugdje, a dobrih 5 000 se više ni ne rađaju. Nema nas.

Losos = oslić

Pročitao sam kako je u istim ribljim štapićima u Italiji ili Austriji losos, a u Mađarskoj oslić. U pudingu ima značajno manje kakaa, a u gaziranim napicima u Mađarskoj proizvođači koriste umjetna sladila. Podatci su izneseni u mađarskoj studiji o različitoj kvaliteti proizvoda u novijim i starijim članicama EU koja je obuhvatila čak 96 proizvoda, a koja je predstavljena 12. svibnja u Bruxellesu. Značajne razlike nađene su kod četvrtine proizvoda, a razlike su posebno izražene u nekim kategorijama, primjerice od sedam testiranih vrsta piva, manje alkohola i slabiji okus imalo je čak pet mađarskih uzoraka. U Slovačkoj čak postoje razlike u gramaži pojedinih proizvoda. Je li idejni vođa EU Robert Schuman već kod osnivanja znao da postoje manje vrijedni Europejci, ili je to postalo jasnije tek kasnije? Gledajući razinu kompetencije naše političke elite koja nas zastupa u EU, mogu zamisliti kako se daju namiriti na način »gusana, tukaca i pataka« …. i eto davanja suglasnosti kako je losos = oslić.

Umirujuće i slavodobitne izjave premijera me podsjećaju na vic, kada se zrakoplovu, kojim upravlja pilot s poteškoćom u govoru, ali ne i u pjevanju, zapali motor. On se obraća putnicima pjesmom iz nekog davno poznatog filma: »I desno krilo mi gori ….«, a putnici veselo nastave s »Haj lili, haj lili haj lo«.

Javna televizija, koja 60 % programa, izvan onoga posvećenog liku i djelu premijera i dijela političke elite, posvećuje Zagrebu 39 % Rijeci, Splitu i Osijeku i preostalih 1 % ostaloj polovici stanovništva, mogla bi špice emisija prilagoditi toj pjesmi, i nakon svake milozvučne izjave premijera pustiti »Haj lili, haj lili haj lo«. Pa kad već padamo i propadamo, neka bude s pjesmom.

Meni, koji možda sve gledam malo crnje, iako do sada nijedna slika koju sam vidio crnom nije postala svjetla, dapače samo još crnja, veliko veselje mi je pričinilo proglašenje vitezova u zagrebačkoj katedrali. Prisjetio sam se djetinjstva i drvenih mačeva, bijelih plahti koje su nam bili ogrtači. Što bi dao da sam tada imao pravi mač i ogrtač. Danas više ne, jer sam za razliku od uvaženog saborskog zastupnika i akademika Željka Reinera odavno napustio dječje igre mačevanja, a naučio sam i da zlatne uzde ne čine konja boljim.

U meni sve ostavlja gorčinu i nevjericu, da se u tako kratkom vremenu društvo može toliko urušiti. Uvjeren sam da nije država Hrvatska nikakva »falinka«. Falinka su oni koji su proizveli i dalje doprinose društvu umanjene vrijednosti. Posebno prebjezi. Ta falinka se ne mora »vući cijeloga života«. Takve »falinke« su znala šezdesetih prošlog stoljeća liječiti »djeca cvijeća«. Trebamo kolektivni bunt. Za to nisu potrebne ni puške ni suzavci. Oni nikada nisu liječili! Potrebno je početi misliti i usuđivati se biti protiv do sada učinjenih »nepodopština«.

Znam da mi nismo ni guske, ni tuke ni patke. Mi nismo niti »stoka sitnog zuba«, kako nas je od milja zvao prvi Predsjednik. Lokalni su izbori. Iako javna televizija vjerno služi vodećima, prikazujući samo njihov lik i djelo, ne dajte se zbuniti. Izađite na izbore. Izlaz iz postojećeg stanja je u izlasku na izbore. Ako vam je dobro birajte dosadašnje, ako nije birajte neke druge. Samo pazite da birate one koji ne moraju po mišljenje u središnjicu u Zagreb. Oni u Zagrebu ne znaju kako je vama, jer se to s Pantovčaka ne vidi. Upozorio bih i da se čuvate prebjega, iako je to u društvu koje počiva na »gusanima, tukcima i patkama« skoro nemoguća misija. Znam par njih koji su nepotkupljivi i koji bi mogli biti neki novi Matija Gubec, Robin Hood ili Veli Jože. S njima bi »Haj lili, haj lili haj lo« bila i ostala samo pjesmica bez asocijacija padanja u bezdan. A ako nemate za koga glasati, nemojte u kutiju baciti prazan listić. Nikako. Prekrižite ga, jer bi netko mogao zaokružiti nekog od onih zbog kojih nemate kome dati povjerenje.