“Granica srama”

Granica srama

Stajao sam,
A kao da me vrtlog vuče.
Bilo je nestvarno,
Od hladnoće vruće,
Bizarno
I za priviđenje nemoguće.
Na trenutak
Bio sam korak,
Nesiguran iskorak,
A u ljubavi
Neiskusan đak.

Drhtale su nesigurne riječi,
Čežnja se maštanjem plela.
Stajali smo,
Šutjeli govoreći
I upijali srži
Uzbuđenih tijela.

Oči su sjale,
Želja je grmjela u nama.
Žudili smo,
Čekali trenutke ustajale,
Proklinjali granice srama,
Ali nismo dotaknuli
Okićene ideale.

Bilo je nestvarno,
Slučajno,
Za ljubav neopisivo.
Vrtlog se umirio osjećajno,
A granice srama
Brišu i neizbrisivo

Ladislav Prežigalo