“Građanske barijere prema invalidima su šarolike i pojedinačnih ispada uvijek ima”

“Građanske barijere prema invalidima su šarolike i pojedinačnih ispada uvijek ima”

»URIHO ima više od 500 zaposlenih, pretežno osoba s invaliditetom i potrebitih. Opstojimo kao i većina poduzeća, kriza nam se više ili manje osjeti na narudžbama i teže je doći do poslova. Ali nadamo se boljim vremenima«

Razgovarala: Snježana Kratz

Prisjećajući se mladih dana, rođeni Zaprešićanac Josip Držaić, ravnatelj Ustanove za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (URIHO), ZG-magazinu otkriva kako je zagrebačka Trešnjevka nekada bila »grad za sebe«. Krasio ju je Samoborček kojim se u otvorenim vagonima uz veselje i zabavu odlazilo u Podsused na kupanje. Iako danas živi u Zaprešiću, Zagreb je kaže itekako njegov grad i »ima ga rad«. Takve osjećaje gaji i prema invalidima koji, ističe, trebaju Zagrepčane bez predrasuda, kao i »pristupačnost u duši, srcu i glavi onih koji provode zakone«.

Velika je nezaposlenost među osobama s invaliditetom i u odnosu na uvjetno rečeno zdrave osobe oni teže nalaze posao. Nedostaje za njih poticajnih, ali i sredstava potpore. Zakonska je regulativa u tom smislu usklađena s europskom, ali još treba odnos društva prema njima podići na višu razinu

Zašto volite Zagreb?

Iako sam rođeni Zaprešićanac, cijeli sam svoj radni vijek proveo i još ga uvijek provodim u Zagrebu. Jedno sam vrijeme u njemu i živio, a onda sam opet u nekom trenutku života došao u Zaprešić.

Drzaic-Josip-03U Zagrebu ste se školovali?

Da, bio sam u njemu po »školama«, a živio sam na Trešnjevci. Zapravo, Zagreb je itekako moj grad jer mi je dosta toga vezano uz njega. Imam ga rad, počevši od njegovih znamenitosti poput nekadašnjeg Samoborčeka nadalje. Kada evociram sjećanja iz mladih dana,Trešnjevka je bila gotovo grad za sebe sa svojim placem, tadašnjim kinom „Triglav“ , osnovnom školom koja se zvala „Bratstvo i Jedinstvo“, parkovima i igralištima.

Treba li oživjeti nešto od toga, primjerice Samoborček?

Uvijek bih bio za Samoborček! On je posebna priča. Sjećam se s tim u vezi veselja i zabave za odlazaka, u otvorenim vagonima na kupanje u Podsused.

Kakva je danas prometna povezanost rodnog vam Zaprešića i Zagreba?

Dobra, zadovoljava brojem autobusa i vlakova, ali uvijek može bolje. Zagreb i Zaprešić su nerazdvojni iako je Zaprešić samostalan grad. Nekada je doduše bio samo jedna od općina metropole, ali ta povezanost je i logična, jer veliki se broj ljudi školovao u Zagrebu odnosno u njemu radi i obratno. Ja zasada, kao i moja obitelj samo prespavam u Zaprešiću. Doma se okupljamo – na spavanju! Ali život je u Zaprešiću za razliku od Zagreba manje stresan i s manje je gužve.

Kakve?

Prometne, »papirološke«, brže se riješe takve stvari – izdavanje osobne iskaznice, prometne dozvole i drugog. Sve se nekak brže rješava.

Međunarodni je dan invalida. Kako je riješen njihov status?

Gdje, u Zagrebu ili Hrvatskoj?

Za početak u Zagrebu.

U okviru europskih mjerila Zagreb je po rješavanju statusa osoba s invaliditetom na visokoj razini. Potvrđuje to i jedan od ureda gradskih vlasti koji nosi naziv i upućuje na osobe s invaliditetom.

Koji je to?

Gradski ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom. Od 2000. godine naovamo u tom je smislu visoko podignuta »zagrebačka ljestvica« jer itekako se ističu problemi invalida, ali i rješavaju. Nadam se da će tako biti i dalje jer Zagreb ima usvojenu i „zagrebačku strategiju“ koja upućuje na njihov što kvalitetniji život.

U čemu?

Zdravlju, socijalnoj skrbi, edukaciji, zapošljavanju…

Koliko je osoba s invaliditetom u Zagrebu odnosno Hrvatskoj?

U Zagrebu brojke kažu – nešto više od 80.000, a u Hrvatskoj oko 500.000. Kada se govori o toj populaciji ljudi u Zagrebu, ne treba istaknuti samo akte i dokumente koji na papirima »brinu« o invalidima, već valja apostrofirati ljude. Zaposlenici u gradskim strukturama su oni koji brinu i provode interese osoba s invaliditetom. Oni su bitni i to treba naglasiti.

Kakve URIHO, kao ustanova sa zaštitnim radionicama za zapošljavanje invalida, ima odnose s gradskim vlastima?

Pozitivni su nam dijalozi s gradskim predvodnicima. Nema paušalnog pristupa. Ali nije tu samo onaj administrativni pristup važan jer podrazumijeva to i pristupačnost u širem smislu, počevši od arhitektonske prilagođenosti grada, prometne – sa niskopodnim tramvajima, zdravstvene… Kada je potonjoj riječ, ne zna se baš da Zagreb primjerice ima prilagođene ginekološku ambulantu za žene s invaliditetom, pa i zubarsku. Ali ako oni koji provode zakone nisu pristupačni u duši, srcu i glavi gotovo da nema ništa od svega.

Koliko je invalidima pristupačan URIHO? Kako opstojite, financira vas Grad?

Da, imamo više od 500 zaposlenih, pretežno osoba s invaliditetom i potrebitih. Opstojimo kao i većina poduzeća, kriza nam se više ili manje osjeti na narudžbama i teže je doći do poslova. Ali nadamo se boljim vremenima.

Koje djelatnosti objedinjujete?

Konfekcijsku, u kojoj proizvodimo radno – zaštitnu odjeću, tiskarsko – kartonažersku, ortopedsku, kožno – galanterijsku u što je uključena proizvodnja obuće, remenja, torbi. Obavljamo i obradu metalne galanterije odnosno izrađujemo krevete, stolce, stolove, ogradu od kovanog željeza i drugo. Aktivna nam je i keramička proizvodnja kao i poklon galerija.

Gdje spomenuto predstavljate javnosti?

U nekoliko trgovina u centru grada ali i u našem sjedištu u Držićevoj 1.

Raštrkani ste po gradu?

Jesmo.

Ali dugo najavljivana izgradnja Centra URIHO na Kajzerici trebala je sve objediniti. Kako profesionalni tako i rehabilitacijski i proizvodni dio?

Dugo se on najavljivao, ali nažalost još nije zaživio. Pokušavamo zato pribaviti novac iz europske unije kako bismo isfinancirali taj projekt. Na prvom nam je mjestu rješavanje raštrkanosti URIHO-a sa sadašnjih nekoliko lokacija.

Josip-DrzaicŠto bi Centar na Kajzerici sve obuhvaćao?

Djelatnosti koje i danas imamo odnosno multifunkcionalnu sportsku dvoranu za invalide u kojoj bi kuglali, igrali rukomet, zvučni nogomet (goalball), odbojku i druge sportove i aktivnosti. Održavali bi kreativne radionice slikanja, keramike,oslikavanja svile i drugog.

Njegujete i danas sportski duh urihovaca. Vama se pridružila i svojedobno stradala stolnotenisačica Sandra Paović?

Ona je s nama u redovima sportskog društva URIHO-a odnosno stolnoteniskog kluba osoba s invaliditetom.

Mislite li da će se aktualna situacija s gradonačelnikom Milanom Bandićem odraziti na položaj invalida u Zagrebu. On je pokazivao senzibilnost prema toj populaciji?

Ne bi smjelo biti iznenađenja. Na prošlomjesečnom sastanku u Skupštini Grada Zagreba gdje su bili predstavnici invalida i skupštinari rečeno je da se položaj invalida neće mijenjati na lošije. Ili će im, rečeno je, biti bolje ili će ostati u okviru sadašnjeg stanja.

Kako je URIHO povezan s europskim ustanovama?

Europska priča s URIHO-m nije utihnula. Surađujemo s nemalo europskih institucija i organizacija počevši od European Disabillity Foruma koji je ove godine održan kod nas, a u europskim se okvirima bavi zaštitom prava osoba s invaliditetom. Povezivanjem sa sličnim europskim asocijacijama, u čemu nam je uvelike pomoglo članstvo u Europskoj uniji, omogućen nam je pristup u donošenju odluka koje se tiču invalida.

Ustrojili ste prvi news portal za invalide „In – Portal.hr “?

Da, na njemu se uz relevantne informacije društvenih događaja od kulture, sporta i drugog objavljuju i teme bitne za osobe s invaliditetom od zapošljavanja nadalje. Preko tog portala oni će se moći povezivati s udrugama, organizacijama i ustanovama koje okupljaju invalide odnosno promovirat će na taj način svoje programe i projekte i razmjenjivati ideje i stavove.

Vratimo se na položaj invalida Hrvatske, kakvim ga ocjenjujete?

To je složen odnos za ocjenu. Smatram da to stanje značajno ovisi i o lokalnoj zajednici. Velika je nezaposlenost među njima i u odnosu na uvjetno rečeno zdrave osobe oni teže nalaze posao. Nedostaje za njih poticajnih, ali i sredstava potpore. Zakonska je regulativa u tom smislu usklađena s europskom, ali još treba odnos društva prema njima podići na višu razinu.

Znači, još ima barijera u glavama ljudi kada je riječ o invalidima?

 Građanske su barijere dosta šarolike, a pojedinačnih ispada uvijek ima. Zagreb je u njihovom rušenju puno učinio i pomogao. Ali, kada o tome govorimo i u jednoj razvijenoj i pravno izuzetno reguliranoj Njemačkoj dogodila se svojedobno situacija da je grupa posjetitelja jednog hotel, isti napustila kada je u njega došla veća skupina osoba s invaliditetom. Tražili su prvo od osoblja da se invalide uputi negdje drugdje kako to nije učinjeno oni su iz hotela otišli. Izbio je u Njemačkoj zbog toga veliki skandal, novine su pisale o tome i dalo se puno pozornosti nemilom događaju. Ne čude onda ni barijere kod nas ali osvješćivanjem društva i ukazivanjem na sposobnosti koje“oni drukčiji „ svakako imaju barijere treba sustavno rušiti.