Goran Šimić: Računala ne mogu nadomjestiti kvalitetne nastavnike i profesore

Goran Šimić: Računala ne mogu nadomjestiti kvalitetne nastavnike i profesore

»Svako učenje sadrži i odgojnu komponentu, a za to je potreban učitelj koji je kvalitetan i kao osoba, jer takav učitelj nije puki bezosjećajni nositelj ili prenositelj informacija (kao npr. elektronički mediji), nego je i osoba koja djecu odgaja, voli i uči ih vrijednostima. Učenik te vrijednosti osjeti usvaja kroz neverbalnu komunikaciju«

Razgovarao: Boris Jagačić

Kurikularna reforma jedna je od tema kojom je javnost već podulje zaokupljena. Koliki je interes za nju svjedoči i činjenica da je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta 1. kolovoza otvorilo javnu raspravu o kurikulumskim dokumentima, kao i mogućnost anonimnog slanja primjedbi zainteresiranim pojedincima. Jedna od bitnih podtema izniklih iz proteklih rasprava bila je i ona o potrebi povećane uporabe računala u nastavi. Ispostavilo se, međutim, da u svezi s tim nedostaje relevanto mišljenje jednog domaćeg neuroznanstvenika, a ono je po prvi put u javnosti izneseno upravo na našem portalu, što je bio i jedan od povoda za ovaj razgovor s prof. dr. Goranom Šimićem.

Voditelj ste Laboratorija za razvojnu neuropatologiju pri Hrvatskom institutu za istraživanje mozga. Možete li ukratko našim čitateljima približiti čime se to vaš Laboratorij bavi?

U našem laboratoriju vršimo neuropatološku i genetičku analizu postmortalnih uzoraka tkiva kako bi što bolje razumjeli zašto i kako nastaju pojedine bolesti mozga. Za većinu je tih bolesti i stanja poznavanje temeljnih mehanizama patoloških zbivanja nužan preduvjet za iznalaženje terapijskih ili eventualno i preventivnih pristupa njihovom rješavanju. Zato u okviru našega projekta Hrvatske zaklade za znanost posvećenom proučavanju Alzheimerove bolesti rane promjene povezane s nastankom karakterističnih patoloških promjena proučavamo i in vitro (u kulturama stanica) i in vivo (na eksperimentalnim životinjama). Do sada je naš laboratorij najviše doprinio razumijevanju mehanizama nastanka nasljedne spinalne mišićne atrofije u djece te Alzheimerove bolesti.

Od 2004. godine u uzorcima cerebrospinalne tekućine izuzetima postupkom lumbalne punkcije koje dobivamo od suradnih kliničkih ustanova određujemo postojeće i tražimo nove biološke biljege neurodegenerativnih bolesti mozga koje uzrokuju demenciju. Tako u suradnji s kolegama radiolozima koji se bave slikovnim prikazom strukture i aktivnosti mozga pomažemo i liječnicima i bolesnicima kako bi što ranije zajedničkim naporima došli do što točnije dijagnoze. Uskoro će također biti objavljeni i rezultati našeg višegodišnjeg istraživanja u kojem smo pronašli sedam novih gena povezanih sa shizofrenijom.

Već dulje vremena lome se koplja oko kurikularne reforme. Protivno strujama koje nastoje staviti naglasak na potrebu za što većim korištenjem računala u nastavi pa čak zagovaraju i uvođenje programiranja kao predmeta od prvog razreda osnovne škole, vi ste jasno dali do znanja da u središtu obrazovanja jest, ali i dalje mora biti čovjek.

Mislim da ne treba stvarati podjele ili izmišljati sukobe tamo gdje ih nema jer svi mi želimo najbolje za svoju djecu. Nasuprot tome, potrebna nam je konstruktivna rasprava i dogovor koji bi trebao rezultirati mjerljivim ciljevima i načinima kako ih ostvariti u realnim okvirima. Gotovo sva dosadašnja istraživanja potvrđuju kako povećano korištenje računala u nastavi ne može nadomjestiti kvalitetne nastavnike i profesore. Za uspješno učenje i općenito napredak djece u svladavanju novih zadataka i životnih situacija nije dovoljno suhoparno prenošenje činjenica, što se može postići i pomoću računala i interneta.

U čemu je glavni nedostatak nastave koja se pojačano oslanja na digitalne tehnologije?

Svako učenje sadrži i odgojnu komponentu, a za to je potreban učitelj koji je kvalitetan i kao osoba, jer takav učitelj nije puki bezosjećajni nositelj ili prenositelj informacija (kao npr. elektronički mediji), nego je i osoba koja djecu odgaja, voli i uči ih vrijednostima. Učenik osjeti i usvaja te vrijednosti i kroz neverbalnu komunikaciju. Nažalost, moj je dojam da baš taj pedagoški aspekt učenja s vremenom postaje lošiji budući da sve više slabi povezanost između učenika i učitelja. Još donedavno se ta povezanost mogla okarakterizirati i kao privrženost, dok smo u današnje vrijeme sve više svjedoci porasta nasilja učenika prema učiteljima, kako verbalnog tako i fizičkog. U tome je možda neka bit i sam korijen problema koji je teško artikulirati, ali kojega zasigurno neće moći nadomjestiti veće korištenje računala, baš suprotno. Zbog niskih plaća ionako srozan ugled učitelja time će se još više narušiti što dovodi do začaranog kruga nezadovoljstva.

S vašim je stavovima oko kurikularne reforme upoznato i Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo pri HAZU. Kakve su reakcije?

Uvijek sam se zalagao da se spoznaje iz znanosti, napose neuroznanosti, ugrađuju u nastavne procese. Dobio sam dojam da su reakcije pozitivne, odnosno kako će i moje mišljenje doprinijeti kvalitetnijoj raspravi. Gospodin akademik Vladimir Paar mi je rekao da je upravo jedan takav pogled neuroznanstvenika ono što je nedostajalo među brojnim prethodnim recenzijama.

Recite nam zašto se tako teško odupiremo čarima digitalnih tehnologija? Što je u njima toliko zavodljivo da su mnogi od nas ne mogu bez kojekakvih elektroničkih naprava (gadgeta) izdržati čak i jedno kraće vrijeme?

Uporabom digitalnih tehnologija težimo širenju naše moći i jačanju kontrole nad okolnostima u kojima živimo – bilo da je riječ o kontroli nad prirodom ili drugim ljudima. Kako se Mreža širi, svi drugi mediji se smanjuju – radio, televizija, novinska, informacijska i industrija zabave. Nakladnici i sveučilišta prestaju objavljivati tiskanja izdanja časopisa i udžbenika i prelaze na isključivo elektronsku distribuciju, pada čak i prodaja čestitki i razglednica, itd. Uz to što nam je učinio dostupnom dosad neviđenu količinu informacija, internet ima i druge odlike zbog kojih je tako popularan: interaktivnost, multimedijalnost, brzinu, laku pretraživost, poveznice, kao i mnoge druge privlačne prednosti zbog kojih se između čitanja, slušanja i gledanja ne moramo prebacivati na niti jedan drugi uređaj. Sviđa nam se biti u kontaktu s prijateljima, članovima obitelji i kolegama i ne volimo kad smo »iskopčani«. Internet ćemo rabiti sve više i više, a njegov će utjecaj na nas jačati kako bude postajao sve prisutniji u našem svakodnevnom životu. To je još sredinom 70-tih godina prošlog stoljeća predvidio Joseph Weizenbaum kad je rekao da će se uloga računala i novih tehnologija proširiti preko automatizacije industrijskih procesa na aktivnosti svakodnevnog ljudskog života.

Koje su po vama najveće opasnosti od pretjerane uporabe računala?

Radi davanja što uravnoteženijeg i objektivnijeg pogleda na stanje stvari najprije bih nabrojao neke od najčešće spominjanih prednosti uporabe računala. Ponajprije je to lakše povezivanje i komunikacija s drugima, što naravno uključuje i to da se materijali i zadaće mogu direktno razmjenjivati elektroničkom poštom i na druge načine između učitelja i učenika. Zatim bih naglasio ilustracije i video materijale do kojih za bilo koji sadržaj učenja možemo brzo doći, što u svakom pogledu olakšava i pospješuje učenje. Također, elektronički udžbenici su gotovo uvijek jeftiniji, a osim toga se smanjuje i količina knjiga i bilježnica koje učenici trebaju nositi u školu. Na kraju, ali ne i manje važno: potrebe za edukacijom su enormne, kako u našim tako i u svjetskim razmjerima. Jedna od najvažnijih negativnih općih posljedica uporabe računala je smanjivanje socijalnih aktivnosti i interakcija. Kao glavne mane uporabe računala u učionici većina dosadašnjih istraživanja navodi ometanje pažnje, kao i opasnost od korištenja računala za druge stvari koje učenicima u nekom trenutku padnu na pamet, a čine im se važnije. Dobro je dokumentirano i da pretjerana uporaba računala smanjuje vještinu izražavanja, kao i grafomotorike. Opasnost predstavlja i činjenica da je internet pun nepouzdanih izvora. Osobno mislim da učenici ne smiju biti prepušteni sami sebi, niti ih treba učiti da će im računala riješiti sve probleme. Uvijek im treba objasniti kontekst i što se u okviru tog konteksta od njih očekuje.

Takav je pristup s nastavničke strane i puno zahtjevniji od pukog učenja napamet.

Učenje je puno složeniji proces od pukog memoriranja činjenica (bubanja, biflanja, štrebanja), ono mora biti učenje s razumijevanjem, a da bi bilo takvo mora biti strukturirano, budući da je takva biološka narav naših sustava pamćenja. Tu činjenicu možda najbolje odražava američka sintagma »building blocks of knowledge« – novo znanje se mora logično nadovezivati i nadograđivati na ono prethodno usvojeno. To naravno nije jednostavno postići, pogotovo kroz dulja vremenska razdoblja i kod nenadziranog učenja (unsupervised learning), tj. kada ne znamo na koje ćemo postojeće znanje povezati ono novo koje želimo podučiti. Zato u svakom mikro-bloku mora na početku postojati utvrđivanje onoga što svi dobro znaju (kroz kratku provjeru ili ponavljanje), a da bi se zatim upustili u tumačenje recimo novoga gradiva. Na kraju podučavanja u tom jednom mikro-bloku naravno treba i provjeriti jesu li učenici shvatili kontekst i nadovezali ga na postojeće znanje, kao kada komadićima gline sve bolje oblikujemo neku skulpturu. Sličnu strukturiranost bi trebale imati i makro-cjeline gradiva pojedinih predmeta. A to je samo jedan od aspekata kroz koji uviđamo svu složenost i težinu problema s kojima se susreću autori udžbenika. Jer znanje nije informacija ili suhoparni podatak.

Neka informacija ili podatak će postati znanje tek kada ga učenik bude mogao najprije interpretirati, a zatim nakon nekoliko ponavljanja i ugraditi (konsolidirati) tako da postane stabilna u njegovom vlastitom mentalnom okruženju, za što su potrebna tri do pet ponavljanja u razdoblju od šest do osam tjedana. Tek će tada ovako usvojeno znanje biti moguće iskoristiti u bilo kojoj budućoj situaciji za rješavanje nekog konkretnog problema ili pak usvajanje još složenijeg ili apstraktnijeg koncepta. Iz svega navedenoga vidimo da je znanje visoko individualizirano, stalno se mijenja (nadograđuje), pa ga stoga nije jednostavno ni objektivizirati niti analizirati.

Kakva je situacija s ljudskom koncentracijom? Spomenimo da se u Švedskoj počelo eksperimentirati s radnim vremenom od šest sati jer se pokazalo da naša koncentracija tijekom dana ima itekako ograničeno trajanje. Dosadašnje analize pokazale su da 6-satno radno vrijeme pozitivno utječe na produktivnost, ali i sreću zaposlenika jer im ostavlja više vremena za privatni život…

Glavna je pretpostavka smanjiti svakodnevni stres. Što je radno vrijeme kraće i fleksibilnije, lakše će se izvršiti i druge svakodnevne obaveze, posebice obiteljske, a ostat će i više vremena za privatni život, što može uključivati i neki oblik tjelovježbe. To će se poslodavcu vratiti na način da će na dulje vremensko razdoblje njegovi djelatnici biti zadovoljniji i produktivniji. Jedno od istraživanja na kojemu se temeljila odluka Švedske o uvođenju 6-satnog radnog dana pokazalo je na preko 600 tisuća ispitanika da su osobe koje su radile i do 55 sati tjedno imale za trećinu veći rizik od moždanog udara od onih koje su radile u prosjeku 35-40 radnih sati. Slično kao i s učenjem, ostati usredotočen na neki radni zadatak punih sedam ili osam sati nije ni lako niti učinkovito.

U jednom istraživanju gdje su ispitanici bili podijeljeni u dvije skupine ujednačene po dobi, spolu i stupnju obrazovanja, skupina koja je zadani sadržaj usvajala u četiri odvojene cjeline s pauzama imala je nakon testiranja prosječni stupanj retencije od 49 % naspram 26 % koliko su u prosjeku zapamtili ispitanici koji su isti sadržaj morali usvojiti odjednom (spacing effect). Slično se pokušava primijeniti i na poslu: miješaju se zadatci i pauze, a sve kako bi djelatnici lakše i sa što manje stresa podnijeli radni dan.

Istraživanjem koje je nedavno proveo američki ured za statistiku radne snage (Bureau of Labor Statistics) došlo se do neočekivanog podatka – da je prosječan zaposlenik na poslu produktivan 2 sata i 53 minute dnevno.

Izmjerena prosječna produktivnost od 2 sata i 53 minute koju spominjete većinom je posljedica sastanaka, uporabe društvenih mreža, općenito neučinkovitosti raspolaganja radnim vremenom. Odavno postoje tečajevi za menadžere, ali i sve ostale, kako pospješiti učinkovitost. Tako se npr. savjetuje kako elektroničku poštu ne treba provjeravati i čitati svakih nekoliko minuta ili sati, već je potrebno unaprijed odrediti vrijeme npr. u 11 h ujutro i 15 h popodne kada će se to raditi. Čim se e-mail pročita, polaznike tečajeva se podučava (a zatim vježba na izmišljenim primjerima) kako ga automatski svrstati u jednu od 4 kategorije: važan i hitan, važan ali nije hitan, manje važan i hitan, manje važan i nije hitan. Tako se nadalje podučava odgovoriti samo na prioritetno važne i hitne elektroničke poruke, ali samo ako odgovor ne zahtjeva više od par minuta, a manje važan e-mail koji nije hitan može se delegirati i niže rangiranim djelatnicima i slično. Za preostale poruke treba napraviti plan kako bi se poslovi izvršili na optimalan način i pravovremeno.

Ukazali ste koliko su po zdravlje pogubni preopterećenost i stres. Možemo li se i kako obraniti od pretjeranog kroničnog stresa i bez stručne pomoći?

Najbolji način je dobro planiranje, budući da promišljanje (vizualizacija) i priprema za rad olakšavaju rješavanje problema i zadataka koji nas očekuju. To ne znači isplanirati previše obaveza koje se neće stići obaviti (pa će stres biti još veći) nego odabir prioriteta u okviru mogućega. Korisno je naučiti i vježbe disanja (jer za vrijeme stresa dolazi do nesvjesnoga smanjenja broja udisaja): više puta ponoviti duboki udisaj na nos, a zatim polagano izdisati na usta. U borbi protiv stresa uvijek pomaže ako možemo odrediti izvore stresa, kao i vlastite negativne misli i osjećaje povezane s njima. Tek tada mogu naši napori u smanjivanju stresa biti učinkoviti. Također ne treba zaboraviti da su i tzv. pozitivni životni događaji (npr. vlastito postignuće, okupljanje šire obitelji, itd.) stresogeni.

Djelovanje različitih izvora stresa vremenom se kumulira, pa se za okvirno izračunavanje stupnja stresa trebaju zbrojiti tzv. stres bodovi iz svih izvora; ako se radi o velikom stresu preporučuje se ipak potražiti stručnu pomoć. Pod djelovanjem simpatičkog dijela autonomnoga živčanog sustava u nama raste spremnost za akciju, što se zbog iscrpljenja simpatikusa kod kroničnog stresa gubi. Tako zbog nedostatka spremnosti za djelovanje, osobama pod kroničnim stresom ne preostaje ništa drugo nego poslije posla sjesti pred televizor. Takav je stil života općenito povezan s većom učestalošću srčano-žilnih bolesti, metaboličkog sindroma i općenito lošijim zdravljem i kvalitetom života. Svatko treba pronaći one načine i aktivnosti pomoću kojih se najbolje »oporavlja« od svakodnevnih radnih obaveza i »puni baterije« za sljedeći dan. Neke od najčešćih su opušteno druženje s obitelji i prijateljima, igra s djecom, sport, šetnja u prirodi, meditacija, vrtlarenje, nastavite niz sami…

Komentari su zatvoreni