Goran Matović četrdeset godina s Tinom

Goran Matović četrdeset godina s Tinom

U četvrtak, 31. 3. 2016. u 19 sati u gostionici Blato (Tip- Top), Gundulićeva 18, poznati umjetnici: Goran Matović, Sara Renar i Tonko Maroević priređuju scenski portret Tina Ujevića pod naslovom „San i ludilo“.

Sudionici scenskog kolaža „ San i ludilo“ rekapituliraju dramu velikog hrvatskog pjesnika i boema Tina Ujevića. Posrijedi je osebujni hommage Tinu, a od 1976. godine, kad je premijerno izveden, Matović je gostovao s tim programom u mnogim gradovima naše zemlje i inozemstva… U novom izdanju predstave nakon Arsena /koji je s Matovićem preko 35 godina gradio živi portret Tina Ujeviću/ pojavljuje se Sara Renar . Ovaj program posveta je Tinu i njegovom velikom interpretu Arsenu Dediću.

„…Scenska montaža „ San i ludilo“ izraz je odanosti pjesniku koji je u Matoviću dobio vjerodostojnog tumača. U cjelovitoj viziji zrcali se lucidno i ispaćeno lice neumrlog Tina koji u svakom vremenu traži i nalazi novu publiku“. Zdravko Zima

Goran Matović do sada je odigrao „San i ludilo“ samostalno ili u suradnji s Arsenom Dedićem preko 1500 puta. Bio je scenarist i protagonist filmova „ Tinov povratak u Vrgorac“ (režija Petar Krelja ) i Pariški Tin .

Monografska knjiga„ San i ludilo“ (akademika Zvonimira Mrkonjića) posvećena je njegovoj interpretaciji Ujevića. Autor je projekata „Gradovi Tina Ujevića“, Festivala S Tinom U Vrgorcu te desetak različitih programa zasnovanih na Ujevićevom djelu.

Luko Paljetak uz četrdesetu obljetnicu izvođenja scenskog kolaža „ San i ludilo“ piše:

Matovićev Tin

„Kako u debelo uho zabosti nježnu riječ?“ – zapitao se nekoć tragični govornik crvenog ruskog horizonta – Majakovski. Na to pitanje već četiri desetljeća gotovo svakodnevno odgovara Goran Matović, govoreći Tina, živeći Tina, s Tinom i od Tina. Preinačivši malo Tinov stih Matović može kazati: „Ove pjesme to nisam ja, ( al kao da) sam ih ja napisao. / Ovi jauci, to nisam ja, premda sam ih ( i ja) zbilja uzdisao.“ To je zbilja točno. Goran Matović može i smije s punim pokrićem svoga truda i svoje muke reći: Tin je „ O, ja. Moj prvi i moj treći.“

Goran Matović je na sebe navukao Tina, ali Tin nije njegova maska, on mu je ogrtač i habit, i više od toga – on mu je koža i on mu je pod kožom. Matović govori Tina, govori a ne recitira ga, a ne deklamira ga kao što se to ponekad čini kada se slaboj pjesničkoj riječi nastoji dati veličina. A Tin je velik i kad je najmanji. Matović zna kako u debelo uho zabiti nježnu riječ, ali poštuje i one nježne uši koje se kao slak otvaraju za takvu riječ, a svaka Tinova riječ i nježna je i blaga, koliko god bila opora i surova, oštra i bez samilosti prema bilo kome, a ponajmanje prema duši iz koje je potekla.

Goran Matović govori poeziju, pretvara je u svakodnevni govor, razgovor; otkriva tako neospornu tajnu da je u svakodnevnom razgovoru ljudi prisutna i poezija, obična poezija života što sebi priziva onu poetsku poeziju ispreplićući se s njom. Matović govoreći Tina zna da svaki čovjek, makar to i ne priznao, negdje u sebi govori: Blizak mi je taj govor, odavno mi nedostaje, „ jer meni treba moćna riječ, jer meni treba odgovor…“. Pjesnici žive po onima koji ih čitaju. Još više žive po onima koji ih govore. Oni su njihov drugi dolazak među nas.

Moćnu Tinova riječ moćno i strasno, gordo i bogobojazno govori Goran Matović. I neka to još dugo čini, za vječnu vječnost Tina Ujevića. Čestitajmo mu slušajući ga: „ Sto glasova iz stotine grla,/ iz dubine stostruke mu svijesti, / grmi, kliče: još me nije strla/ teška žalost zatajenih vijesti…“  (Luko Paljetak)