Globalno zatopljenje ili novo ledeno doba?

Globalno zatopljenje ili novo ledeno doba?

Foto: geographyblog.eu

Orlić: »Globalno zatopljenje tijekom posljednjih pedesetak godina većim dijelom je uzrokovano čovjekovim djelovanjem, odnosno emisijom stakleničkih plinova uslijed upotrebe fosilnih goriva«.

Paar: »Globalna temperatura rasla je od 1975. do 1998. usporedno s porastom CO2 koncentracije, ali od 1998. do 2015. rast temperature je prestao ili je bitno usporen, dok je CO2 rastao brže nego ikad, što je u suprotnosti s “efektom staklenika” u proračunima brojnih klimatologa«.

Valentina Vukoje

Globalno zatopljenje je u posljednje vrijeme najspominjaniji izraz kada se govori o zaštiti okoliša, ali i o klimi. Najtoplija zima u povijesti mjerenja, velike suše, topljenje ledenjaka, porast razine mora, samo su neki od fenomena koji se pripisuju globalnom zatopljenju. O promjenama klime svjetski moćnici počeli su sustavno raspravljati još 1979. godine kada je održana Prva svjetska konferencija o klimi u Ženevi. Tada je usvojen Svjetski klimatski program. Već 1988. godine u Torontu na međunarodnoj konferenciji o klimatskim promjenama, znanstvenici su počeli upozoravati na veliki porast stakleničkih plinova u atmosferi, a države su pozvane da smanje emisiju ugljikovog dioksida za 20 posto do 2005. godine u odnosu na 1988. godinu.

»U Francuskoj se gradi prva pokusna fuzijska elektrana. To je projekt “ITER” u kojemu sudjeluju EU, SAD, Rusija, Kina, Japan, Indija i Južna Koreja. To je za čovječanstvo vjerojatno najvažniji znanstveni projekt danas u svijetu. Ako ta fuzijska elektrana za desetak godina uđe u pogon, tada bi sredinom ovog stoljeća energetski problem čovječanstva bio riješen«, zaključuje akademik Paar

Staklenički plinovi i smanjenje ugljikovog dioksida od tada postaju glavni predmet rasprava na međunarodnim konferencijama o klimi. Na Konferenciji o zaštiti životne sredine i razvoju u Rio de Janeiru 160 država Ujedinjenih naroda (UN) donijelo je Okvirnu konvenciju o promjeni klime (UNFCCC). Mnogo se očekivalo od Kyotskog protokola iz 1997. godine, no glavne industrijske sile pokazale su kako nisu spremne na ograničenja s ciljem smanjenja emisije stakleničkih plinova. Sjedinjene Američke Države nikada nisu potpisale Kyotski protokol, Kanada se povukla prije isteka prvog obvezujućeg razdoblja, a Rusija, Japan i Novi Zeland ne sudjeluju u drugom obvezujućem razdoblju. Tako se taj protokol sada primjenjuje na samo otprilike 14 posto svjetskih emisija.

Dobre i loše strane Sporazuma iz Pariza

Od Kyotskog protokola prošlo je mnogo vremena, održane su još brojne konferencije koje nisu donijele nikakav obvezujući sporazum za zemlje potpisnice. Ne čudi stoga što se puno očekivalo od Konferencije UN-a o klimatskim promjenama, koja se održala u Parizu od 30. studenog do 11. prosinca 2015. godine. Na Konferenciji je sudjelovalo čak 195 predstavnika država stranaka UNFCCC-a, a svoje predstavnike imala je i Hrvatska. Predstavnici država 12. prosinca 2015. godine potpisali su Sporazum iz Pariza, koji je odredio neke dugoročne ciljeve, no na vidjelo su ponovno izašle i stare boljke svjetskih moćnika.

O Sporazumu iz Pariza, globalnom zatopljenju, projektu ITER, ali i o klimi u Hrvatskoj razgovarali smo s Vladimirom Paarom, redovitim profesorom s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta (PMF) u Zagrebu, koji je i akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) te s Mirkom Orlićem redovitim profesorom na PMF-u i članom Hrvatskog povjerenstva za geodeziju i geofiziku.

Profesor Orlić smatra kako Sporazum iz Pariza ima svojih dobrih, ali i loših strana. Dugoročni cilj da se porast prosječne svjetske temperature zadrži na razini manjoj od 2 Celzijeva stupnja te spremnost Europske unije i ostalih razvijenih zemalja da financiraju borbu protiv klimatskih promjena kako bi se pomoglo zemljama u razvoju da smanje emisije i izgrade otpornost na učinke klimatskih promjena, profesor Orlić vidi kao pozitivne.

»Loša strana je da nisu definirane obveze pojedinih zemalja kada je u pitanju emisija stakleničkih plinova i da nisu precizirani načini izvještavanja o tim emisijama. Pariški sporazum predviđa da će se u petogodišnjim intervalima provjeravati kako se mijenjaju emisije i globalne temperature pa bi to moglo dovesti do sklapanja boljeg sporazuma u bliskoj budućnosti. Što se tiče Hrvatske, rekao bih da trebamo biti jako zainteresirani da se ciljevi zacrtani pariškim sporazumom ostvare: projekcije temperature, oborine ili pak visine morske razine jasno pokazuju u kojoj bi mjeri klimatske promjene mogle utjecati na našu zemlju. Inače, koliko znam, Hrvatska je kao članica Europske Unije svrstana u zemlje koje su obvezne uplaćivati u fond za pomoć zemljama u razvoju, ali iznos koji se spominjao nije velik«, smatra Orlić.

O kolikom iznosu je riječ doznali smo u Ministarstvu zaštite okoliša i prirode (MZOIP). Dobili smo odgovor kako će se za razdoblje od 2014. do 2016.g. uplatiti 20 000 kuna. »Pomoć će se pružati i putem raspisivanja natječaja za projekte pružanja tehničke pomoći u okviru bilateralnih aranžmana. Projekti bilateralne pomoći mogu poslužiti za transfer hrvatskog znanja i tehnologije, a mogu ih provoditi hrvatski pravni subjekti. Također je praksa da države Europske unije odaberu nekoliko država u razvoju sukladno svojim političkim interesima, a Republika Hrvatska u tom smislu može podupirati susjedne države«, napominju iz MZOIP-a.

Suše, poplave, podizanje razine mora…

Mirko Orlić je upoznat i s klimatskim projekcijama za područje Hrvatske koje najavljuju porast temperature, veći u toplom dijelu godine nego u hladnom dijelu godine.

»Projekcije također najavljuju smanjenje količine oborina u toplom dijelu godine, a za hladni dio godine povećanje količine oborina u sjevernom dijelu zemlje i njeno smanjenje u južnom dijelu zemlje. Sve to može značajno utjecati na pojavu toplinskih valova, suša i poplava, a time i na zdravlje stanovništva, na poljoprivredne aktivnosti i na opskrbu energijom. Prema klimatskim projekcijama može se očekivati i podizanje razine Jadranskog mora, po svoj prilici nešto manje nego u svjetskim oceanima. To pak može dovesti do češćeg i izraženijeg poplavljivanja jadranskog obalnog područja. Dakako, problemi vezani uz globalno zatopljenje tek su neki od problema s kojima se Hrvatska suočava već danas, a suočavat će se i u budućnosti«, najavljuje Orlić.

Mirko Orlić

Mirko Orlić

MZOIP trenutačno radi na izradi Strategije niskougljičnog razvoja RH do 2030. s pogledom na 2050. godinu. Niskougljična strategija bit će temeljni dokument kojim će se obveze smanjenja emisija stakleničkih plinova prenijeti u sektorima energetike, prometa, zgradarstva, ruralnog razvoja, korištenja zemljišta i šumarstva te gospodarenja otpadom.

»Cilj Strategije je postizanje konkurentnog niskougljičnog, zelenog gospodarstva, a što je ujedno i velika prilika za stvaranje novih radnih mjesta koja pogoduju okolišu. Niskougljična strategija se izrađuje u skladu s Europskim strateškim smjernicama, obvezama iz Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime, a time će se udovoljiti i novim obvezama iz Pariškog sporazuma«, smatraju u MZOIP.

Paar: Suša i poplava je uvijek bilo i bit će

Vladimir Paar

Vladimir Paar

Za razliku od prof. Orlića, akademik Paar ne vidi ništa značajno u postignutom Sporazumu o klimi. On smatra kako taj dokument ne sadrži nikakav instrument koji bi prisilio države na konkretno smanjivanje uporabe fosilnih goriva.

»Razlog je jasan, najveći proizvođači CO2, a to su SAD i Kina, nisu spremni smanjiti ekonomičnost svojeg gospodarstva u situaciji kad mnogi smatraju da ipak nema čvrstog znanstvenog dokaza protiv CO2. Tako smatra i većina stanovništva tih zemalja. Oni polaze od stava da bi zamjena fosilnih goriva znatno povećala cijenu energije s negativnim utjecajem na njihovo gospodarstvo i životni standard. Grubo govoreći, jedino na što se u tim uvjetima moglo pristati je neobvezujuća izjava da svatko smanjuje CO2 prema tempu koji sam odabere«, ističe Paar.

On probleme sa sušama i poplavama u Hrvatskoj ne pripisuje globalnom zatopljenju.

»Poznato je da je preduvjet za uspješnu poljoprivredu umjetno navodnjavanje, a po tome smo na europskom dnu. To je prioritetni problem na koji se treba usmjeriti. Rijeke treba dobro regulirati i predvidjeti ispušne površine u slučaju visokog vodostaja. Suša i poplava je uvijek bilo i bit će, samo za to treba biti spreman. Pogotovo sada kad smo u labilnom režimu `hyatusa´ i oko 200-godišnjice razdoblja velikih poplava«, navodi Paar.

Ističe kako je najbrži rast globalne temperature bio u zadnjoj trećini 20. stoljeća, dok se u 21. stoljeću globalna temperatura u petogodišnjem prosjeku približno ne mijenja. Zato predlaže da se za predstavljanje temperaturnih promjena uspoređuju sadašnje i buduće temperature sa srednjom temperaturom u 21. stoljeću.

»Koji je smisao usporedbe sadašnje temperature sa srednjom temperaturom u 20. stoljeću kada je ona bila znatno niža? Najčešće se uopće ne kaže s kojom srednjom temperaturom se uspoređuje. A ako bi se sadašnja temperatura uspoređivala s temperaturom u dalekoj prošlosti kada je temperatura bila još viša?«, pita se Paar i dodaje kako je prezentacija globalnog zatopljenja u medijima često navijačka. »Kada ste u medijima saznali da površina antarktičkog morskog leda već 20 godina raste i da se povećala za milijun kvadratnih kilometara što je usporedivo s površinom Europe? Za polarnog ljeta ledenjaci se tope, a za polarne zime ledenjaci opet rastu. Koliko puta ste na televiziji vidjeli topljenje ledenjaka, a koliko puta njihov rast?«, pita se akademik Paar.

Čovjek nije isključivo odgovoran za globalno zatopljenje

Njegov je stav jasan, uzroci globalnog zatopljenja su mnogobrojni i nikako se ne mogu svesti isključivo na čovjekovo djelovanje.

Paar navodi kako je znanstveno poznato da su klimatske promjene na Zemlji oduvijek prisutne kao posljedica djelovanja velikog broja prirodnih faktora: promjena aktivnosti Sunca za koje mehanizam fizikalnih procesa još uvijek nije znanstveno istražen ili je u režimu determinističkog kaosa koji načelno nije predvidiv, gravitacijsko djelovanje drugih planeta, naročito Jupitera, Marsa i Venere te Mjeseca na planet Zemlju, promjene sastava i koncentracije stakleničkih plinova vodena para, CO2, metan, ozon, dušikov monoksid i drugi. Tome treba pridodati i složena i nepotpuno poznata međudjelovanja atmosfera – oceani – kopno – polarni led, vulkani, potresi, nedovoljno istražen utjecaj kozmičkih zraka iz svemira na stvaranje oblaka, promjena biljnog pokrova, vezanje CO2 u kalcijev karbonat i taloženje na oceanskom dnu, periodični i kvaziperiodični faktori zasad nepoznatog podrijetla…

»Na neke od tih faktora utječe čovjek, kao na povećanje stakleničkih plinova, na biljni pokrov i na kemijsko zagađivanje tla, vode i zraka. U tome postoji načelna suglasnost među znanstvenicima, ali razlika u stavovima postoji u pogledu ocjene koliki je doprinos svakog od tih prirodnih i ljudskih faktora, a što je posljedica nepotpunog ili nedovoljnog poznavanja fizikalnih i kemijskih procesa, koji su u njihovoj osnovi. Svakako utječe i osobni stav znanstvenika pa i širih ekonomskih i geopolitičkih interesa, u kojoj će ih mjeri uključivati u svoje pojednostavljene matematičko-fizikalne modele klime, koji se koriste u kompjutorskim proračunima«, smatra Paar.

Foto: www.wrsc.org

Foto: www.wrsc.org

Profesor Orlić ima drugačiji stav o uzrocima globalnog zatopljenja i ističe kako njegovo mišljenje dijeli 97 posto znansvenika u svijetu koji se bave istraživanjem klimatskih promjena.

»Globalno zatopljenje tijekom posljednjih pedesetak godina većim dijelom je uzrokovano čovjekovim djelovanjem, odnosno emisijom stakleničkih plinova uslijed upotrebe fosilnih goriva. Na globalno zatopljenje utjecali su i razni prirodni čimbenici, a napose Sunčevo zračenje, vulkanska aktivnost i međudjelovanje unutar klimatskog sustava, ali su ti utjecaji u posljednje vrijeme bili manje izraženi od čovjekovog djelovanja«, tvrdi.

Očekuje nas veliko ledeno doba

Akademik Paar navodi kako je glavna pouka povijesti klime jasna i nedvosmislena te da ona pokazuje kako su klimatske promjene na Zemlji oduvijek bile prisutne. Nije realna iluzija o stabilnoj klimi, navodi Paar. On upozorava kako Zemlju očekuje novo ledeno doba, a ne globalno zatopljenje.

»Prije jedanaest i pol tisuća godina dolazi do naglog globalnog zagrijavanja, temperatura raste i vječni led na europskom, američkom i azijskom kopnu se topi, kao i ledenjaci na sjevernim morima. Morska razina tada raste za 140 metara, izazivajući opći potop nizinskih predjela. Nastaje novo “međuledeno doba” velikog globalnog zagrijavanja, koje traje sve do danas. Čovječanstvo je već jedanaest tisuća godina u tom toplom dobu. I kao što je tijekom posljednjih milijun godina već deset puta nastupalo “veliko ledeno doba”, tako se znanstveno s velikom sigurnošću može očekivati da će i nakon ovog sadašnjeg “velikog međuledenog doba” nastupiti ponovno “veliko ledeno doba”. No kada će se to dogoditi, ne može se sa sigurnošću predvidjeti, uostalom i svako od prethodnih “velikih međuledenih doba” imalo je različito trajanje. Najvjerojatnije je da će se to dogoditi tek u dalekoj budućnosti i o tome u ovom našem stoljeću vjerojatno ne trebamo brinuti«, ističe Paar.

On navodi kako javnost misli da je klima i tijekom velikog međuledenog doba stalna i da je to glavna zabluda. Kao primjer navodi razdoblje od 10. do 13 stoljeća kada je bilo prisutno malo globalno zagrijavanje. U tom razdoblju, objašnjava Paar, led na Grenlandu i na Arktiku se znatno otopio, Vikinzi su se naselili na Grenland, a hladnoća je uzrokovala glad u Europi, ratove zbog hrane.

ledeno_doba

Foto: www.sciencemuseum.org.uk

Profesor Orlić prihvaća tezu kako Zemlju čeka novo ledeno doba, no mišljenja je kako se ono može očekivati tek u dalekoj budućnosti.

»Klimatolozi se danas više bave projekcijama za sljedećih stotinjak godina, a prema tim projekcijama do kraja stoljeća može se uslijed antropogenih i prirodnih procesa očekivati porast temperature pri površini Zemlje i njeno smanjenje u višim slojevima atmosfere, porast temperature mora i oceana, smanjenje površine arktičkog leda, smanjenje volumena leda na Grenlandu i stagnacija volumena leda na Antarktici, podizanje morske razine. Dakle, očekuje se da će se u neposrednoj budućnosti razni dijelovi klimatskog sustava različito ponašati, ali i da će na čovječanstvo najviše utjecati porast prizemnih temperatura, s time povezane promjene temperaturnih i oborinskih ekstrema, te podizanje morske razine«, navodi Orlić.

CO2 i efekt staklenika

Kao glavni krivac za efekt staklenika, a samim time i za globalno zatopljenje ističe se CO2. Na gotovo svim konferencijama o klimi koje su se održale posljednjih dvadesetak godina isticala se potreba da se ograniči porast emisije CO2 u atmosferi. Akademik Paar ističe kako postoje dokazi koji upućuju na to da CO2nije isključivi »krivac« za globalno zatopljenje. »CO2 nije glavni staklenički plin. Doprinos CO2“efektu staklenika” je oko 25 posto, a glavni uzročnik zagrijavanja zbog efekta staklenika je vodena para, s doprinosom od čak 60 posto. Značajnije doprinose daju još metan, ozon, dušikov monoksid. Kao prirodni izvor CO2 djeluju na primjer vulkani, šumski požari. Čovjek proizvodi CO2 uporabom fosilnih goriva, ugljena, nafte i plina, poljoprivrednom proizvodnjom, industrijskim procesima. Stakleničke plinove, naročito metan, proizvodi stoka«, objašnjava Paar.

Prema njegovim riječima u zadnjih stotinjak godina postotak CO2 u atmosferi je porastao od 0,03 posto na 0,04 posto. U istom razdoblju globalna temperatura na Zemlji je porasla za 0,8 Celzijevih stupnjeva. Međutim, tu se je pojavila jedna anomalija koja se znanstveno raspravlja zadnju godinu i na Američkom fizikalnom društvu i na Kongresnom saslušanju Odbora za okoliš u Kongresu SAD-a: “hyatus”.

»Globalna temperatura po uobičajenim petogodišnjim prosjecima je rasla od 1975. do 1998. usporedno s porastom CO2 koncentracije, ali od 1998. do 2015. rast temperature je prestao ili je bitno usporen, dok je CO2 rastao brže nego ikad, što je u suprotnosti s “efektom staklenika” u proračunima brojnih klimatologa. Problem tog neslaganja s teorijom “efekta staklenika” ostao je otvoren«,kaže Paar i dodaje kako je to podgrijalo sumnju u realnost predviđanja većine klimatologa, uključenih u materijale Međuvladinog komiteta za klimatske promjene i sada se pažljivo prati u svijetu.

»Osim toga«, napominje Paar, »neki vrhunski znanstvenici iznose niz prigovora kompjutorskim proračunima klime i sa stajališta fizikalnih korelacija koje nisu adekvatno uključene i sa stajališta (ne)adekvatnosti primijenjenih statističkih metoda«.

»Dakle, utjecaj CO2 “efektom staklenika” postoji kao što je u 19. stoljeću otkrio fizičar i kemičar Svante Arrhenius, ali postoje i snažni prirodni utjecaji na klimu koje također treba adekvatno uzeti u obzir, kao i efekti determinističkog kaosa. I konačno, pripisivanje sadašnjih klimatskih promjena CO2– efektu sučeljava se s logičkim pitanjem: a zašto su se slične pa čak i mnogo izraženije klimatske promjene događale u predindistrijsko doba kad je stakleničkih plinova bilo mnogo manje«.

Energija nuklearne fuzije-projekt ITER

Paar ističe kako su i njemački znanstvenici u svom nedavnom istraživanju došli do spoznaje kako je čovjekovo djelovanje povećanjem CO2 u atmosferi spasilo Zemlju od ulaska u veliko ledeno doba. Čak i da dođe do novog ledenog doba u bližoj budućnosti, akademik Paar spas za čovječanstvo vidi u znanstveno-tehnološkom razvoju, koji će kako kaže, omogućiti sigurno preživljavanje čovječanstva.

Najveću važnost pritom će imati otkriće novog obilnog, sigurnog i ekološki čistog izvora energije. Najozbiljniji kandidat za to je energija nuklearne fuzije, u načelu slična izvoru energije u unutrašnjosti Sunca gdje energija nastaje spajanjem atomskih jezgri vodika u helij.

»Nakon gotovo pola stoljeća fizikalnih istraživanja postignut je veliki znanstveni i tehnološki napredak pa se sada u Francuskoj gradi prva pokusna fuzijska elektrana. To je projekt “ITER” u kojemu zajednički sudjeluju EU, SAD, Rusija, Kina, Japan, Indija i Južna Koreja. To je za čovječanstvo vjerojatno najvažniji znanstveni projekt danas u svijetu. Ako ta fuzijska elektrana, kao što je predviđeno, za desetak godina uđe u pogon, i uspješno radi sljedećih dvadesetak godina, tada bi sredinom ovog stoljeća energetski problem čovječanstva bio riješen, i čovječanstvo bi moglo uspješno prebroditi iskušenja sljedećeg “velikog ledenog doba”. Time bi bio riješen i CO2, problem “efekta staklenika”. Ali što ako je CO2zaista odgađa dolazak “velikog ledenog doba”? Možda već i tijekom sljedećeg desetljeća odgovor se krije u tome kako će se ponašati “hyatus”«, zaključuje akademik Paar.

——

 *Objava članka je sufinacirana sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Komentari su zatvoreni