Fredi Kramer: Milicija je uistinu pokušala zaustaviti nalet navijača Crvene zvezde

Fredi Kramer: Milicija je uistinu pokušala zaustaviti nalet navijača Crvene zvezde

“Ono što se dogodilo na stadionu Dinama u Maksimiru 13. svibnja 1990., na utakmici Crvena zvezda – Dinamo je neviđeni i nesportski događaj. Kažu da se među navijačima Crvene zvezde nalazio i Arkan. Uslijedila je neviđena gužva. Boban je skočio nogama na jednog milicionera, ovaj je izvadio pištolj i moglo se dogoditi svašta. To je nešto što bih u svakom slučaju htio zaboraviti. Ne ponovilo se.”

Razgovarao: Jozo Petričević

Jedan od najviđenijih sportskih novinara i sportskih suradnika Zagreba i Hrvatske, „stoljetni maksimirski kroničar i najpoznatiji dinamolog“, danas je gost našeg cehovskog glasila, Novinara. razgovarali smo približno dva sata u HND-u i obnovili stjecanja na davne dane.

“Imam skromnu mirovinu. No, kad čitam kolike su penzije mnogih naših kolegica i kolega, radnika, moram biti kuš. I pitam se kako ti ljudi prolaze. Kako uopće žive? Prosjek od 2200 kuna je poražavajući, a još je strašnije koliko ljudi prima 1600 kuna. Pa se pitam, kao što je nekoć govorio Mladen Delić, ljudi moji je li to moguće?! Da, moguće je.”

Fredi Kramer prenosi utakmicu

Fredi Kramer prenosi utakmicu

Kada danas gledate retrospektivno, možete li reći da ste sretan čovjek? Jesu li se ostvarili vaši mladenački snovi?

Jesam li sretan – jesam. Ostvarili su se svi moji snovi. Zahvaljujući sportu prošao sam ono što ni jedan od mojih kolega s faksa nije uspio. U svakom slučaju, zadovoljan sam, proputovao sam čitav svijet, Wimbledon sam radio 33 puta, počevši od 1996.

Kako ste se odlučili za novinarstvo, gdje ste učili zanat?

Nisam namjeravao biti novinar. Studirao sam pravo i bio sam jedan od 20 najboljih na fakultetu. Sa mnom su studirali i neki tada vrhunski i svestrani sportaši, a i ja sam se bavio sportom: tenisom, nogometom, a i dobro sam plivao. U svakom slučaju, ja sam sport volio, igrao sam tenis, na Šalati sam bio svakodnevno, nakon škole i kasnije fakulteta. Stanovao sam u Draškovićevoj ulici, i nije mi bilo daleko popeti se Schlosserovim stubama na Šalatu.

Dakle, želio sam završiti pravo i posvetiti se advokaturi. Međutim, kako sam se upoznao s dosta prijatelja, među kojima i novinara, pomalo sam 1956. o 1957. počeo pisati u časopisu Nogomet, što ga je izdavao Zagrebački nogometni savez. Glavni urednik mu je bio Josip Černe, a kasnije Berislav Nikpalj. Uređivala ga je jedna dosta dobra ekipa. Bio sam kasnije i u Upravnom odboru Zagrebačkog nogometnog saveza.

Kolega Nikpalj me forsirao i ubrzo sam dogurao do urednika međunarodne nogometne rubrike. Kako sam znao njemački, prevodio sam najzanimljivije nogometne tekstove iz njemačkih časopisa i objavljivao zanimljive članke o austrijskom i njemačkom nogometu te njihovim najboljim nogometnim momčadima. Bilo je posla na pretek. A surađivao sam i u nekim drugim medijima. Naravno, imao sam sve manje vremena za polaganje zadnjih ispita na Pravnom fakultetu, što se nimalo nije sviđalo mojim roditeljima.

Potom ste se obreli u VUS-u?

Da, susreo sam se, sredinom pedesetih godina, s glavnim urednikom Vjesnika u srijedu Franom Barbierijem i počeo s VUS-om surađivati. K njemu me odveo Tomislav Crnković, tada jedan od najboljih nogometaša u zemlji. On je bio urednik sportske redakcije VUS-a.

Zahvaljujući Ici Kerhinu, čuvenom atletičaru, tada uredniku sportske rubrike zagrebačkog Narodnog lista, počeo sam pisati o atletici i drugim sportovima u tom listu, što je izlazio svakodnevno oko podneva. U VUS-u sam pisao reportaže. List je imao golemu nakladu i pisati za taj tjednik bila je izuzetna čast. A uz pomoć mog prijatelja, sportskog novinara Vilka Luncera, pojavljivao sam se i na stranicama sportskog lista Narodni sport, kasnije Sportske novosti.

Kolega Mladen Delić zaslužan je što ste postali profesionalac?

Najzaslužniji. Mene je primio na posao i na tome sam mu iznimno zahvalan. On je bio urednik Sportske redakcije Radio Zagreba. A nju su, osim njega, činili Ivan Tomić, Marijan Rogić i ja. Nas četvorica. Svi su me oni nagovarali da budem spiker. Imao sam glas koji se prepoznavao, koji je nosio i imao snagu. Govorio sam zagrebački – onda se jako pazilo na jezik, a ne kao danas.

kramer_delic

Treba li za novinarski poziv talent ili se sve može naučiti na fakultetu?

Potreban je talent, kao i za svaki drugi posao. Tu nema zbora. No, nitko se ne rađa s genijalnošću.

Kad se dogodio vaš prvi prijenos?

Mladen Delić odredio me da zajedno s njim na Prvom programu radio Zagreba prenosim Davis cup susret iz Splita 1961. godine. Igrali su Jugoslavija – Španjolska. Bio je to moj prvi radijski prijenos. I tako sam uletio u tenis, o kojem sam znao gotovo sve pa sam kasnije prenosio skoro sve najvažnije mečeve. Nogometne tekme uglavnom je komentirao neponovljivi Ivo Tomić. Bio je poseban u svakom pogledu. Takvi se ljudi rađaju jednom u sto godina.

Nekada se s mladima itekako puno radio. Legendarni sportski radnik i novinar  Hrvoje Macanović mladima je na Radio Zagrebu zdušno pomagao.

Upamćen je kao novinar, urednik, publicist i sportski radnik, koji je suradnju s Radio Zagrebom počeo daleke 1929. godine, direktno prenoseći veslačko prvenstvo na Savi u Zagrebu, a kasnije i nemali broj sportskih zbivanja, uključujući Olimpijske igre. Prenosio je i komentirao brojan natjecanja i za Televiziju Zagreb. Bio je urednik TV pošte i drugih emisija te osnivač i predavač interne novinarske škole RTZ-a. Pomagao je mnogim mladim kolegicama i kolegama. Macanović je bio, kako su ga kolege zvale Macan, bio je svjedok hrvatske sportske povijesti. On je sve pratio, imao je prepoznatljiv radiofonijski glas, ljudi su se navikli na njega. Ja sam njegove prijenose slušao satima dok sam glancao parkete. No, ja sam imao drugog učitelja, Mladena Delića, i od njega sam najviše naučio.

Pišete i danas. Još niste bacili pero u trnje?

I neću dok, što se kaže, god budem mogao pisati i razmišljati. Dok me glava služi.

Što biste iz dugogodišnjeg bavljenja novinarstvom voljeli ponoviti?

Bilo je jako puno lijepih događaja. Volio bih ponoviti sve ono što je bilo lijepo.

A što zaboraviti?

Zvonimir_Boban_napada_milicionaraZaboraviti ono što se dogodilo na stadionu Dinama u Maksimiru 13. svibnja 1990., na utakmici Crvena zvezda – Dinamo. Neviđeni i nesportski događaj. Južna tribina je u jednom trenutku doslovce provalila na stadion, došlo je do obračuna i milicija je agresivno intervenirala. Istina: ona je pokušala zaustaviti nalet koji su izazvali navijači Crvene zvezde. Kažu da se među njima nalazio i Arkan; ja ga nisam vidio , ali kažu da je on među njima bio glavni čovjek. Uslijedila je neviđena gužva, došlo je do tučnjave itd. Boban je skočio nogama na jednog milicionera, ovaj je izvadio pištolj i moglo se dogoditi svašta. Dakle, to je nešto što bih u svakom slučaju htio zaboraviti. Ne ponovilo se.

Isto tako volio bih zaboraviti onaj dan kada je izvršen napad na Židovski paviljon u Münchenu na Olimpijskim igrama. Ja sam imao na ušima slušalice, cijeli dan sam govorio, prenosio događaje za Radio Zagreb. S nama novinarima glasoviti Špic je proveo noć, jer su i njemu prijetili. A on je osvojio 7 zlatnih medalja. Njega su jako čuvali, kao najveću zvijezdu Olimpijade.

Jesu li novinari danas odgovorni?

Mislim da smo mi osjećali veću odgovornost. Na neki način štitili smo dignitet i vlastiti ceh. Bili smo nepotkupljivi, uopće se nije moglo dogoditi da nam netko kaže kako moramo „delati“. Ako je i bilo pokušaja, to bismo riješili  na sastanku u redakciji. Ukratko, težili smo istinskom istraživačkom novinarstvu. netko više, netko manje – ne bih se hvalio, ali bio sam jedan od tih. Na koncu konca, vide se i rezultati.

Žestoko sam se usprotivio onima što su predlagali da se ukinu pojedini nogometni klubovi, na primjer HAŠK Građanski i Croatia. Rekao sam da je to žalosno. I mogu vam reći, vodio sam borbu  sa svim mogućim i nemogućim pojedincima i tijelima; održavao sastanke za povratak imena Građanski.  Jer, Građanski je bio klub, u njemu su igrali i komunisti i Srbi, među kojima i Lala Đanic, jedan od najboljih i najtalentiranijih nogometaša što smo ih dosad imali. Nitko mu nije mogao oduzeti loptu. august Lešnik, Milan Antolković i drugi su mi to potvrdili. A taj dečko je strijeljan na Dotrščini. Štoviše, odigrao je dvije utakmice za reprezentaciju NDH. Nitko ga nije mogao spasiti, čak ni intervencija jednog Bogdana Cuvaja i Bernarda Hugla.

Oduševljavali su vas mnogi sportaši. Kojih se posebno sjećate?

Najviše Šurbeka, Franje Punčeca, Franje Wolfa i Žarka Dolinara. Oni su naše najveće zvijezde. Gdje su nastupali, svuda su oduševljavali.

Treba li se suzdržavati od neodmjerenog senzacionalističkog prikazivanja nasilja i brutalnosti?

Sigurno. To se zlo mora iskorijeniti. Ne valja o tome previše raspravljati, a ništa ne raditi.

Koja je danas televizijska kuća u vrhu hrvatskog žurnalizma?

Nova TV i RTL. Ljudi vole čuti istinu. A manje televizije se više trude biti bliže gledateljima.

Sportska televizija, Matešina, je li nam ona potrebna?

Rijetko je pratim. Ideja o njezinom pokretanju nije bila loša. Dapače.

Jeste li član koje političke stranke?

Nisam. Kad me u HDZ pokušao učlaniti Hrvoje Šarinić, rekao sam mu da mene može učlaniti samo Franjo Tuđman.

I je li vas učlanio?

Nije. Dakle, nisam član, ali simpatiziram HDZ.

Bili ste veoma bliski s dr. Tuđmanom. Kad ste se upoznali?

Čim je došao u Zagreb iz Beograda šezdesetih godina. Postavljen je za direktora Instituta za historiju radničkog pokreta naroda Hrvatske sa sjedištem u Opatičkoj 10. No, susretao sam se s njim i prije toga u Beogradu jer je igrao tenis na jednom veteranskom turniru. Ali kad je 1962. prešao u grad podno Sljemena, nastavili smo se intenzivnije družiti i igrati.

Gdje ste sve igrali?

Na Šalati i na Mladosti na Savi.

U kakvom ste ga sjećanju zadržali?

Veoma lijepom. I mogu reći da je bio idealist. Bio je razočaran ponašanjem nekih pojedinaca, ali iznimno sretan što je došao u Zagreb. Bili smo zbilja nerazdruživi prijatelji. Mogao sam ga posjetiti uvijek, u svako doba dana, ili u uredu ili kod kuće.

kramer_tudmanKakav je bio kao tenisač?

Vrlo borben. Nikad ga nisam pobijedio. Trčao je više od mene. Njegov veliki obožavatelj bio je dinamovac  Željko Čajkovski – danas 89-godišnjak. Željko je silno želio da zaigraju, ali do toga nije došlo.

S vlašću ste imali nepriliku, no preživjeli ste?

Bolje reći – s mojim pretpostavljenima, i to samo u dva navrata. Nas, članove sportske redakcije Radio Zagreba, nakon dežurstva nedjeljom navečer, zvao bi nas kolega s Radio Toronta, inače reporter emisije „Hrvatski sati“ i molio da mu damo rezultate najvažnijih sportskih zbivanja. Mi bismo mu izdiktirali rezultate nogometne, rukometne i još nekih sportova. Sasvim čista sportska situacija. Netko je po tome počeo čačkati i optužio nas da šurujemo s emigracijom. Bio sam iznenađen. No, stvar je sredio urednik Radio Zagreba Filip Svetic.

I još sam imao jednu nezgodu prigodom teniskog susreta Jugoslavije i Rumunjske u Zagrebu. Greškom tehničara zamijenjene su kasete s himnama. Na kasetama su se nalazile himne Rumunjske, FNRJ i Hrvatske. Preskočeno je sviranje nacionalne himne – odsvirana je samo rumunjska himna i „Lijepa naša“. No, izvukla nas je jedna dama, supruga Mate Mikića, koja je radila u našoj kući. I izbjegao sam posljedice. Objasnio sam direktoru Ivici Krizmaniću kako je došlo do greške i tako nisam kažnjen.

Opus vam je raznovrstan i dojmljiv. Koja biste svoja djela posebno izdvojili?

Knjiga „Desetljeće našega tenisa“, moja je prva teniska knjiga, izašla je 1973. godine, a naslov je dao dr. Franjo Tuđman. Tiskana je u ono vrijeme kada Beograd nije imao Đokovića. Mi smo desetljećima vladali domaćim teniskim terenima. Beogradski igrači nisu nam često bili ni do ramena. Sada je drukčije. Zahvaljujući Đokoviću, Srbija visoko kotira u svjetskom tenisu. A u ono doba mi smo bili stvarno carevi. Imali smo Franju Punčeca, Dragutina Mitića, Josipa Paladu,Boru Jovanovića, Nikolu Pilića, Željka Franulovića, Gorana Ivaniševića itd.

To je moje najbolje djelo. Inače, nikada nisam zadovoljan ni jednim djelom potpuno, no u ovo sam uložio puno truda.

Novinarski uzori su vam…?

Mladen Delić na prvome mjestu, zatim Zvone Mornar, Frane Barbieri, Ive Mihovilović i Boris Janković. Iznimno cijenim Vilka Lucnera, on je u ono vrijeme bio najobrazovaniji i najplodniji pisac. I rado je pomagao mlađim kolegicama i kolegama. Pisao je lepršavo, vrlo precizno i nadasve zanimljivo. Atletika nije imala u nas bolje pero.

Koje je vaše prijenose publika smatrala najboljima?

Kada bi Dinamo pobjeđivao.

A najlošijima?

Kada bi Dinamo gubio.

Za koga navijate?

Uvijek za hrvatske klubove.

Znači za Dinamo i Hajduk?

Može se i tako reći. I za reprezentaciju RH.

Družili ste se i s mnogim uglednim osobama minule epohe, pa tako i s Miroslavom Krležom. Znate i neke pojedinosti koje slavni pisac nije nikome iznio, niti napisao?
Često, dosta često sam se nalazio u društvu s Miroslavom Krležom, Mikom Tripalom i Savkom Dabčević Kučar, Perom Pirkerom i drugima. Jedne večeri u domu dr. Franje Tuđmana poveo se razgovor o sportu. Krleža je znao što radim i čime se bavim te je u jednom trenutku rekao: „Pa i ja sam sportaš“. Nastade tajac. Nevjerica. „Vi ste bili prvak Zagreba u plivanju 1910. godine. Natjecanje je održano na Maksimirskom jezeru“, rekao sam. I dodao: „Iza vas su plivali labudovi…“ Društvo je puklo od smijeha, i sam se Krleža iznenadio.

Danas ste vrlo bliski s Hajdukovim zvijezdama?

Godinama sam vrlo lijepo prijateljevao sa starom gardom dinamovaca te najboljim našim golmanom svih vremena Vladimirom Bearom i Bernardom Vukasom. Vukas je grizao travu kad je igrao protiv Dinama. Zašto? Jer je bio uvrijeđen što njegov bogomdani talent slijepci u zagrebu nisu vidjeli. Dakle, travu je grizao i bio je najbolji. Publika je obojicu obožavala i nagrađivala dugotrajnim i snažnim pljeskom. Gledatelji više nisu onakvi kakve smo nekoć imali. Smatram da moramo djelovati pozitivno i s jedne i s druge strane pa ćemo onda imati i publiku. Kad će se to dogoditi – Bog zna.

Danas je više publike na hokeju nego na nogometnim prvenstvima…

Eto, i to smo doživjeli. No, to je žalosno. Splitska publika ipak nije takva. Ona ne kažnjava. Zagrebačka kažnjava. A Zagreb je ipak kolijevka hrvatskoga nogometa, imao je i ima tradiciju, ima danas dobro uređeni klub, ali o tom-potom.

Kako protječu umirovljenički dani?

Nikada ne dangubim. Uvijek sam zaposlen. Pišem, analiziram, istražujem.

Može li Fredi Kramer živjeti od mirovine?

Može, može, ali skromno.

Što imate od minuloga rada?

Skromnu mirovinu. No, kad čitam kolike su penzije mnogih naših kolegica i kolega, radnika, moram biti kuš. I pitam se kako ti ljudi prolaze. Kako uopće žive? Prosjek od 2200 kuna je poražavajući, a još je strašnije koliko ljudi prima 1600 kuna. Pa se pitam, kao što je nekoć govorio Mladen Delić, ljudi moji je li to moguće?! Da, moguće je.

Što vas ljuti u sportskom novinarstvu danas?

Smatram da bi se mnogi morali bolje pripremiti kada prenose i komentiraju pojedine sportske događaje i pišu osvrte. Neki od njih ne navode izvor. A to je vrlo važno. Zapravo najvažnije.

Biste li danas potpisali sve ono što ste u sportskom novinarstvu napravili?

Apsolutno sve. Ne sramim se nijednog svog teksta, ni radioprijenosa. Štoviše, silno sam ponosan.

Jesu li naši kolege krivi za degradaciju profesije?

Bez daljnjega.

Čime ste se vi dosad najviše proslavili?

Pa, između ostalog, vjerojatno i po glasu – jer me ljudi prepoznaju i danas. Vele to je onaj što je prenosio utakmicu Dinamo – Hajduk, Partizan – Dinamo –Dinamo – Crvena zvezda…

Neki naši kolege u sportske bitke pozivaju kao u vojne, protivnici se doživljavaju kao neprijatelji (sportski ogledi s reprezentacijom ili klubovima iz Srbije). Kako to komentirate?

To je nesportski. Na našim terenima mora opet zavladati sportski duh. Razumije se, to nije lako napraviti, nakon jednog izuzetno teškog rata, razaranja – ali tome moramo težiti.

Takvo pumpanje atmosfere dovelo je i dovodi do značajne materijalne štete?

Zbog toga i imamo veliku materijalnu štetu na stadionima. Tu mora država naći rješenje. Nema druge nego kazniti. Rigorozno, ali objektivno.

Koje je najveće zlo sporta?

Doping, menadžeri.

A najveće zlo sportskog novinarstva?

Neobjektivnost sasvim sigurno.

Prevelika je bliskost novinara i onih o kojima se piše. Novinar mora imati distancu jer svaka večera jednom dođe na naplatu?

Tako je. Onog trenutka ako si na bilo koji način podlegao – ne samo večeri – ti si zarobljenik.

Bili ste izvjestitelj s mnogih najvećih europskih i svjetskih natjecanja: što je najljepše što ste vidjeli?

Najljepši doživljaj kad naši predstavnici stoje na počasnom postolju, primaju kolajne i kad se svira Lijepa naša. Oni su proslavivši sebe, proslavili i nas koji smo bili uz njih – ali i našu domovinu.

Da se ponovno rodite, što biste bili?

Arhitekt.

(Intervju je izvorno i u cijelosti objavljen u “Novinaru” (br. 1-3 / 2014) – glasilu Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske)