Fetiš radnoga mjesta

Fetiš radnoga mjesta

(Brodogradilište 3. Maj u Rijeci)

Kada bi najveći problem naše brodogradnje bilo to što nema novca za isplatu plaća, on bi se lako riješio. Silni milijuni koji su uloženi u gradnju brodova da bi se stvarali gubitci, mogli su se isplatiti radnicima. Svaki bi dobio najmanje milijun kuna koje bi ulaganjem u mirovinski fond mogao moglo davati godišnju rentu od 100.000 kuna

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Kada čitam sve što se događalo i još se događa oko ona dva naša brodogradilišta, Uljanika i 3. maja, čudim se i čudim tome što se stalno čuje jedna te ista pjesma: treba očuvati radna mjesta. Najveća briga naše brodogradnje je da nekoliko stotina radnika ne ostane bez posla, bez plaće. (Treba platiti režije, rate kredita, djecu školovati…)

Doista ne treba imati završen ekonomski fakultet da bi se zbrojilo dva i dva. Kada bi najveći problem naše brodogradnje bilo to što nema novca za isplatu plaća, on bi se lako riješio, a možda ga nikad ne bi ni bilo. Ti silni milijuni koji su uloženi u gradnju brodova da bi se stvarali gubitci, mogli su se isplatiti radnicima. Svaki bi radnik dobio milijun kuna (najmanje). Novac uložen u kakav dobar mirovinski ili neki drugi prikladni fond mogao bi davati prinos od deset posto godišnje, što znači da bi svaki radnik dobivao, bez diranja glavnice, godišnju rentu 100.000 kuna – višu od plaće koju prima u brodogradilištu. Eto koliko našu državu stoji radno mjesto jednoga brodograđevnog radnika. Mnogo više nego mjesto sveučilišnog profesora!

Propast brodogradnje donosi ekonomske, ali i političke posljedice

Naravno da nije tako. Problem naših brodogradilišta nije problem radnih mjesta – jer propast brodogradnje povlači za sobom mnoge kako ekonomske, tako i političke posljedice – ali se takvim u javnosti prikazuje. Bitno je očuvati radna mjesta, sve drugo je u drugom planu.

Samo me nemojte optuživati na socijalnu neosjetljivost! Bio sam tri godine nezaposlen. Nezaposlena mi je bila supruga, nezaposlena su mi bila djeca. Moj sin i zet nikad nisu bili u stalnom radnom odnosu. Pa opet nitko nije umro ni od gladi ni od studeni, jer –vlastita me nevolja naučila – čovjek će uvijek naći posao ako zna i hoće raditi.

Priča iz susjedstva. U isti dan muž i žena, roditelji dvoje djece, dobivaju otkaz. Što sad? Sjetiše se da imaju na selu baku koja uzgaja piliće. I počeli uzgajati piliće te ih prodavati po susjedstvu. I tko ne bi kupio domaće pile na kućnome pragu, a još kad znaš da time činiš bogougodno djelo… Nakon godine dana takvoga života oboje nađoše stalan posao – jer kao što rekoh nije teško naći posao ako znaš i hoćeš raditi – i sada žive bezbrižno, kao svaka normalna, dobro situirana građanska obitelj (unatoč izletu u seoski način privređivanja).

Sine cura = bez brige

Kada se sve uzme i sabere, očuvanje radnih mjesta nije ekonomski problem. Dapače. Gubitak radnoga mjesta može biti poticaj da se dokvalificiraš, prekvalificiraš i na kraju nađeš bolje radno mjesto od onoga što si ga prije imao. Gledajući tako na stvari, nesigurnost radnoga mjesta izravan je ekonomski stimulans koji, paradoksalno, vodi do rasta gospodarstva, standarda, a time i do novog zapošljavanja. No kod nas još uvijek vrijede neki stari, socijalistički standardi, standardi sustava koji bismo mogli nazvati „sindikalni ekstremizam“ (možda čak i „sindikalni teororizam“): treba štiti prava radnika na redovni mjesečni prihod pod svaku cijenu. Pa i uz cijenu ekonomske neefikasnosti.

Dat ću vam opet primjer. Kada sam radio za neki časopis uvijek je bilo problema s isplatom honorara. Honorari kasne jer još nismo dobili sredstva od ministarstva, pa ne možemo isplatiti u punom iznosu, pa ne možemo sve platiti, sad ovo, sad ono… No u isto je vrijeme tajnica časopisa redovito dobivala plaću. Dobiva je i danas iako je časopis praktički prestao s izlaženjem. Što radi? Ne znam što sada radi, ali onda kada je časopis redovito izlazio trebala je svake godine poslati manje od tisuću uplatnica na adrese pretplatnika te se potruditi provjeriti jesu li sve uplate obavljene na vrijeme i je li netko od pretplatnika u međuvremenu umro ili otkazao pretplatu. To je sve. I za taj posao naše Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta izdvajalo je i još izdvaja gotovo 70 tisuća kuna godišnje. Zašto to čini?

Odgovor je jednostavan: zato što nitko ne želi postavljati pitanje opravdanosti takvoga radnog mjesta. Jer kad bi ga postavio, isti bi se čas postavilo i pitanje opravdanosti njegovog te mnogih drugih sličnih radnih mjesta, na kojima djelatnici rade još manje od dva tjedna godišnje, koliko treba da se ispiše – kompjutorom, ne guskinim perom! – tisuću uplatnica. I oni moraju čuvati radna mjesta, dakako svoja. A svi mi porezni obveznici plaćamo njihove redovne plaće, njihova uhljebništva ili – kako se to nekoć učenije (i preciznije!) zvalo – sinekure (lat. sine cura = bez brige). Time dolazimo do stare, prastare mudrosti koja kaže da se može bezbrižno (sine cura) živjeti, ali samo tako da netko drugi preuzme tvoje brige. Tko ih je preuzeo – zna se.