Festival praznovjerja

Festival praznovjerja

Sajam minerala u prijestolnici Bavarske barem je deset puta veći, pa opet na njemu posjetitelj neće naći ništa što na ovaj ili onaj način ne bi mogao vidjeti i u Zagrebu

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Priroda je uvijek ista – no za čovjeka je uvijek različita. (Upravo je to, možda, temelj njezine ljepote jer – kako reče ruski književni teoretičar Šklovski – „priroda nam stalno nešto govori, ali to nije jezik ljudski“.) Živi li u šumi Canis lupus, vrsta iz porodice Canidae i razreda sisavaca (Mammalia), koja održava prirodnu ravnotežu i vrši evolucijski pritisak prema drugim sisavcima koji s njome dijele habitat ili pak u šumi obitava zločesti vuk koji je pojeo Crvenkapicu i njezinu bakicu? Sve ovisi o perspektivi onoga koji hoće da misli o šumi i njenim stanovnicima.

Ovo mi je dubokoumno razlaganje trebalo kao uvod kako bih se osvrnuo na jedan događaj koji se već ne znam koju godinu redovito, krajem petoga mjeseca održava u našem gradu Zagrebu. Riječ je o Međunarodnom sajmu dragog i poludragog kamenja u organizaciji geološkog društva Mineral Expo. Hvalevrijedan sajam (ili izložba), a sretna je okolnost što se održava tek dvije stotine metara od moje kuće, u Dvorani sportova.

Cijene za svačiji džep

Kako mi se već uobičajilo da u organizaciji jednoga drugog geološkog društva, Hrvatske udruge za promicanje i zaštitu geološke baštine (ProGEO-Hrvatska), koju vode geolozi sa zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, svake godine posjećujem sličan sajam, Mineralientage u Münchenu, lako mi je povući usporedbu. Sajam minerala u prijestolnici Bavarske barem je deset puta veći, pa opet na njemu posjetitelj neće naći ništa što na ovaj ili onaj način ne bi mogao vidjeti i u Zagrebu. Minerali i fosili se mogu kupiti u izvornom, poluobrađenom ili sasvim obrađenom stanju te u obliku već gotova nakita. A cijene? Za svačiji džep. U Münchenu sam primjerice kupio komadić auripigmenta za samo dva eura, no mogao sam (recimo) kupiti brušeni dijamant (briljant) od deset karata ili komad fosiliziranog drva dovoljno velik da se od njega napravi stol – za cijenu koju se nisam usudio ni pitati. Slično bi se moglo reći i za cijene na zagrebačkom sajmu, koje se kreću od deset do nekoliko stotina kuna. U svakom slučaju treba doći, pogledati, a štogod i kupiti. Sve što se kupi može postati dio nakita ili ukras u vrtu ili stanu.

No ono što mi je odmah upalo u oči bila je publika ili, bolje rečeno, razlika u profilu ljudi koji posjećuju ta dva sajma. U Münchenu se razlikuju tri vrste posjetitelja. Već se u autobusu vidi da su jedni od njih stručnjaci – geolozi, mineralozi, paleontolozi te studenti rečenih studija – koji hoće popuniti svoje zbirke te izbliza proučiti minerale o kojima znaju samo iz knjiga. Drugu skupinu čine kolekcionari koji u zbirkama hoće imati vrlo rijetko i lijepo „kamenje“ ili, da kažemo stručnim rječnikom, izuzetno dobro razvijene habituse minerala. Treću pak skupinu čine obrtnici, zlatari i draguljari, koji kupuju minerale, ovaj put kao drago i poludrago kamenje, da bi od njih izrađivali nakit. Sve ih u Münchenu čekaju već spremne publikacije (kalendari, monografije, časopisi) u kojima mogu vidjeti vrhunske fotografije te opise najljepših, najrjeđih i najvažnijih minerala, te njihovih nalazišta. No u Zagrebu posve je druga slika.

Sajam amajlija

Da bi posjetitelj mogao kupiti zidni kalendar sa slikama minerala ili pak monografiju o njihovim nalazištima u Hrvatskoj i okolnim zemljama o tome nema ni govora. Sve što na pultu s knjigama može vidjeti jesu knjige i brošure o liječenju ove ili one bolesti mineralima: ima „kamen“ za srce, za žile, za tlak, za noge, za glavu. Prodaje se čak i mineralna voda, no ne one vrste kakva se može kupiti u svakoj trgovini, nego voda u kojoj se nalazi epruveta s mineralima, pa se tako voda pretvara u čudotvornu tekućinu koja „štiti od zračenja“. (Kojeg i kakvog zračenja to ne možeš saznati, glavno je da je njezino djelovanje „potvrdio jedan njemački institut“.) Usto se nalazi i mnoštvo knjiga iz svih područja alternativne medicine, a svoje je prodajno mjesto našao i neki obrtnik kojemu ovdje zaista nije mjesto. Taj se naime dosjetio prodavati sapun. Kakve veze ima sapun s mineralima, za koje je bitno upravo to da nastaju samostalno u prirodi, bez ikakva čovjekova utjecaja? Zajedničko im je što oboje služe očuvanju zdravlja: sapun zahvaljujući dodanim ljekovitim biljkama, a minerali zahvaljujući magičnim moćima. Tako se zagrebački sajam minerala pretvorio u sajam amajlija.

Sajam je sajam, reći će čitatelj, i na njega svatko donosi što hoće i kupuje što hoće. Slažem se. Nitko mene nije pitao zašto sam došao i kupio to što sam kupio. No ipak usporedba između sajma u Zagrebu i onog u Münchenu sama se od sebe nameće. Ako kupuješ minerale kao kolekcionar, draguljar ili znanstvenik moraš nešto znati, moraš biti obrazovan. Za razumijevanje mineralogije trebaš imati dobru podlogu iz kemije, geologije i kristalografije. Za biti kolekcionar moraš imati smisao za lijepo i skladno, istančano oko i umjetničko obrazovanje, za biti draguljar moraš u najmanju ruku izučiti zanat. No za kupiti amajliju ne trebaš ništa od toga – trebaš biti samo praznovjeran. I upravo se u tom odnosu prema mineralima vidi razlika između Njemačke i Hrvatske, između njihove kulture i naše (ne)kulture. Primitivna smo mi sredina, to je to.

Komentiraj

*