Festival demagogije

Festival demagogije

Ima i genijalaca koji bi Glavni kolodvor gurnuli negdje na periferiju. Što primjerice ne ponude kako će riješiti prostor Paromlina, ali bez njegovog rušenja, zatim Gredelja, pa Tvornice Gorica ili Vlaške ulice broj 1 ili poljane na početku Cesarčeve ulice

Hanibal Salvaro

Hanibal Salvaro

Festival demagogije koji ustvari trajno djeluje, sada se zahuktava i u frenetičnim oblicima i intenzitetima će trajati do petka 3. lipnja 2017., dva dana do kraja drugog kruga lokalnih i županijskih izbora.

Zatim ćemo, u slučaju promjene vladara, slušati mjesecima kako je sve puno gore nego što su mislili i tako bla-bla-bla ode skoro godina dana, jer treba i zaslužne uhljebiti. Posebna će priča biti postizborna koaliranja. To može dosta potrajati dok se također udovolji svim foteljaškim potrebama.

Stranke i kandidati se uglavnom drže pravila da treba pričati i obećavati ono što većina želi slušati. Ili pak raditi nešto što će mnoge uvjeriti kako se ipak nešto korisno radi. Jako je zgodno negdje na vidljivom i prometnom mjestu nešto kopati i uređivati. Po mogućnosti da to traje barem dva mjeseca iako se može napraviti za tjedan dana. Recimo, postaviti skele za obnovu fasade koja se može urediti za 10 dana i ostaviti skelu par mjeseci, jer možda neko nalijepi neku reklamu i lova kaplje. Korisno je također obećavati brda i doline koje će se realizirati za 3, 5 ili 8 godina, jasno u režiji onoga koji to obećava, jer ostavlja dojam dugoročne promišljenosti i sigurnosti u izbornu pobjedu. Sve su to dokazano isprobani i korisni recepti osvajanja vlasti. Treba ih samo zamotati u celofan tipa – tako žele građani.

Recimo, svi su sretni što tramvajska karta košta 4,00 kune, ali se nitko ne pita zašto je trebalo više od 15 godina da se donese jedna tako korisna mjera s kojom su svi zadovoljni. Iz toga proizlazi pitanje koliko ima drugih stvari za koje će se shvatiti tek nakon deset ili više godina da bi se mogle i drugačije urediti. Nije vrag da ćemo za 16 godina slušati i čitati kako je ovako uređen Kvaternikov trg čisti prometni i arhitektonski, pa i estetski promašaj. A možda se to shvati i za Costa Concordiu u Cesarčevoj ili se možda shvati kako Europa zaslužuje malo pretenciozniji trg od ovog prostora koji se sada zove Europskim trgom. A možda jednog dana neko shvati kako bi primjereno jednoj europskoj metropoli trebali projekte za važne objekte dobivati isključivo posredstvom međunarodnih natječaja s međunarodnim žirijima.

Puna su nam usta »Zagreba velegrada« tj. metropole, a kad pogledamo šatorašenje i tržničarenje na Trg bana Jelačića tada možemo govoriti samo o »Zagrebu veleselu«. Istovremeno velegradovi i veličanstveni gradovi kao Milano, Firenca, Rim, Barcelona, Venecija, Berlin, Prag, Bruxelles, Pariz, Moskva i drugi nikada svoje takove trgove ne pretvaraju u sajmišta. Valjda ih manjak građana ruralne logike u tome sprječava. Valjda im Skupštine gradova nemaju dovoljno ruralnih navika.

Najavljuje se tramvaj do aerodroma iako autobusi koji voze od Autobusnog kolodvora za Pleso svakih pola sata nikada nisu popunjeni. Ali eto, ta ideja djeluje zgodno pa će možda biti i realizirana. A što košta da košta. Makar ima i drugih daleko boljih, suvremenijih i jeftinijih rješenja. Neki obećavaju izgradnju dvaju mostova, makar to ne ovisi o njima nego o Skupštini. Ima i genijalaca koji bi Glavni kolodvor gurnuli negdje na periferiju. Istovremeno se glavni kolodvori nalaze usred Trsta, Ljubljane, Milana, Rima, Madrida, Firence, Barcelone i skoro svih velikih gradova. Što primjerice ne ponude kako će riješiti prostor Paromlina, ali bez njegovog rušenja, zatim Gredelja, pa Tvornice Gorica ili Vlaške ulice broj 1 ili poljane na početku Cesarčeve ulice.

Čak smo ovih dana pročitali »demokratsku« smijuriju (radije čitati demagošku) kako će se realizirati dobre ideje građana koje će stizati on-line, kompjutorom. Kvaka je u tome što se ne kaže tko će odlučivati što je dobra ideja. Hoće li to raditi neki dokazano sposobni stručnjaci ili oni uhljebi koji su u pomanjkanju obaveza na radnom mjestu negdje nešto magistrirali ili doktorirali.

Na papiru imamo znanja za izvoz ali kada treba riješiti slučaj Agrokor, za to nemožemo naći sposobnog domaćeg čovjeka. A ako ga slučajno i ima a nalazi se u opozicionoj partiji tada ne dolazi u obzir.

No zajednička značajka ponuđenih prijedloga i programa je totalno pomanjkanje vizionarstva i posvemašnja plitkost. Jer onaj koji ima jasan, koristan i inteligentan cilj taj će se za njega boriti, makar u prvoj rundi, zbog neshvaćanja, bude završio u opoziciji. Ali gotovo svima ostalima je jedini cilj sjesti u političke fotelje i to oploditi na osobnu korist i korist prijatelja.

Ali ne treba biti strogi sudac. Ako su Britanci izglasali Brexit, Amerikanci izabrali Trumpa a Turci Erdogana, valjda i nas čeka nešto slično. Za sada samo na lokalnoj razini.