Ferrari 250 – automobil koji vrijedi više od zlata

Ferrari 250 – automobil koji vrijedi više od zlata

Foto: Ferrari 250 GT California Spider / izvor: Gooding & Company

Svi ovi automobili su bez sumnje spoj umjetnosti i inženjerstva te je gotovo šteta da toliko vrijede. Upravo zbog svoje vrijednosti većina njih će završiti kao muzejski izlošci, mešetarska investicija ili nečiji statusni simbol i biti zaključani daleko od pogleda znatiželjnika te će u njima uživati samo najbogatiji. Ukratko, postaju ono čega bi se Enzo Ferrari naviše bojao: automobili koji se gledaju, a ne voze

Tijekom svoje 68-godišnjoj povijesti, Ferrari je napravio neke od najslavnijih automobila ikad. Ali, ako bismo baš morali odabrati jednu posebnu eru u povijesti tvrtke, onda bismo ipak govorili o 1950-ima ili 1960-ima godinama prošlog stoljeća. Ne kako bismo umanjili vrijednost ili poštovanje prema sjajnim modelima kao što su La Ferrari, Enzo, F40, Daytona, Dino ili bilo koji od velikana sa središnje smještenim motorom, no malo je koji proizvođač imao takav uzlet kao Ferrari u spomenutom razdoblju. Bila su to vremena kada je svaki automobil iz Maranella izgledao krajnje zavodljivo, kromirani branici na njima su sjajili, a linija razlikovanja cestovnih od trkaćih izvedbi je bila krajnje zamućena. Kada automobili kao što su Testa Rossa, Californija, GTO, i Lusso nisu bili samo muzejski primjerci za kolekcionare – milijardere – već pravi strojevi koje voze filmske zvijezde i svjetski poznati trkači.

Bili su to automobili koji su Ferrariju davali čarobni dašak romantike i činili ih pravim predstavnicima duha kompanije koji se nastoji sačuvati već više od šest desetljeća. I dok većina ovih automobila iz sredine prošlog stoljeća izgleda kao da nema mnogo toga zajedničkog, mnogi od njih su »samo« varijacije na temu. Razlikuju se stilom i temperamentom, mnogi su izgrađeni bilo s dugim međuosovinskim razmakom ili kratke šasije, imali su legendarni Colombo V12 motor, koji je dragulj u Ferrarijevoj kruni u razdoblju 1947-1986 i svi su se prodavali pod oznakom “250”.

Enzo ih nije volio

Osobito tijekom ranih godina tvrtke, Enzo Ferrari je na svoje cestovne automobile gledao s prezirom. Scuderia Ferrari je osnovana 1929. godine kako bi osvajala utrke, a ne gradila automobile. U početku su se natjecali s proizvodima Alfa Romea, ali su bili prisiljeni na gradnju vlastitih automobila kada je Alfa odlučila preuzeti kontrolu nad svojim trkaćim odjelom. Nakon Drugog svjetskog rata, tvrtka je obnovila svoju uništenu tvornicu i 1957. godine izbacila svoj 125 S cestovni automobil, koji je Enzo namjeravao prodavati ne bi li osigurao financije za svoj trkaći tim. Cestovni Ferrariji iz 1940-ih bili su grubi automobili, sastavljeni od dijelova posuđenih s trkaćih automobila te imali staromodan stil koji je izgledao kao da je došao iz predratnog doba. Ali Ferrariji su nastavljali pobjeđivati na utrkama, a ljudi su ih bili voljni kupovati pa je Enzo nevoljko nastavio proizvodnju cestovnih automobila.

Do ranih 1950-ih, njegovi su automobili postali must have među bogatom europskom elitom, a s tim je stigla i evolucija Ferrarija u tvrtku kakvu je znamo danas. Godine 1952., tvrtka se udružuje s Battista “Pinin” Farinom koji će postati zadužen za dizajn atuomobila. Iako je tvrtka surađivala s nekoliko proizvođača karoserija, Pininfarina se uskoro nameće kao njihov prvi izbor i dizajnerski partner, a to se partnerstvo proteže do današnjih dana. Zahvaljujući izvrsnom Colombo V12 motoru, čija je zapremnina povećana na 3 litre i dobrim odnosima s najboljim talijanskim proizvođačima karoserija (uključujući Scaglietti, Zagato, i Vignale, među ostalima) na tržištu se 1953. pojavio model 250, najmoćniji i najprofinjeniji Ferrari do tada.

Poput nekih drugih Ferrarija koji su došli prije njega, 250 je postigao instant uspjeh na utrkama, a resio ga je moćan i raskošan izgled koji nije mogao proći nezapaženo te je ubrzo je postao prvi izbor najvećih imena Hollywooda. Do kraja desetljeća stigao je i radikalni 250 Testa Rossa, koji je dominirao utrkama, dok je početkom 1960-ih osvanuo 250 GT – prekrasni luksuzni trkač koji je nadaleko ulijevao strahopoštovanje.

Adrian Dennis AFP/Getty Images

Adrian Dennis AFP/Getty Images

Između 1960. i 1965., Ferrari dominira na međunarodnim utrkama, osvaja 24 sata Le Mansa svake godine, a varijacije modela 250 donijele su četiri od tih šest pobjeda. Jedan od najrespektabilnijih trkača iz ere – 250 GTO – izašao je 1962. godine. Svojom laganom aluminijskom karoserijom i V12 motorom s 300 konjskih snaga, dominirao je na međunarodnim utrkama u klasi GT. Godinu kasnije uslijedio je 250 P, koji je imao središnje postavljen motor. Do 1965., međutim, 250-ice počinju pokazivati svoje godine pa ih na utrkama zamjenjuju novi automobili s većim i snažnijim motorima.

Uvrijeđeni Lamborghini

Početkom desetljeća, vlasnik dvaju 250-ica se osobno požalio Ferrariju na spojku tih automobila. No Frerrari ga se brzo otarasio. Ljut i uvrijeđen, čovjek odlučio sagraditi automobil koji će pobijediti Ferrari na njegovom terenu. Ime tog čovjeka je Ferruccio Lamborghini, a 1966. godine, njegova Miura donijela je novi val talijanskih superautomobila bila sa sredšnje smještenim motorom. Od ranih 70-ih, gotovo svaki veliki Ferrari je imao njegov motor montiran u sredini šasije, a Ferrari – Lamborghini suparništvo postalo je jedno od zabavnijih u automobilskom svijetu.

Prošlo je 50 godina od kada je Ferrari napravio posljednji 250, koji je doživio ukupno 22 varijante i ukupnu produkcijsku brojku koja premašuje 2300 automobila. No njihova legenda nadvija se nad znakom propetog konjića više nego ikada ranije. Ovi automobili predstavljaju prvi istinski uspješan brak između trkaćeg Ferrarija bez kompromisa s elegancijom i luksuzom svjetske klase. Tržište se otelo kontroli te među kolekcionarima neki od ovih automobila vrijede više od zlata njihove težine. Tako GTO iz 1962. prodan u kolovozu 2014. za 38.100.000 dolara drži rekord kao najskuplji automobil ikad prodan na aukciji. Nerestaurirana California Spider prodana je za  28.500.000 dolara ranije ove godine, a Testa Rossa iz 1957. prodana je za 16.300.000 dolara 2011. godine.

Svi ovi automobili su bez sumnje spoj umjetnosti i inženjerstva te je gotovo šteta da toliko vrijede. Upravo zbog svoje vrijednosti većina njih će završiti kao muzejski izlošci, mešetarska investicija ili nečiji statusni simbol i biti zaključani daleko od pogleda znatiželjnika te će u njima uživati samo najbogatiji. Ukratko, postaju ono čega bi se Enzo Ferrari naviše bojao: automobili koji se gledaju, a ne voze.

(Pripremio : B. Jagačić / Izvor: CheatSheet)