Farski otoci – zemlja neispričanih priča

Farski otoci – zemlja neispričanih priča

Sletjeli smo na otok Vàgar, na kojem se nalazio jedini aerodrom. Napokon sam izašao van, na svježi oceanski zrak. Hladno je, no sunce je fino grijalo. Stavio sam ruku u džep, i počeo prekopavati, vaditi sve žive i nežive putne karte koje sam imao i prethodno iskoristio. Cilj mi je bio pospremiti ih na sigurno mjesto u ruksak jer zatrebat će mi jednog dana, kao uspomena na nezaboravnu pustolovinu, koja samo što nije počela…

Nakon dugih redova na aerodromu, rendgenskih pregleda, neprospavane noći s knjigom u ruci, prebacivanja ruksaka prenatrpanog stvarima i bicikla iz jednog aviona u drugi, evo me napokon u Kopenhagenu, glavnom gradu države Danske. Na aerodromu, koji iz zraka izgleda kao papirnati avion, čekam svoj treći i zadnji let, let prema zemlji neispričanih priča – Farskim otocima.

farski-otoci2Ova čudesna zemlja porazbacana na 18 nevjerojatnih otoka neobičnih oblika, i sa svega četredesetak tisuća duša, nalazi se u sjevernom Atlantiku, točno u sredini, između Škotske, Norveške i hladnog Islanda (62°00′ SGŠ – 06°47′ ZGD). Ima oko stotinjak sela, a glavni grad je Tórshavn, smješten na otoku Sterymoy, najvećem otoku arhipelaga. U 6. ili 7. stoljeću ovu su daleku otočnu zemlju otkrili irski redovnici, potom vikinške bradonje, nakon kojih je pala u ruke Kraljevini Norveškoj.

Spletkarenjem ondašnjih kraljeva, baba vračara i tko zna koga još sve ne, otočje su pak osim Norvežana počeli dijeliti i Danci. U vrijeme Hitlerove opsjednutosti za osvajanjem svijeta, okupirali su ih Britanci, da bi ih potom Dancima natrag vratili 1948. godine. Danas su oni autonomna regija Danske, sa svojom zastavom i parlamentom. “Predobro, samo da se još ne srušimo u more nadomak cilju”, pomislih u sebi zavaljen u udobnu fotelju Atlantic Airwaysa. Nisam se niti okrenuo, bar mi se tako činilo, kad evo u daljini otočja. Nazirali su se kroz visoke bijele oblake, koje smo krilima proparali kao od šale. Sletjeli smo na otok Vàgar, na kojem se nalazio jedini aerodrom. Napokon sam izašao van, na svježi oceanski zrak. Hladno je, no sunce je fino grijalo. Stavio sam ruku u džep, i počeo prekopavati, vaditi sve žive i nežive putne karte koje sam imao i prethodno iskoristio. Cilj mi je bio pospremiti ih na sigurno mjesto u ruksak jer zatrebat će mi jednog dana, kao uspomena na nezaboravnu pustolovinu, koja samo što nije počela.

Pedantno su mi izvukli bicikl iz mračne utrobe aviona na koji sam sjeo i otpedalirao čim sam izašao iz zračne luke. Podne je već odavno prošlo, mrak se spuštao sve brže, a postojala je opasnost i od dolaska lošeg vremena što je ovdje sasvim normalno. Bilo je vrijeme pronaći smještaj, ali ne u nekom finom hotelu ili apartmanu kojih ima tek nekoliko, već na livadi, kojoj ovdje nema kraja, ispod šatora.

Podalje u zaljevu sam ugledao kuće. Odlučio sam se spustiti niže do mora te im se približiti. Vozeći praznom cestom, stigao sam do znaka Sørvagur koji označava ime sela. Stigao sam i do prvih kuća. Lijepe su i za razliku od naših velebnih betonara, nisu predimenzionirane sa sto katova za kćeri, sinove i njihove potomke, već upravo suprotno, malecke su, simpatične, i drvene. Fasade su im u crvenim, bijelim, smeđim, crnim, žutim i drugim bojama. Na skoro svakoj kući je bakalar obješen za oštru kuku. Okućnice su lijepo uređene i sve je tako, hmmm…, skromno. Ispred garaža parkirani su jednostavni obiteljski automobili. Ništa ne odaje činjenicu kako se nalazim u super naprednoj zemlji s manje od 3 % nezaposlenih.

farski-otoci4

Postavljenje šatora

Ispedalirao sam do rive, zapravo, rive nema, već je tu samo lijepa zavojita cesta. Ona uz more vodi sve do susjednog sela Bøura te dalje kroz planinski tunel do Gasadalura – mjesta koje ima svega nekoliko kućeraka, ali zato ima pogled na kojemu bi mnogi pozavidjeli, prema otoku Tindhólmuru. Polovica ovog otoka jest pitoma i zelena, no kada se stigne na jedan od pet vrhova, po kojima je i najpoznatiji (najveći vrh doseže visinu od 262 metra) te pogleda dolje niz strmu klisuru, u Atlantik, postaje jasno koliko se zapravo priroda poigrala s ovom čudesnom zemljom.

Mirno je, tek tu i tamo neki prolaznik. Malo podalje se nalazi lučica. Odlučio sam krenuti u njenom smjeru i istražiti teren. Bonaca, lijepi ribarski brodići i barke plutaju kao na ulju. I dalje nigdje nikoga. Idealno mjesto za moj šator :).

Počeo sam raspakiravati stvari. Izvukao sam šator i krenuo ga slagati. Zapravo, nisam baš imao što slagati jer je to bio šator koji se jednostavno sam formira u odgovarajući položaj. Kupio sam ga slučajno preko oglasnika. Znao sam kako će kad tad poslužiti svrsi. Postavio sam ga na livadu, odmah pokraj mora te u njemu stvorio svoj privremeni dom, svoju bazu iz koje ću kretati u vijađ. “Nadam se kako me neki me neki ljutiti ribar neće potjerati.”, pomislih. “Ma neće!”. Ovo more je bogato naftom, opssss, ribom, stoga nitko neće imati razloga biti ljut.

farski-otoci3

Mrak se lagano spuštao, sva sreća oblaka nigdje nije bilo na vidiku. Dobrano sam se ušuškao u svoj zeleni Goretex i crne vodonepropusne hlače s plišanom postavom te sjeo na travu. Još mi je samo nedostajala pivica koja bi me uspavala. Uostalom, nije mi bila ni potrebna, bio sam preumoran od puta. Vrijeme je za počinak.

Negodujući jer sam znao kako je to kraj mom sanjarenju, maknuo sam prste s tipkovnice svog laptopa i zatvorio displej. Legao sam na bok, pokrio se dekom i pomislio kako ću, za koju godinu, zasigurno otputovati na Farske otoke. Biti će to moja nova avantura života! Laku noć…

Tekst: Marko Sladić / crckarije.com

Foto: Olavur Fredriksen / Felix van der Gein / faroeislands.com