Europa na prodaju

Europa na prodaju

Hitno nam treba glasno zvono da se probudimo iz utonulosti u samozadovoljstvu svjetlećih trgovačkih centara. Budemo li se budili polako, stvarnost koju ćemo naći kada se probudimo će biti puno drugačija od one koju su nam obećavali i zbog čijeg privida smo utonuli u samozadovoljstvo…

dr. sc. Viktor Simončič

Zašto se društvo osjeća odgovornim samo za edukaciju djece, a ne i za edukaciju svih odraslih ljudi, svih godina? (Erich Fromm)

Viktor Simončič

Svjestan sam da dijalektika čini svoje. Kao znanost o općim zakonima kretanja vanjskog svijeta i ljudskog mišljenja upućuje da se spoznaja mora temeljiti na životnoj praksi kao materijalnoj činjenici. Prema dijalektici taj materijalni svijet, a onda i svijest o njemu, nalaze se u stalnom kretanju. To sam naučio u gimnaziji. Učili su nas da se promjene ne mogu zaustaviti i kako iz kvantitete nastaje nova kvaliteta. Od robovlasničkog društva je nastalo pravednije feudalno, iz njega pravednije kapitalističko, a dalje se govorilo o komunizmu. Društvu jednakosti i svakom prema potrebama.

Bili su razni pokušaji. Od onih s punim diktaturama kao sistem u bivšem SSSR-u, pa do onoga u Kini, pa Kubi, ali i kod nas. Taj naš sistem mi se činio nekako najhumaniji. Postojala je kakva takva jednakost u neimaštini. Na početku svakog tunela se vidjelo svjetlo na kraju. Svaki novi tunel je bio svjetliji, lakše podnošljiv. A osim toga, kome se nije prolazilo tunele otišao je tamo gdje je kao bilo bolje. Najčešće na »bauštelu« u Njemačku, po Mercedes, pa neka se vidi raskoš.

Ne znam kada sam naučio da kada se nešto dogodi, uvijek treba postaviti pitanje što bi se dogodilo da se nije dogodilo ono što se dogodilo. Samo iz takvog promišljanja moguć je koliko toliko korektan stav prema objektivnoj stvarnosti. Bi li u Rusiji živjeli bolje da je ostao car? Bi li Kina danas bila ovakva ili bi bila i dalje kolonija? Kažu da se tada u Kini većina nije mogla nijednom do sita najesti za svog života. Životni vijek je bio nekih 35 godina. Da nije bilo legendarnog Fidela, na Kubi se mogao dogoditi Pinochet ili generali Argentine ili neki od silnih drugih diktatura s tog područja, pa ne bi bilo ni besplatnog zdravstva ni školstva. Da nije bilo naše borbe protiv fašizma i da nismo bili dio pobjednika, kod nas bi vjerojatno bila ruska čizma. Kao jedna od 2-3 tada najzaostalije države, vjerojatno bi imali standard na razini Moldavije ili Albanije. Hollywood nam se vjerojatno nije mogao dogoditi. A i Hollywood je relativna stvar. Uvijek samo za odabrane. I u SAD-u, najbogatijoj državi svijeta, dobra trećina stanovnika je negdje na rubu siromaštva i borbe za svakodnevno preživljavanje.

Nevidljivi stalež političkih elita

I onda kao da je nastao neki poremećaj u dijalektici. Umjesto kretanja prema nekom humanijem društvu, kao da se sve vraća na ostatke feudalnog društva, društva u kojem je zanemarivi broj pojedinaca imao sve. Sada to nisu malobrojni kraljevi i kraljevne, knezovi i carevi, lordovi i vojvode. Sada je to skoro nevidljivi stalež političkih elita. Staležu establišmenta sva imovina, biračima establišmenta, u svijetu virtualne demokracije, biranje između istih.

Na HTV-u (Društvena mreža, 29.11.2016) je prikazan prilog Europe for sale – Europa na prodaju. Da se radi o nečem vrijednom pažnje govori i najava priloga:

Kako biste se osjećali kad bi država prodala planinu iznad vašeg sela velikoj međunarodnoj kompaniji? A predivne otoke vaše domovine, njezine plaže ili vaše velike spomenike? Vlade i administracije diljem Europe grcaju pod teretom dugova i ne nastoje samo smanjiti troškove, već i napuniti kovčege stavljajući svoju najvrjedniju imovinu na tržište. To često uključuje i dijelove povijesne i prirodne državne baštine: dvorce, otoke, planine, plaže, palače, drevne arene i arheološka nalazišta… No komu zapravo pripada ta imovina? Ne završava li naša zajednička baština, naša povijest u rukama pojedinaca i korporacija i više nije dostupna svima? Ili privatni sektor učinkovitije upravlja tom imovinom? Ako je tako, tko odlučuje koja je najbolja ponuda? Postoje li demokratski postupci za prodaju našeg zajedničkog dobra? Ljudi Europe žele odgovore. Ovaj film donosi priče iz sedam europskih zemalja. Bilo da je riječ o šumi u Irskoj, ostacima Berlinskoga zida, Koloseju u Rimu ili palači na Trgu Concorde u Parizu, naša baština ima gospodarsku vrijednost, ali još i veću duhovnu vrijednost.

Radi se ne samo o namjeri, veći i konkretnim radnjama establišmenta na prodaji zajedničke baštine. Kako sam zapamtio od mojih profesora, društvo se moralo kretati naprijed, prema skoro pa Rotarijanskom principu »dobro – bolje za sve«. A svjedočimo upravo suprotnom. Sve bolje za rijetke elite, a sve slabije za većinu.

Beskonačna ljudska pohlepa

I kako je ljudska pohlepa beskonačna, elite su se dosjetile da sve ima cijenu i sve se može kupiti bez obzira na opće društvene i duhovne vrijednosti. Gotovo da je žalostan primjer Grčke, koju su establišmenti zadužili na pravdi Boga, a sada im isti eteblišment uzima sve, čak i dostojanstvo mirne starosti. U Grčku je u obliku trojke došao stečajni upravitelj, kojeg čine predstavnici Europske komisije, Centralne banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Besprijekorno obučeni i njegovani birokrati, navikli na najbolje restorane i delicije, s bezbrojnim privilegijama, koji mjesečno zarađuju više nego prosječni Europljanin za godinu dana, koji na očima imaju zaslone u obliku zelenih novčanica. I kao na dražbi, kao najgori istjerivači dugova najavili su grčku rasprodaju. Grčka je »for sale«. Sve na rasprodaji i nekako kao u onim dućanima »sve po pet«. Naplata na način »krava se ubija zbog šnicle«.

Primjer Grčke bi morao zamisliti svakog tko ima i najmanje dugove. Ni mi nismo izuzetak. Dobar dio našeg blagostanja je samo privid. On je nastao u velikoj mjeri na ostvarenim viškovima vrijednosti drugih koji su nam dali kredite. Tako je bilo i u Grčkoj. Pa kada nisu mogli vraćati jedan kredit dobili su drugi da vrate prvi, pa onda šesti da vrate prethodnih pet. I odjednom se probudili, u dugovima i javom »Grčka for sale«. Normalno da se ništa nije događalo slučajno. Establišment je to znao, kada se počelo živjeti na račun drugih.

Ne bih pisao o ovome da ne mislim kako nam hitno treba glasno zvono da se probudimo iz utonulosti u samozadovoljstvu svjetlećih trgovačkih centara. Budemo li se budili polako, stvarnost koju ćemo naći kada se probudimo će biti puno drugačija od one koju su nam obećavali i zbog čijeg privida smo utonuli u samozadovoljstvo. I nama bi se moglo dogoditi »Hrvatska – sve po pet«.

Hrvatska manje vrijedna od svojih dugova!?

Naši postojeći dugovi nisu zanemarivi. Dapače, ako bi vjerovao popisu svih prirodnih bogatstava Hrvatske, navedenih u knjizi Hrvatska prirodna bogatstva – zaštita i odgovorni razvoj koju je izradila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, onda je Hrvatska manje vrijedna već od postojećih dugova.

Naš dug je nekih 50 milijardi eura. Malo gore, malo dole nije bitno. A prema popisu onoga što navode uvaženi akademici, ispada da vrijednost poljoprivrednih i šumskih resursa u Hrvatskoj iznosi oko 17 milijardi dolara. Svo vrijedno zemljište i šume samo trećina duga? Optimizam mi budi nada da su se gospoda akademici malo preračunali i da su nešto krivo pomnožili. Možda umnožak cijene metra kvadratnog puta metri u sebi krije neku grešku, koja se lako dogodi kod igre velikih brojeva. Ne mogu vjerovati da svo zemljište i šume vrijede manje od trećine našeg duga! I odlučio sam se za »odokativan« pristup: »π puta palac«.

Naše drvne zalihe, oko 86 % stvarno naše, jer su u državnom vlasništvu procijenjene na nekih 320 mil.m3. Da sve prodamo kao ogrjevno drvo mogli bi dobiti puste pare: 320 mil.m3 x 30 eura/m3 = (oko) 10 milijardi eura! Da bi nas netko mogao prisiliti i na taj pristup, da ogolimo državu nije fikcija. Pogledajte film kojeg sam spomenuo i kako se to radi(lo) u Irskoj. Ako u proračunu nisam pogriješio, ovaj podatak bi mogao biti poguban za daljnje vođenje države jer bi elite potakao na daljnje zaduživanje.

Svjestan sam svih manipulacija koje sam ugradio u gornji izračun. Danas su lažne vijesti (fake news) nešto što se koristi u svakodnevnom životu. Pa hajde da ispravim proračun na način da se koristi, sukladno dobroj šumskoj praksi samo ona količina drvne mase koja nastaje godišnje. Pod šumom je 47 % površine, nešto preko 2,5 milijuna hektara. Po hektaru je godišnji prirast drvne mase nešto oko 6 m3. Po toj računici, sve što novo naraste, a da ne diramo osnovu šuma, kao drvo za ogrjev moglo bi donijeti blizu 1 milijardu eura ili samo 2 % našeg duga.

Pruga vrijedi (barem) koliko i čelik s tračnica

Akademici navode i vrijednost željezničkih pruga, cesta i ostale infrastrukture. Koliko stvarno vrijedi željeznička pruga Zagreb – Split, ako po njoj idu 2-3 vlaka dnevno i koristi je možda samo par desetaka putnika? Pruga ima vrijednost ako je u punoj funkciji. Ako te funkcije nema, onda je pruga trošak. Trošak održavanja nečega što u principu ni ne treba. No ne znači da je i takva pruga bezvrijedna. Ako nam se dogode istjerivači dugova, onda će vrijednost pruge, u duhu da se sve prodaje, pa i krava ubija zbog šnicle, u duhu kako se to radi u Grčkoj, uz puno realnog cinizma, izgledati ovako: U Hrvatskoj imamo 2 100 km pruga. To znači 4 200 km tračnica.

Metar tračnica je težak između 45 i 77 kg/m. Uz prosječno 60 kg/m težina tračnica je nekih 250 000 tona čelika. Radi se o visoko kvalitetnom čeliku, koji se lako preradi, a i transport bi mogao biti jednostavan. Krenulo bi se tako s demontažom šina na primjer iz Splita, prema Zagrebu pa dalje na zapad. Šine bi se demontirale i slagale na odgovarajuće vagone koji bi se pomicali prema izlazu. Kako bi transport bio jeftin, očekujem da bi se mogla postići cijena od 500 eura/tona, ako bi prodavali sami. Ako bi to umjesto nas radili istjerivači dugova, uz naše posrednike iz establišmenta, onda bi cijena bila nekoliko puta manja. Uz najbolju cijenu, za šine bi dobili dobrih 100 milijuna eura. Ako bi sasjekli u staro željezo i vagone i preostale lokomotive, kako se to radi(lo) s mnogim tvornicama, lako bi namirili samo 1 % sadašnjeg duga.

U popisu akademika se nalaze i vrijednost otoka, ugljikovodika koje ne smijemo iskorištavati, sunca ….. i još »svašta nešto«. Posebno me se dojmio doprinos vjetra, kao resursa i nacionalnog dobra. Akademici, prema stanju u 2013. godini navode kako imamo »12 vjetroelektrana – vrijednih 315 milijuna eura. Energija vjetra je resurs temeljem kojeg su izgrađene vjetroelektrane nacionalno dobro«. Nije poznato da li su to one iste vjetroelektrane koje će nam bitno poskupiti struju i koje ne doprinose novim radnim mjestima, ili gospoda akademici imaju nešto drugo u vidu. Iako, poznajući djelovanje međunarodne zajednice, establišmenta i istjerivača dugova, s vjetrom nikada dovoljno opreza. Mogli bi nam naplaćivati neku taksu po boforima, ako ćemo koristiti vjetar koji puše iz Bruxellesa.

Mogli bi nam »sve po spisku«

Kada sam vidio akademski spisak, prvo sam pomislio da ga treba proglasiti tajnom, kako mogućim istjerivačima dugova ne bi olakšali posao, pa da nam krenu »sve po spisku«. Kada sam malo ušao u akademsku procjenu, shvatio sam da spisak treba podržati i glasno promovirati i čak unaprijed proslijediti mogućoj »trojci«. Nadopunjen mojim izračunom za ogrjevna drva, nema tog istjerivača dugova koji bi se usudio doći kod nas. A ako bi i došao vjerujem da bi mu mogli uvaliti vjetar. Možda ne bi bilo zgorega da ugradimo vjetrometre, nakon što utvrdimo čiji je koji vjetar. Je li moj iznad krova moje kuće ili pripada »Vjetroprivredi«? Nekako mi se čini da je ipak najzdravije za naciju da živi od svog rada i bez duga, jer je odavno poznata narodna mudrost kako je »dug je najgori drug«.

Kako se lako navučem i na najmanji optimizam, do daljnjeg se zanosim izjavom ministra Gorana Marića:

»’Pa najprije da demistificiram tezu da sam ja osobno protiv privatizacije što nije točno. Nema većeg promicatelja tržišnih odnosa i privatnog vlasništva od mene. Ali, postoje neka dobra javna dobra i opće dobro, koje nije ekonomsko dobro i koje neće nikada biti na prodaju …«

Kod mene je, unatoč izjavi ministra, osjećaj da trebamo zaštititi barem pravo na pitku vodu sve jači.

Komentari su zatvoreni