Emocije kod životinja: Pas može biti prijatelj čak i mački

Emocije kod životinja: Pas može biti prijatelj čak i mački

„Ako mislite da psi ne znaju brojiti, stavite tri pseća keksa u džep a zatim svom psu dajte dva”, Phil – Pastoret

Brojna suvremena istraživanja u sve većoj mjeri pokazuju da i brojne životinjske vrste imaju osobine koje su smatrane „tipično ljudskima“. Područje u kojem je to bilo posebno istaknuto jesu emocije, koje se dugo smatralo ekskluzivnim obilježjem ljudi. Ipak, razvoj neuroendokrinologije pokazao je koliko zapravo takvim stavom podcjenjujemo druge životinjske vrste.

Jedno od najbitnijih neuroloških otkrića u području emocija zasigurno je otkriće oksitocina, „hormona ljubavi“. Prva otpuštanja oksitocina odvijaju se tijekom dojenja, pri čemu se formira stabilna privrženost između djeteta i majke. U kasnijim životnim periodima, romantični odnosi postaju glavni izvor oksitocina. Tijekom romantičnog gledanja, grljenja, ljubljenja i vođenja ljubavi s partnerom, mozak oslobađa velike količine oksitocina, koji posljedično jača povezanost dviju osoba. Kako ga prepoznati? Ugodan osjećaj „oko srca“, smanjenje bolova, lakše usnivanje, smanjen osjećaj stresa, a ostale učinke neki znanstvenici uspoređuju i s učinkom alkohola na organizam. Iz navedenog je sasvim jasno koliko dramatične i destruktivne posljedice njegovog naglog ukidanja mogu biti, odnosno koliko je prisutnost oksitocina važna za zdrav psihosocijalni razvoj pojedinca.

No, može li se za primjer tog pojedinca uzeti jedan pas? Prema novijim istraživanjima – može. Neovisno o tome jesu li u pravu znanstvenici koji smatraju da je taj mehanizam razvijen tijekom duge povijesti suradnje između ljudske i pseće vrste, istraživanja pokazuju da već samo gledanje vlasnika kod pasa može potaknuti lučenje oksitocina. U istraživanju u kojem su praćene interakcije vlasnika i psa pokazalo se da su psi koji su češće svog vlasnika gledali u oči imali u urinu veće količine oksitocina, što ujedno znači i jači osjećaj privrženosti.

U naknadno provedenom istraživanju, dijelu pasa nos je poprskan oksitocinom, a dijelu slanom vodom, nakon čega su pušteni u prostoriju s vlasnicima. Psi kojima je nos poprskan oksitocinom u prosjeku su znatno duže gledali u oči svojim vlasnicima nego psi kojima je nos poprskan slanom vodom, pri čemu se pokazalo da je prskanje oksitocinom imalo učinak kod ženski, ali ne i kod mužjaka pasa. Isti učinak nije pokazan kod vukova, budući da kod njih pogled u oči označava prijetnju.

Svi navedeni rezultati ukazuju na dobro poznat mehanizam stvaranja privrženosti – gledanje u oči. Istraživanja također ukazuju na obostranost ljudsko-pseće privrženosti: ne samo da se blagim pogledom povećava količina oksitocina kod pasa, nego i kod njihovih vlasnika. Nastavci ovakvih istraživanja mogli bi ukazati na brojnost neugodnih emocija koju je tijekom stoljeća izazvala ljudska vrsta drugim stanovnicima Zemlje. Pod krinkom „neposjedovanja emocija“, brojne su životinjske vrste mučene i ubijane u sklopu različitih eksperimenata i testiranja. Iako to neće izbrisati prošlost, provođenje ovakvih istraživanja moglo bi barem promijeniti sadašnjost te stvoriti temelje za ljepšu budućnost, u kojoj će emocije biti cijenjene bez obzira na to izgled onog koji ih osjeća.

Pripremio: Ivan Remeta – Johnny