“Elektrificirani” mozak: Da, ne, možda?

“Elektrificirani” mozak: Da, ne, možda?

(Foto: Trening uz istovremenu stimuaciju tDCSom. Izvor: www.foc.us)

O nuspojavama ovih tretmana ne govori se mnogo. Proizvođači često navode da nema nuspojava ili da se tijekom tretmana može osjetiti blagoj neugodi na skalpu. Liječenje teških depresija ili migrena TMS-om može biti prihvatljivi rizik. Međutim, vrlo su upitni slični tretmani što se koriste u svrhu poboljšavanja našeg raspoloženja i/ili kognitivnih funkcija

dr. sc. Julija Erhardt

Želja za napretkom i ambicija da ga postignemo, bila je kotač koji je pokretao proces evolucije čovjeka od pamtivijeka. Potreba da budemo bolji, da pobijedimo druge, ili možda samo nadiđemo sebe svojstvena je našem biću. Ona prožima svaku našu aktivnost, pokreće nas u radu, igri i sportu.

Koristeći dostignuća znanosti i tehnike čovjek danas mijenja prirodne granice svojega, ljudskog, potencijala. »Poboljšavanje« tijela i uma ne ostavlja slučaju, nego pokušava preuzeti u svoje ruke. Intencionalno poboljšavanje uma neosporno je zanimljivo, ali također izaziva sumnju i poziva na oprez. Koliko daleko odlučujemo ići u našoj namjeri da se »poboljšamo« razmatrala sam u jednom od prošlih nastavaka ovoga serijala.

Kratak pregled supstancija koje mogu mijenjati naš um, na neki način poboljšavati budnost, pojačavati koncentraciju, memoriju ili utjecati na raspoloženje, mogu se naći na: http://zg-magazin.com.hr/danas-molim-vas-malo-jacu-memoriju-i-malo-vise-koncentracije/.

Međutim, mozak svoju komunikaciju (prijenos informacija) ostvaruje prijenosom električnih impulsa. »Kemija« ili »farmakologija« mozga sudjeluje u prijenosu impulsa, tzv. akcijskih potencijala, koji su u svojoj biti električne prirode i predstavljaju osnovnu informacijsku jedinicu mozga. Stoga je tretiranje mozga električnom strujom, mada donedavno nedovoljno istraživano, barem jednako toliko zanimljivo koliko i farmakološki tretmani.

Magnetska i električna stimulacija mozga

Danas postoji više uređaja kojima se može tretirati mozak, bilo magnetskim poljem ili električnom strujom. Postupci kojima se magnetskim poljem djeluje na skalp, rezultiraju induciranjem električne struje u tkivu mozga. Stoga se i u tim slučajevima radi o tretmanu moždanog tkiva strujom.

Električna stimulacija mozga nije bila nepoznata tijekom povijesti. U spisima Rimskoga carstva spominje se da je liječnik Scribonius Largus, 40-ih godina prvog stoljeća naše ere, liječio glavobolje tako da je oboljelim osobama na glavu stavljao električnu torpedo ribu. Slične tretmane provodio je i poznati liječnik rimskog doba Galen. Navedenu su praksu nastavili provoditi liječnici tijekom cijelog Srednjeg vijeka.

Razumijevanje veze između funkcioniranja organizma i električne struje dobiva novu dimenziju i nastavlja se s Galvanijem i Voltom u 18. stoljeću i kasnije. Tijekom prve polovice 20-og stoljeća tretmani električnom strujom došli su na loš glas. U 30-im godinama izumljena je elektrokonvulzivna terapija (EKT), koja je nakon početnog oduševljenja i nekritične i pretjerane uporabe i nesumnjivih dobrih rezultata za neke prečesto imala i katastrofalne posljedice. U drugoj polovici 20-og stoljeća pažnja je bila usmjerena na farmakološke tretmane mentalnih i neuroloških poremećaja. Zatim slijedi ponovno korištenje slabijih struja, a tek početkom ovoga tisućljeća postupci tretiranja mozga slabom strujom ponovo postaju zanimljivi.

Transkranijalna magnetna stimulacija (TMS). Magnetno polje, označeno crvenom isprekidanom linijom, inducira struju u moždanom tkivu u području označenom zelenom linijom. Inducirana struja modulira aktivnost neurona. (Izvor: Wikipedija)

Transkranijalna magnetna stimulacija (TMS). Magnetno polje, označeno crvenom isprekidanom linijom, inducira struju u moždanom tkivu u području označenom zelenom linijom. Inducirana struja modulira aktivnost neurona. (Izvor: Wikipedija)

Djelovanjem električne struje na mozak stimulira se i/ili modulira aktivnost mozga. Najviše su proučavani i korišteni nefarmakološki postupci transkranijalna magnetska stimulacija (TMS) i transkranijalna stimulacija istosmjernom strujom (eng. transcranial direct current stimulation, tDCS).

TMS odašilje impulse snažnog magnetnog polja kroz vlasište i inducira električnu struju u tkivu mozga. Usprkos mnogim nepoznanicama vezanim na ove tretmane, te na relativno veliko i nespecifično područje koje se tretira, brojne studije pokazuju korisnost TMS-a u liječenju različitih poremećaja mozga. Tako se TMS-om postižu dobri rezultati u slučajevima depresije koja ne reagira na farmakološke tretmane, može pomoći kod migrena, liječenja posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), itd. Nadalje, znatan broj istraživanja izvještava o povoljnim rezultatima koje ovi tretmani imaju na mentalne kognitivne funkcije i raspoloženje, te ih spominje u kontekstu »poboljšavanja« normalnih funkcija mozga.

Ovi su uređaji već danas široko rasprostranjeni u zemljama zapadnog svijeta, a njihovo se komercijalno korištenje i dalje širi. U svijetu postoji nekoliko tvrtki koje proizvode TMS uređaje kao i vrlo veliki broj klinika koje ih koriste u liječenju. S obzirom na veliki broj klinika koje nude ove tretmane, otvara se prostor za korištenja TMS-a ne samo u liječenju nego i »poboljšavanju«. Početkom ove godine i psihijatrijska je bolnica »Sveti Ivan« u Jankomiru nabavila ovakav uređaj.

Crveno su označena mjesta gdje klinike nude TMS tretmane aparatima tvrtke Neurostim u SAD-ma. Nešto rjeđi, ali svejedno prisutni, su i u ostalim dijelovima Svijeta. Preuzeto sa: https://neurostar.com.

Crveno su označena mjesta gdje klinike nude TMS tretmane aparatima tvrtke Neurostim u SAD-ma. Nešto rjeđi, ali svejedno prisutni, su i u ostalim dijelovima Svijeta. Preuzeto sa: https://neurostar.com.

Postupak tDCS rabi slabu struju (1-2 mA) kojom djeluje na kožu skalpa. Ova struja prolazi kroz kosti lubanje i tkivo mozga mijenjajući podražljivost neurona, te time mijenjaju njihovu aktivnost. Tretirano je područje još šire i nespecifičnije nego kod TMS-a, ali su struje koje dolaze do mozga slabije. Struja koja dolazi do mozga, modulirajući aktivnost odabranog područja, djeluje i na relativno široko okolno područje.

Tretmani tDCS imaju pozitivne učinke na određena patološka stanja, a načinjene su i brojne studije na zdravima koje demonstriraju poboljšavanje određenih kortikalnih funkcija, te pozitivne rezultate na kogniciju ili raspoloženje, poboljšavanje sportskih rezultata, itd.

Uređaji tDCS su jednostavni i pristupačni, te relativno jeftini, a mogu se nabaviti već za kojih 200 dolara. Oni vještiji mogu ih i sami izraditi na temelju uputa koje na internetu nije teško pronaći. Proizvođači takvih uređaja, zahvaljujući atraktivnom marketingu dostavljaju uređaje diljem svijeta. Marketinške kampanje usmjerene su različitim populacijama, propagirajući poboljšavanu spretnost, brzinu, vještinu pri igranju igrica, sportskim treninzima, poboljšavanje fokusa, koncentracije, itd.

Neinvazivno? Što to znači?

TMS i tDCS opisuju se kao »neinvazivni« tretmani mozga. Oba postupka djeluju na površini vlasišta, te s obzirom na to da je uporaba »vanjska«, doživljavaju se kao blage i bezopasne. Atribut »neinvazivnosti« maskira činjenicu da su to tretmani kojima se mijenja neuronska aktivnost i neuroplastičnost mozga. Na iluziji »neinvazivnosti« gradi se neutemeljeno povjerenje pacijenata, ali i ljudi koji izrađuju vlastite tDCS uređaje za rekreacijsku uporabu.

Kao što je Paracelsus rekao, sve je i lijek i otrov i samo o dozi ovisi hoće li biti jedno ili drugo. Analogno tome, električni tretmani mozga, iako su u mnogim slučajevima lijek, nedvojbeno imaju potencijal biti i otrovom. Ovaj potencijal ne bi smio biti prikrivan, nego otvoreno diskutiran.

Ishodi tDCS-a i TMS-a i njihovih dugoročnih učinaka ne mogu se predvidjeti zbog nespecifičnosti tih tretmana, individualnih anatomskih razlika i ogromne složenosti neuronskih mreža. Mijenjajući električnu aktivnost mozga, to jest otpuštanje i prijenos električnih impulsa između neurona, mijenja se kemiju mozga, neuroplastičnost, a time nužno i funkcioniranje tijela kao cjeline. Nuspojave i nenamjerne posljedice liječenja mogu uključivati ne samo promjene u fiziološkom zdravlju i hormonskoj ravnoteži već i promjene u osobnosti i/ili psihološkom profilu. Moguće promjene u identitetu i osobnosti ljudi, kao nenamjerne posljedice TMS i tDCS tretmana, za većinu nisu prihvatljive.

O nuspojavama ovih tretmana ne govori se mnogo. Proizvođači često navode da nema nuspojava ili da se tijekom tretmana može osjetiti blagoj neugodi na skalpu. Liječenje teških depresija ili migrena TMS-om može biti prihvatljivi rizik. Međutim, vrlo su upitni slični tretmani što se koriste u svrhu poboljšavanja našeg raspoloženja i/ili kognitivnih funkcija.

Zbog svoje veličine, cijene i kompleksnosti TMS će vjerojatno ostati u okrilju medicinskih ustanova. Iako su struje koje se induciraju u moždanom tkivu jače nego kod tDCS-a, ipak se primjenjuju u kontroliranom medicinskom okruženju, na pacijentima koji bi trebali biti upoznati s rizicima i svjesno ih prihvatiti. U Hrvatskoj, bar za sada, postoji samo jedan TMS uređaj, koji zbog velikog broja slučajeva farmakološki neliječive depresije, teških glavobolja i PTSP-a, teško da će se u bliskoj budućnosti koristiti za navodna »poboljšavanja«.

Tretman TMS uređajem

Tretman TMS uređajem

Postupak tDCS zbog svoje pristupačnosti predstavlja daleko širi problem. Možda ograničen na 20-ak minuta korištenja dva ili tri puta tjedno i ne predstavlja opasnost, međutim teško da će se tinejdžeri i adolescenti, kojima ovaj dodatni stimulus daje prednost prilikom igranja igrica ili bolji fokus pri pripremi ispita, ograničiti na 20 minuta njegova korištenja.

Teško je reći u kojoj će mjeri roditelji znati o čemu se radi kada za Božić njihovi tinejdžeri požele naručiti tDCS uređaj. S obzirom na to da se ne radi o medicinskim uređajima, tDCS uređaji izbjegli su nadzor i ograničenja koje ima uporaba medicinskih uređaja.

Quo vadis?

Mogućnost pomicanja prirodne granice ljudskih kapaciteta atraktivan je, a za mnoge i neodoljiv izazov. Poziv na razuman oprez pri korištenju ovakvih uređaja u svrhu »poboljšavanja« gubi bitku u igri s nezdravim ambicijama i taštinom. Tako se moralna dimenzija gubi iz fokusa, a on se stavlja na potencijal za promjenu ljudskog stanja i kratkoročne praktične prednosti ovakvih postupaka.

Dilema koja nam na kraju ostaje nije da li se može zaustaviti korištenje ovih uređaja u svrhu »poboljšavanja«, nego vodi li ono u smjeru kojim se nije namjeravalo ići i čije se posljedice ne mogu predvidjeti.

* Autorica predaje na Biološkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Organizirala je i predaje kolegij Neuroetike na doktorskom studiju „Neuroznanosti“ na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Članica je Istraživačkog odbora za bioetiku, tehniku i transhumanizam Znanstvenog centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku.

Komentari su zatvoreni